“Stalno skupljam, pronalazim i usvajam objekte s ulica za koje se nadam da će se kasnije pretvoriti u vizualni jezik. Ti predmeti su ostali bez svoje prvotne uloge. Vidim ih kao napušteno tuđe vlasništvo, koji su imali svrhu u svom postojanju, no nekome više nisu od koristi”, rekla nam je umjetnica Matea Šiprak uoči otvorenja nove izložbe “Zabranjeno zaustavljanje (i parkiranje)” koje će se večeras održati u Garaži Kamba u Zagrebu.
Umjetnička praksa Matee Šiprak počinje u zanemarenim prostorima društva – napuštenim gradilištima, zaboravljenim cestama i odbačenim ostacima industrije. U tim zanemarenim materijalima ona pronalazi potencijal, pretvarajući otpad u skulpturalne objekte. Prihvaćajući ono što je odbačeno, umjetnik priznaje ljudsku ranjivost i neprestanu potragu za smislom.
Matea je rođena u Zagrebu 1995. godine, a magistrirala je na diplomskom studiju Likovne kulture Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom kipara Ivana Fijolića. Sudjelovala je na više skupnih izložbi i projekata te scenografija. U svom radu najviše se bavi i eksperimentira s različitim materijalima, objektima i predmetima te u tehnikama ready-madea, assemblagea i drugim kombiniranim tehnikama.
U intervjuu za Generaciju upitali smo Mateu o ljubavi prema umjetnosti i slikarstvu, tehnikama koje preferira, inspiraciji za stvaralaštvo, mogućnostima za umjetnike u Hrvatskoj i vani, koliko joj znači nova izložba te što bi poručila mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i slikarstva.
Foto: Bruno Ranković
‘Uvijek sam se okretala likovnom izražavanju’
Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?
Od ranog djetinjstva sam uživala u crtanju i stvaranju. To mi je bila najdraža igra i trenutak u kojem sam otputovala u svoj svijet. U trenucima dosade sam se uvijek okretala likovnom izražavanju, isprobavanju novih tehnika i istraživanju. Sjećam se trenutka kada sam kao dijete prvi put gledala film “Titanic” te sam bila oduševljena tehnikom ugljena, crtanjem po promatranju i talentom protagonista. Mogu priznati da mi je to bio moment kada sam dobila želju da i ja to uspijem. Danas kada se toga sjetim mi je malo smiješno jer smatram da njegovi radovi ipak nisu bili toliko dobri. Osim crtanja sam obožavala i slikanje, ne samo po papiru nego različitim predmetima, daskama i kamenju. Sve to to bila dječja igra kojom sam se nastavila baviti i danas.
Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?
U svom radu najviše se koristim i eksperimentiram različitim materijalima, objektima i predmetima: ready-madeom, assamblageom te kombiniranoj tehnici. S vremena na vrijeme se vraćam slikarstvu te slikanju akrilom. Moj umjetnički put je išao nekako prirodno, stvaranje i umjetnost su bile jedine stvari koje su me zanimale pa sam tako nakon osnovne škole upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te pritom Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje sam magistrirala na diplomskom studiju Likovna kultura 2021. godine.
Sudjelovala sam na više skupnih izložbi tijekom godina, one su mi uvijek drage jer izlaganjem s kolegama osjetim zajedništvo, lijepo mi je vidjeti raznolikost rukopisa i kako mladi umjetnici podržavaju jedni druge. Posebno bih izdvojila samostalnu izložbu u Kiosku Galerije SC koja je bila prošle godine te trenutačnu pop-up izložbu u garaži Kamba. Njih spaja slična tema te princip rada. Oba prostora su manjih dimenzija i uživala sam u postavljanju svoga rada na način da ispunim prostor i stvorim novi ambijent.
Foto: Karlo Vilić
‘Sve polazi od nađenih predmeta’
Kako je nastala vaša izložba Zabranjeno zaustavljanje (i parkiranje)? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija? Kakvu atmosferu i reakcije posjetitelja očekujete na otvorenju?
Stalno skupljam, pronalazim i usvajam objekte s ulica za koje se nadam da će se kasnije pretvoriti u vizualni jezik. Ti predmeti su ostali bez svoje prvotne uloge. Vidim ih kao napušteno tuđe vlasništvo, koji su imali svrhu u svom postojanju, no nekome više nisu od koristi. Sve polazi od nađenih predmeta koji me inspiriraju za slaganje kompozicije. Bavim se konceptom napuštanja i prihvaćanja, lutanjem kao procesom i putom između krajnosti. Predmeti koji su korišteni u kompozicijama, otpadni su materijal, nekad prije su imali funkciju ili namjenu, no u nekom trenutku bivaju odbačeni. To su npr. drvene palete, ostaci industrijskog materijala, kišobrani, cijevi, razne daske, košare, gume, bačve i slično.
