Mirjana Spajić Buturac nedavno je otvorenom izložbom, slobodno se može reći eksperimentalne fotografije, zagolicala maštu mnogih. Koristeći tek nekoliko kapi ulja u prozirnoj zdjelici, Mirjana je doslovno uspjela prikazati cijeli svemir, a pritom ostavila dovoljno prostora za interpretaciju oku koji ih promatra.

Otvorenje izložbe nedavno smo najavili na portalu Generacija.hr, a sada smo s Mirjanom razgovarali o tome kako je nastala ideja o “mjehurićima”, što ju motivira, ali i kakve planove ima za budućnost.

Od balončića ili mjehurića do doživljavanja tvog osobnog svemira – možemo li se i tako izraziti kada je riječ o Vašoj posljednjoj izložbi?

Neke od mojih fotografija nalikuju svemirskim prostranstvima. Fotografirajući te motive, došla sam do različitih spoznaja, koje mogu primijeniti u svakodnevnom životu. Na primjer, u početku sam krenula pomalo skeptično, nisam imala svu potrebnu opremu pa sam improvizirala s predmetima koji su mi bili pri ruci i prvih nekoliko fotografija nije baš ispalo sjajno. No nastavila sam dalje i recimo treće ili četvrto fotografiranje sam uspjela napraviti neke jako zanimljive fotografije.

Sljedeći put sam krenula fotografirati s očekivanjem da želim postići ponovno takve fotografije (ili još bolje), no to mi nikako nije uspijevalo – e tada su krenule frustracije. Provela sam sate i sate s fotoaparatom u ruci i osim ukočenih leđa boljela je i spoznaja da ne znam doći do željene fotografije. Tek nekoliko dana kasnije, uspjela sam postići sličnu fotografiju i tada sam smireno pogledala i sve prethodne fotografije koje su nastale i shvatila da sam svaki dan uspjela dobiti na desetke odličnih fotografija čiju ljepotu uopće nisam uočila jer nisu nalikovale toj nekoj koju sam zamislila. I umjesto da sam tih večeri uživala u postignutim rezultatima, išla sam spavati razočarana što nisam u stanju ponoviti neku prošlu scenu. U sljedeća fotografiranja išla sam opušteno i bez očekivanja i ponekad mi nije išlo pa bih ostavila fotoaparat i radila nešto drugo, a ponekad bih od prve napravila sjajne fotografije i onda bih znala fotografirati cijelu noć.

Ponekad mi je trebalo i po tjedan dana da pregledam sve fotografije. Gledajući sada te fotografije isprintane u velikom formatu, kao da gledam svoj život zadnjih nekoliko mjeseci. One odražavaju moje emocije tih dana, moje nade i strahove, moju sreću, znatiželju, zadovoljstvo.

Ali kako je do nje došlo? Krenimo ispočetka. Jesam li dobro shvatila, da nije bilo epidemije ne bi bilo ni Vašeg stvaralačkog ‘booma’?

Epidemija je definitivno doprinijela tome da počnem više fotografirati kod kuće. Ljeti je to lakše jer imam terasu punu cvijeća i mačaka, puno je svjetla i onda je lako uzeti fotoaparat i biti kreativan. No bila je zima, pandemija, izlasci i druženja nisu bili preporučljivi, a i ja sam bila s upaljenim sinusima i hladni zrak mi baš nije pogodovao. Nije bilo druge nego naći nešto što mogu raditi kod kuće. Kada sam otkrila da mogu dobiti toliko različitih motiva u samo jednoj maloj zdjelici s vodom…, e tu mojoj sreći nije bilo kraja.

Provela sam sate i sate nad njom igrajući se i eksperimentirajući s različitim materijalima koji će osvijetliti kapljice ulja i uskoro je svako novo fotografiranje bilo uzbudljiva avantura kojoj sam pristupala bez očekivanja, a znala je potrajati i cijelu noć, do zadnjeg atoma snage. Zanimljivo je bilo sutradan, ili preko tjedna pregledavati fotografije i prisjećati se emocija i raspoloženja tijekom noći, kada su nastajale. Ponekad bih se mogla prisjetiti svakog detalja, glazbe koja je u tom trenutku svirala, atmosfere u sobi, o čemu sam razgovarala s mužem, što sam razmišljala, kako sam se osjećala. To je za mene postala neka vrsta opuštanja, stvaralaštva i meditacije u isto vrijeme. U kratkom roku nastalo je tisuće i tisuće fotografija.

