“Poznate ličnosti su mi uvijek interesantne. Nismo ni svjesni koliko ih godinama upijamo preko TV-a i drugih medija dok ne počnemo raditi nečiji portret ili karikaturu”, rekla nam je Mila Lončar, umjetnica i lutkarica čiju najnoviju izložbu lutaka možemo pogledati u Knjižnici Kustošija. Izložba je nastala u sklopu projekta Obojeni zidovi Kulturnog kluba O’grada, a predstavlja lutke iz slikovnice Silvije Šesto “Bumbastično izdanje” objavljene u Nakladi Semafora.

Mila Lončar je samostalna umjetnica rođena 1980. godine u Osijeku, a krasi ju izražena ljubav prema različitim tehnikama umjetnosti. Rado istražuje i eksperimentira s recikliranim materijalima, tekstilom, crtežom, slikanjem, modeliranjem i izradom lutaka. Posebna strast su joj portreti, a zaljubila se i u karikaturu, kreirajući likove poznatih ličnosti. Stvorila je impresivan opus radova, uključujući više od 200 karikatura, minijaturnih lutaka od recikliranih materijala te velikih lutaka poznatih ličnosti. Članica je Hrvatskog društva karikaturista, gdje održava samostalne i grupne izložbe. Aktivno sudjeluje u kulturnim projektima diljem Hrvatske, vodeći radionice za djecu, izrađujući rekvizite za televizijske emisije te surađujući s muzejima i školama na edukativnim projektima o reciklaži i umjetnosti.

Milu smo upitali o najnovijoj izložbi, ljubavi prema umjetnosti, ličnostima koje je portretirala, lutkama, recikliranim materijalima, slikovnicama i suradnji s književnicom Silvijom Šesto, zanimljivom opusu radova, planovima za budućnost i što bi savjetovala mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti.

Od kuda ljubav prema umjetnosti? Što vas sve inspirira za stvaranje umjetničkih djela?

Ljubav prema umjetnosti traje od malih nogu. Mama je slikala, tatin hobi bio je pored ostalih fotografija, a ni brat ni sestra nisu ostali dužni tom polju stvaralaštva. Odrastala sam uz stvaranje kroz igru. Improvizacija mi je bila najdraža. Sjediš na lonki s kutijom šibica i zamišljaš da je to neki posve simpatični avion i ne može iščekati da odleti dalje…

Inspiraciju nalazim zbilja svuda oko sebe. Priroda, čovjek, djeca su najposebnija kategorija što se inspiracije tiče…Ma zbilja u svemu.

‘Istražujem ovaj čarobni život’

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Moje ime je Mila Lončar, iako mi nekako ljepše pristaje moje djevojačko prezime Milas, pomislih da će biti zabavnije ako budem Lončar. Tako Vam evo kreće moja biografija. Mala curica u jednoj velikoj crnoj ženi.
Rođena sam u prekrasnom, mirnom gradu Osijeku. Gradu s dušom i skromnim mogućnostima za život, ali ne dam se otjerati. Završila sam Školu primijenjenih umjetnosti upravo u Osijeku, a kreativni rad u različitim tehnikama oduvijek je dio moje osobnosti. Recikliram tekstil, izrađujem kolaže od različitih materijala, crtam, slikam, šijem, modeliram, izrađujem lutke različitih veličina, ukrašavam izloge dućana, igram se i istražujem ovaj čarobni život.

Iznenada se 2019. zaljubljujem u karikaturu i strastveno istražujem svaku tehniku kreirajući razne karaktere najčešće poznatih ličnosti. U godinu dana skupila sam popriličan broj karikatura (oko 200) i na poticaj kolega i prijatelja prijavljujem se u Hrvatsko društvo karikaturista i krećem sa samostalnim i grupnim izložbama. Sjajna su podrška u svakom pogledu.

Moja velika ljubav prema lutkama rađa se 2021. godine i tada kreće istraživanje vlastitih mogućnosti pri samoj izradi. Počinjem raditi lutke veličine oko 35 cm, također od recikliranih materijala. Izmišljam sama način i tehniku igrajući se i istražujući. U toj godini stvaram oko 150 lutaka poznatih ličnosti i krećem s izložbama “Puppet Tour 2021” po različitim gradovima lijepe naše. Galerije, Muzeji, knjižnice, kulturni centri i slično. Obilazim 16 mjesta sa stotinjak lutaka u toj godini. Godine 2022. na prijedlog Silvije Šesto, uz njezin tekst, većina lutaka uskače u korice slikovnice “Milina arka”, čiji tekst potpisuje sama književnica.
2023. godine postajem član Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Dogovaram novi posao sačinjen od 80 likova iz već postojeće četiri knjige lektirnog naslova “Bum Tomica” Silvije Šesto.