Na otvorenju izložbe Zabranjeno zaustavljanje (i parkiranje) očekujem jako dobru atmosferu jer sam okružena odličnim ljudima. Reakcije će vjerojatno biti raznolike. Od individua koji jednostavno neće vidjeti umjetničku vrijednost u „otpadu“ do mišljenja da takav način izražavanja nije prestiž. Nadam se da će takvih biti najmanje te da ću ipak postići pozitivne kritike. Na kraju je najvažnije i dobro se podružiti.
Kako izgleda proces stvaranja i koliko traje?
Rad pričvršćujem na zid (podlogu) čavlima i klamericom element po element. Uvijek imam viziju kako bi kompozicija mogla izgledati. To je cijeli proces u kojem razmišljam o ravnoteži i na kraju nekoj estetskoj vrijednosti. Može trajati vrlo brzo kada sam odlučna i vidim cilj, no ponekad se postavljanje oduži dok ne nađem mjesto za svakoga. Odnos među materijalom je značajan jer svaki dolazi iz drugačijih izvora, a na kraju su se „našli“ zajedno u novoj priči i okruženju.
Foto: Šimun Bućan
‘Proces rada gledam vrlo terapijski’
Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima? Progovarate li prvenstveno o društveno angažiranim temama?
Iskreno bih voljela da se bavim velikim i važnim društvenim temama. Proces rada gledam vrlo terapijski, potrebom za stvaranjem te uglavnom promišljanju o sebi i drugima. Uz prihvaćanje i usvajanje, razrađivanjem kompozicije preispitujem vlastitu izgubljenost u različitim situacijama, putanja ili krug lutanja koji u nekom trenutku mora završiti s pitanjem u kojem trenu. To je period koji isto tako prigrljujem uz razmišljanje o gubljenju vremena te na kraju dolazim do suočavanja s istim.
Predmeti i materijali su ti koji odišu duhom prošlosti, imaju svoju priču, vizualno priliče otpadniku društva. Kakav je čovjekov odnos prema unutarnjem sebi i koliko toga predstavi zajednici? Koristeći i odbačene kartonske kutije, rastvorene da se vidi njihova unutrašnjosti te potom intervenirane bojom, natpisima te simbolima, povezujem s otvaranjem osobe i suštinom ljudi. Međuigra materijala i objekata postavlja temeljna pitanja o egzistenciji, poveznicom s onim osobnim i unutarnjim. Koncept nalaženja i prihvaćanja, slaganja kompozicije u cjelinu sastavljenu od različitih dijelova iz različitih sredina. „Osjećam se kao puzzla koja još nije složena“ misao je kojem se vodi nagon za stvaranjem umjetničkih djela. Sastavljanje cjeline.
Koliko je teško mladim umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?
Na ovo pitanje svi imaju isti odgovor: Sve se može postići uz rad, rad i rad. Zvuči vrlo demotivacijski, zar ne? Mislim da je vrlo važno ne odustati ako je to zaista ono što ispunjava osobu. Žar i volja moraju biti veća od ičega, što je ponekad teško.
Foto: Karlo Vilić
‘U Hrvatskoj ima mnoštvo mogućnosti za mlade‘
Koje su mogućnosti za mlade umjetnike u Hrvatskoj, a koje vani? Jeste li se usavršavali izvan Hrvatske?
Vani je veća scena, no zato je i više umjetnika. U Hrvatskoj ima mnoštvo mogućnosti za mlade, samo se to treba malo proučiti. Mogu se odlučiti za Erasmus, što je jako dobra prilika za upoznati nove ljude i iskusiti život u novoj sredini. Ja tijekom studirala nisam iskoristila tu priliku te mi je sada žao, no često izlaze natječaji za razne rezidencije te sam sigurna kako ću u skoroj budućnosti otputovati negdje s važnom misijom za stvaranjem.
Je li mladim umjetnicima teško doći u medijski prostor i prezentirati se široj javnosti?
Danas imamo puno sreće što postoje društvene mreže te se umjetnici mogu jako dobro predstaviti putem istih. Ja osobno ne iskorištavam pun potencijal takve prezentacije, no svakako bi trebalo. Tada se umjetnik prikazuje u svom svjetlu, pokazuje djelić svog života te je tad jako zanimljivo vidjeti karakter i lice iza rada.
Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost? Što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?
Trenutno sam zatrpana stručnim ispitom, tako da ću skorije vrijeme provesti za knjigom i laptopom. Uskoro ću sudjelovati na još jednoj grupnoj izložbi kojoj se jako veselim, a to je za sada to za prvi dio godine. Za budućnost se nadam još mnoštvu otvorenja, druženja, izložbi i rastu kao umjetnice.
Ne bih htjela ponavljati iste savjete jer se svode na to da treba puno raditi i ne odustati, ali to je u suštini istina. Možda bih poručila da više slušaju sebe nego druge, no naravno do neke mjere, uvijek je lijepo čuti tuđe mišljenje jer se tako gradimo kao umjetnici. Da istražuju različite medije i tehnike, kombinaciju svega i svačega! Bitno je uživati u tome što radimo.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: Bruno Ranković