Kako posjetitelji reagiraju na Vaše fotografije? Poprilično su nevjerojatne s obzirom na to da u nekim segmentima podsjećaju na likovnu umjetnost.

Ako nisu upućeni, posjetitelji najčešće ne znaju što je na fotografijama, a ponekad čak pomisle da se radi o slikama. Iako sam poslala pozivnice na kojima je jasno pisalo ‘Izložba makrofotografije’, jedan me kolega na otvorenju izložbe pitao: ‘Mirjana, zar nisi rekla da će biti fotografije? Ovo ovdje je netko naslikao’. Bilo mu je nevjerojatno da su motivi koje vidi uslikani fotoaparatom i da predstavljaju kapljice ulja u vodi. Dakle, ne gledate ulje na platnu, nego ulje u vodi.

Doživljaju fotografije svakako doprinosi i kvalitetan ispis. Sve izložene fotografije isprintane su na foto papiru, kaširane su i uokvirene, u dimenziji 1m x 0,7m. Zanimljivo bi bilo vidjeti ih i na većem povećanju, 1,5m x 1m. Pa evo, ako netko želi sponzorirati i takav ispis, neka se slobodno javi (haha).

Boje koje vidite na fotografijama dobivene su uz pomoć svjetla, dakle nema nikakvih boja u samoj vodi. Samo prozirna staklena zdjela napunjena vodom i par kapi ulja. Boje dolaze od refleksije svjetla o različite šarene predmete, nekad je to poster s fluorescentnim bojama, nekada je kolaž papir, nekad ljetni pareo, omot od čokolade, nakit… Fotografije koje su ljubičastim i tirkiznim tonovima dobivene su svjetlošću ultraljubičastog reflektora, a ostale su dobivene ili uz pomoć moje lampe iz dnevne sobe ili uz pomoć svjetlosti sunca. Sve fotografije su rađene i u Raw formatu, no postprodukcija u Photoshopu svedena je na minimum. Uglavnom se svodi na micanje zrnca prašine ili dlačice koja je upala u vodu (mojim mačkama je ta zdjelica bila jako zanimljiva i samo su čekale da se maknem da popiju malo vode).

Jedna od njih ove je godine odabrana da predstavlja Hrvatsku…

Prvi put sam se prijavila na FIAP ove godine. Kako sam dugi niz godina članica Fotokluba Zagreb, redovito dobivam mailove o foto natječajima i izložbama i ako uhvatim vremena i ako mi je tematika bliska, prijavim se na natječaj. Tako zapravo već skoro deset godina izlažem moje fotografije na izložbama Fotokluba Zagreb. U pozivu za natječaj FIAP pisalo je da je tema slobodna pa sam odlučila poslati nekoliko mojih fotografija.

Bilo je teško odabrati samo par komada između na tisuće lijepih fotografija. Mom sinu Leonu svidjela se jedna fotografija koja ga je asocirala na Saturn pa sam u natječaj uvrstila i tu fotografiju. Baš je ona izabrana kao jedna od deset fotografija koja predstavlja Hrvatsku na 29. FIAP bijenalu fotografije u boji koji se ove godine održava u Francuskoj.

Kako je došlo do ideje da javno izložite svoje radove i kako se u cijelu priču uključila Udruga Zelene i plave Sesvete?

Nekoliko godina živjela sam u Sesvetama, tako da su mi poznati svi izazovi s kojima se Udruga bavi. Ovo je ogroman kvart s nevjerojatno puno prirode no istovremeno se nikada nije planski povezalo sve u jednu cjelinu. ZIPS smatra da je proces urbanizacije nešto što će se puno lakše dogoditi ako u suhoparne rasprave o infrastrukturi ubacimo elemente koji su inovativni i osobno zanimljivi građanima Sesveta. Ove fotografije nam izvrsno ilustriraju koliko čarolije se može sakriti u samo nekoliko kapi vode. Udruga se nada kroz taj primjer motivirati građane Sesveta da počnu gledati na prizore u svojoj okolini drugačijim očima i pomoći u otkrivanju skrivenih ljepota Sesveta.

Što je u stvari makrofotografija? Koliko je ona neka novija pojava i koliko je zastupljena u Hrvatskoj?