Svoje karikature u slici šaljem na putujući izložbu koju organizira HDK za izabrane članove diljem svijeta. Također, ove godine saznajem da slikovnica “Majstorica Nola” ide u prijevod za američko tržište.
Sudjelovala sam na drugom međunarodnom festivalu lutkarstva pod nazivom “InPut festival 2023. Karlovac” izlagajući svoje lutke u Paviljonu Katzler. Ove godine sudjelujem na festivalu i s radionicama za djecu.

Lijepe uspomene po cijeloj Hrvatskoj

Vodite i radionice za djecu te imate uspješne suradnje s nekoliko muzeja i škola? Što biste posebno izdvojili?

Da, vodim radionice za djecu (izrada lutke) u trajanju tri dana na poziv Kulturnog centra Nova Gradiška u kolovozu 2023. Vodim i radionice izrada vilenjaka u istom tom kulturnom centru. Uspješnu suradnju imam i s Muzejom Vinkovci, njima sam izradila 7 muzejskih predmeta i 3 lutke koristeći se tekstilom i žicom za njihove radionice s djecom i umirovljenicima. Radim i na projektu u školama koje vodi općina Ernestinovo. Radim s djecom osnovnih škola Laslova i Ernestinova gdje djecu učim o reciklaži i izradi te oblikovanju lutaka.

Gostovala sam po cijeloj Hrvatskoj. Svaka izložba koju sam postavila obogatila me kao osobu. Puno je tu više od samoga postava. Tip sam osobe koji uči u koraku bez gubljenja dana o čemu god da se radilo. Ima gradova koju su ugostili moj rad i mene kako ni sanjala ne bih. To su pretežno manji gradovi, manje sredine. Ta toplina mene osvoji na prvu. Kad osjetim da je čovjek čovjek.

Posebnu uspomenu napravili su mi ljudi iz Muzeja Virovitica, grad Đurđevac, Karlovac ima posebnu ekipu toliko srdačnih ljudi da se tamo u grad zaljubiš odmah. Ti ljudi su grad Karlovac za mene. Paviljon Katzler 1897. je najmanji muzej na svijetu. Toliko puno dobrih priča nosi i daje taj grad. Skroz me oduševilo. Nova Gradiška isto. Ernestinovo, Laslovo…Djeca su tamo toliko pitomija nego u većim gradovima. Muzej grada Vinkovaca zauzima isto veliko mjesto u mom srcu. S nekima surađujem i surađivat ću i dalje. Lijepe uspomene sam si napravila svuda. Vezano za izložbe, radionice. Od knjižnica u kojima sam izlagala trenutno jedna od mojih najdražih drži postav mojih lutaka i od tamo sam prvi puta javno i istupila je knjižnica Kustošija. Njima se uvijek rado vraćam.

Kako su nastale lutke iz slikovnice ‘Bombastično izdanje’? Kako vam se sviđa sama priča i kakve su dosadašnje reakcije na ove lutke?

Dok stvaram ja se uistinu igram. S radošću dijelim stvoreno na mojim društvenim mrežama. Lutke iz “Bum Tomice” obuhvaćaju priče iz sva četiri dijela, nakon svake pročitane ja bih zamislila lik koji je odigrao svoju ulogu u tekstu Silvije Šesto. Priče su bumbastične. Silvija to napiše da se zagrcneš dok čitaš ako piješ kavu od smijeha…Ona mi je najdraža književnica za djecu i mlade. Njene tekstove čim pročitam vidim. Pronalazim sebe u njoj, pa je onda lako surađivati i stvarati s takvim ljudima i za takve ljude.

‘Prepoznala je kvalitetu mog rada’

Je li ovo vaša prva suradnja s književnicom Silvijom Šesto?

Sa Silvijom sam se prvi puta našla 2020., prije potresa i prije Covida. Ona je pratila moj rad više godina na društvenim mrežama i dogovorile smo ilustriranje moje prve dječje slikovnice “Majstorica Nola popravlja tatu”. Tehnika je bila slobodna. Odabrala sam minijaturne lutke od recikliranih materijala, kao i sam prostor u kojem se radnja odvija. Složila sam scene, fotografirala i na kraju poslala naručiteljici na daljnju obradu djela.

Silvija je osoba istančanog ukusa, velikog srca i ima nos kojim nanjuši talent odmah. Zna bolje nego sam umjetnik što on sam sve može. Točno takav je slučaj bio i kod mene. Prepoznala je kvalitetu mog rada, rekla da zasučem rukave i da radim ilustracije za slikovnicu “Majstorica Nola popravlja tatu”, koje je ujedno i moja prvi slikovnica koju sam ilustrirala. Neke stvari nisam ni slutila da mogu dok se ona nije nasmijala i rekla možeš ti i puno, puno više i budeš.

Kako to da ste se odlučili raditi s recikliranim materijalima? 

Reciklaža je moja strast. To valjda naučiš ili ne naučiš u djetinjstvu. Ovisno što te roditelji i okolina uči. Meni je drago da nisam imala sve na pladnju. Drago mi je da sam se igrala u blatu, pravila figurice od istog tog blata. Kule u pijesku su bile opće poznate, ali kao u svakome djetetu mali istraživač i meni i dan danas nije stao s igrom. Reciklaža donosi toliko dobra. Što duže recikliram shvaćam sve više koju ona vrijednost ima.

