Nastava na daljinu zbog pandemije korona virusa traje već nekoliko tjedana. Da je situacija neprirodna i teška i učenicima i nastavnicima, jer i jedni i drugi veći dio dana prosjede za računalima, posvjedočila nam je mlada zagrebačka nastavnica M.K. Zamolili smo je da nam komentira traže li nastavnici doista previše od učenika i kako gledaju na novonastalu situaciju u kojoj se prvi puta nalaze.
“Kao nastavnica, začudila sam se neprimjerenim reakcijama jednog dijela javnosti i roditelja, barem sudeći po komentarima ispod članaka na značajnijim portalima i pritužbama koje kolege čuju od pretpostavljenih. Ponovo se dižu iste furije koje smo čuli za vrijeme štrajka: da je obrazovni sustav truo, da nastavnici ne rade svoj posao dobro ili uopće, da je za nepismenost, nekreativnost, neinventivnost i nedostatak kritičkog mišljenja mladih kriva škola. Sada nam neki predbacuju da bismo se trebali dobrovoljno javiti za smanjenje plaće jer ionako ne radimo, a drugi da previše tražimo, da previše zadataka dajemo učenicima”, započela je M.K.
Istovremeno, dodala je, Ministarstvo je dalo jasne upute da se ishodi učenja ostvaruju, kao što je izradilo projekcije kako bi mogao izgledati radni dan učenika i nastavnika. Sve je to hrpa proturječja.
“Žao mi je učenika koji su osuđeni na gomilu tipkanja, mene same i kolega koji smo u istoj situaciji, a mnogi od nas i sami su roditelji koji moraju balansirati između vlastitoga online rada, rada drugih članova obitelji i pokušaja kakvog-takvog normalnog života u izolaciji. Jasno je da zadatci trebaju biti razumni, usmjereni na ono bitno i nužno, ne preopsežni i što kreativniji i zanimljiviji. Međutim, začuđuju komentari ljudi koji valjda misle da mi nastavnici s guštom sjedimo s računalom na koljenima i smišljamo kako ćemo djeci zagorčati život zadatcima…a pogotovo detaljno čitajući njihove zadaće”, istaknula je mlada nastavnica.
Dodala je kako su se ljudi koji tako misle, a želi vjerovati da su u manjini, posvađali s realnošću.
“Škola bi trebala biti (priprema) za život, ali trebala bi biti mjesto tapšanja i podilaženja. Nastava bi trebala razviti potencijale mladih i učiniti od njih izvrsne stručnjake i građane (čitaj: poslušnike mašineriji proizvodnje i potrošnje), ali po mogućnosti bez pritiska i zahtjeva. To su vjerojatno isti ljudi koji, u želji da zaštite djecu od svih teškoća i neuspjeha, odgovornost za bilo kakav problem svaljuju na orwellovski božanski Sustav, u ovom slučaju školu i nastavnike”, napomenula je M.K. i dodala kako je Paul Konrad Liessmann nazvao ovaj sindrom pravim imenom: “obrazovanje kao iluzija”.
Smatra kako u ovo doba pandemije imamo prilike osjetiti koliko je živa riječ važna, da je susret dviju osoba sada i ovdje bit odgoja i obrazovanja.
“Tlapnje o „e-learningu“ i robotima kao budućnosti koja će zamijeniti klasičnu, zastarjelu školu, pokazuju se fantazmama. Nedostaje nam živa komunikacija s učenicima, a oni u anketama kažu isto. Nastava na daljinu može funkcionirati jedino ukoliko svi imaju uređaj, mreža radi i veza je dobra, a ti uvjeti nisu uvijek zadovoljeni.”
Za kraj je napomenula kako uvijek ima mjesta za poboljšanja, jer su i nastavnici samo ljudi. No primijetila je i jedan važan problem.
“Ne poričem da i mi nastavnici griješimo i da ima mjesta za kritiku i poboljšanje. Međutim, egoizam osoba koji, iz vlastite nesigurnosti i ispremiješane ljestvice vrijednosti, čine medvjeđu uslugu djeci prikazujući nastavnike i školu u demonskom svjetlu nikomu ne ide u prilog. Najžalosnije je – čemu svjedočimo, a o tome se ne govori – da sve manje mladih ljudi želi raditi naš posao”, poručila je zagrebačka nastavnica.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Pixabay, ilustracija