Najjednostavnije rečeno, makrofotografija je grana fotografije kojom se mali predmeti ili detalji uvećavaju. Dakle, recimo da fotografiramo nešto sasvim malo kao što je ušica igle (dva mm). Njena veličina na senzoru može biti isto dva mm, i tada kažemo da je reprodukcijski omjer 1:1, odnosno da je u realnoj veličini. No makro objektivima možemo postići i veće povećanje, od dva do pet puta. U tom slučaju bi nam ušica igle ispunila cijeli kadar. Sigurna sam da se mnogo ljudi u Hrvatskoj bavi makrofotografijom, a od poznatijih fotografa istaknula bih Petra Sabola.

Kako biste okarakterizirali svoje stvaralaštvo prije ove izložbe? Kako je krenula ljubav prema fotografiji?

Ljubav prema fotografiji kreće još od prvih godina fakulteta, odnosno kraja srednje škole. Voljela sam zabilježiti drage scene fotoaparatom, kako ih ne bi zaboravila. Voljela sam fotografirati pejzaže i detalje. Pohađala sam i radionicu koncertne fotografije i jako mi se svidjelo fotografirati na koncertima, pogotovo na mjestima gdje je dobra rasvjeta i gdje se može lijepo uhvatiti neki dobar trenutak koji se zbiva na sceni. Volim fotografirati i hranu, životinje, mog sina, odraze (neke od najboljih obiteljskih fotki su mi naša zajedničke u odrazu kuglice bora, lifta ili izloga u trgovini.)

Te fotografije su bile dobre, no tek kad sam počela fotografirati kapljice ulja u vodi, poželjela sam fotografiju izraditi i i staviti je na zid. One su mi posebne jer na njima se ne vidi neki specifičan pejzaž, događaj ili mjesto. Imaju bezvremensku ljepotu, snažne boje i zanimljive oblike. Pristaju u svaki prostor i teško da će brzo postati dosadne. Zato su mi se tako jako i svidjele, a jako je pozitivna i reakcija okoline.

Netom prije našeg razgovora pokazivali ste mi i fotografije kapljica na paukovoj mreži (ponovno makrofotografija?), planirali ste ‘lov’ na makove… Priroda je u Vašem fokusu ili sam samo ja stekla takav dojam?

Zapravo sam taj dan tražila makove. Probudila sam se prije pet i vidjela da je vani magla, što je dosta neobično za lipanj. Brzo sam krenula u potragu za makovima jer sam znala da će oni u kombinaciji s maglom rezultirati sjajnim fotografijama. No, nisam pronašla to jutro livadu s makovima, ali sam zato našla druge zanimljivosti – cijela livada bila je u rosi, od najsitnijeg listića do paukovih mreža. Uskoro se počelo probijati i sunce, tako da sam napravila mnoštvo fotografija s rosom koja izgleda poput malih bisera. Možda se od tog dana formirala neka nova izložba, tko zna.

Dva dana poslije naišla sam na prekrasnu livadu punu makova i uljane repice… Ne moram ni reći da sam provela sate na toj livadi, dok mi se nisu ispraznile obje baterije na fotoaparatu. Priroda je vrlo zahvalan model, ne prigovara, ne žuri, nije joj teško pozirati (hahaha). No opet, najdraže mi je iz te prirode izvući neke detalje i onda im se bolje posvetiti, odnosno prikazati ih pomalo apstraktno. Iako jako volim makove, na zid bih radije stavila fotografiju s rosom, nego s makovima.

Kakvi su Vam planovi za dalje? Je li priprema sljedeće izložbe već u tijeku?

Vrijeme je da počnem malo više izlagati svoje radove. Pokazao se jako veliki interes ljudi za mojim makrofotografijamama ulja u vodi. Sljedeća izložba je u planu, odnosno već je dogovorena. Moji mjehurići idu u centar Zagreba, u Fotić, Gajeva 25. Otvorenje izložbe je 19. rujna 2021. godine u 12.00.

Evo i za kraj, gdje i kada čitatelji mogu pogledati Vašu aktualnu izložbu?

Aktualnu izložbu čitatelji mogu pogledati u Udruzi Zelene i plave Sesvete, Kelekova 2. Udruga je otvorena za posjetitelje svakim radnim danom od 12.00 do 16.00, a ponedjeljkom, srijedom i petkom i u poslijepodnevnom terminu od 17.00 do 19.00, kada ću najčešće i ja biti prisutna u Udruzi.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Generacija.hr/Mirjana Spajić Buturac