Bavite se crtežom, slikanjem, modeliranjem i izradom lutaka. Što vam je ipak najdraže?

Najdraže su mi duše koje pokušavam stvoriti u nekom liku. Tehnika mi je po osjećaju, nemam najdražu. Imam, rekla bih, faze. Ne vežem se za jedno i nema granica. Bitna mi je sloboda u stvaranju, pa tako i kombiniranje svih tehnika na jednom umjetničkom predmetu. Trenutno su mi najdraže lutke. Jednako sam isto voljela i ulje na platnu i sjedenje, šivanje za šivaćom mašinom stvarajući kolažirane slike na torbama. Sve što naučim ja kombiniram s nečim novim i dalje istražujem. Time odmah stvaram i autentičniji komad i dajem još više sebe samom promatraču.

‘Čovjek svašta otkrije dok stvara’

Posebna strast su vam portreti. Zašto ste baš njih odabrali i kako pristupate svakom novom portretu?

Da, portreti su moja strast nevažno kojom tehnikom i u kojem obliku. Na broju 300 sam prestala brojati. Poznate ličnosti su mi uvijek interesantne. Nismo ni svjesni koliko ih godinama upijamo preko TV-a i drugih medija dok ne počnemo raditi nečiji portret ili karikaturu ili oponašati nekoga s javne scene. Ma otkrije čovjek svašta dok stvara. O drugima, o sebi samom, o svijetu, o životu… O tome koliko smo ustvari mali, a nedovoljno zahvalni na svemu što imamo, što možemo…

Portreti su mi uvijek bila strast i nikada mi nisu postajali dosadni. Svaki, baš svaki čovjek je meni poseban i zanimljiv na svoj način i izazov mi je uvijek bio izvući karakter i dušu osobe koju radim.

Kada i zašto ste se zaljubili u karikaturu? Koje tehnike koristite i koje ste slavne osobe na ovaj način prikazali?

U karikaturu sam se zaljubila 2019. godine sasvim slučajno. Linija je vukla jednu drugu i same su se počele stvarati… Stvorila sam sigurno tristotinjak poznatih ličnosti na svoj način. Najdraži su mi karakterni likovi. Njih radim s najvećim guštom. Šeks, Bare, Arsen Dedić i Gabi, John Lennon, Tomašević… Miks je svega kod mene. To i jeste najljepše. Uzmeš lutke i igraš se, pošalješ Bareta s kraljicom Elizabetom na kavu i priča sama krene…Mašta nema granica, nema kraja…To je najljepše od svega. U mom svijetu svi su lijepi i svi se vole koliko god da radim karikature ja uvijek izvučem onaj njihov lijep dio koji ja vidim.

Koje ste poznate ličnosti izradili u velikim lutkama? Što još imate u planu?

S velikim lutkama tek krećem, to će biti nešto novo i sigurna sam zapaženo jer nisam sama na tom projektu. Zasad ne bih ništa otkrivala, držim se one prvo skoči pa reci hop. No, neizmjerno se veselim jer je tema pogođena za mene 500 posto, tako da to ne može ispasti loše. Do sada sam istraživala i učila, improvizirala te velike lutke. Ne radim po učenim i poznatim tehnikama, jer kažem vam sva sam u reciklaži i zašto bih se nešto moralo baš u detalj, kako knjige kažu.

‘Istražujte i igrajte se’

Za kraj, što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

Mladima bih poručila da se oslobode straha od neuspjeha. Kad stvaraš ti si uvijek na dobitku i uspješan. Sviđalo se to što si stvorio nekome ili ne. Poručila bih im da cijene svoje zdravlje, vole svoju obitelj, poručila bih da cijene tuđe vrijeme, da budu zahvalni na svim osjetilima koje imaju, tad će shvatiti koliko je život uistinu čaroban i koliko je čudo što smo tu. Rekla bih im da će ih društvo i situacije uvijek povlačiti da prestanu biti ljudi i da potrče za manje vrijednim stvarima i ljudima. Poručila bih im da ostanu ljudi, da se bore za svoje stavove, da svakoga saslušaju, razmisle, pa sebe poslušaju. Da se igraju, istražuju, druže i raduju.

O’Bojeni zidovi: Na izložbi Mile Lončar lutke iz slikovice ‘Bumbastično izdanje’

Umjetnost se krije na svakom ćošku. Stvar je našeg gledanja. Biti iskren prema sebi, hrabar za novi korak. Svi smo mi mali umjetnici. Svi mi stvaramo scenu našeg života. Kreiramo sebe. Vi ste umjetnik u svom poslu. Frizerka je umjetnica isto…No ništa to ne vrijedi ako čovjek nije čovjek na kraju. 

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva