“Ništa te ne može spremiti na trenutak kada prvi puta u svoje ruke uzmeš svoje dijete. Tada ćeš shvatiti da se trebaš kao osoba mijenjati, da trebaš odustati od sebe i da trebaš prevrednovati sve što si do tada znao ili držao vrijednim i važnim”, rekao nam je Bruno Petrušić (37) iz Kaštel Lukšića koji sa suprugom Danielom (39) ima petero mališana – Emanuelu (14), Korinu (13), Matiju (11), Loretu (9) i Elizabetu (5).

Na Dan očeva upitali smo ga koliko mu znači očinstvo, kako okolina reagira na njegovu veliku obitelj, koje su najljepše i najizazovnije strane očinstva, koja aktivnost s djecom mu je najdraža, koje vrijednosti želi prenijeti svojoj djeci te što bi savjetovao svim očevima i onima koji će to tek postati.

Za početak, slavite li u vašoj obitelji Dan očeva?

U našoj obitelji rijetko slavimo takozvane „sekularne“ blagdane, u biti praznike, pa tako i Dan očeva, ali svakako slavimo sv. Josipa koji je otac i kao takav je uzor i meni kao ocu. A to se slavlje odnosi na odlazak na sv. Misu i eventualno neki kolač iza ručka.

Prije koliko godina ste postali otac i koliko vam znači očinstvo?

Ja sam ocem postao dosta mlad, s 23 godine, dakle prije nekih 15 godina. Čim sam uzeo svoju Emanuelu u ruke znao sam da sam se bitno promijenio kao čovjek, kao osoba. I od tada se, sa svakim djetetom, dodatno mijenjam. Vjerujem da postajem bolji čovjek, bolji suprug i bolji otac. Naravno da još ima tu prostora za napredovati, ali sam i osobno, a i obiteljski zadovoljan u kojem se smjeru moj ili naš život razvija.

‘Toliko su različiti i predivni‘

Kako biste opisali svoje mališane?

Moja su djeca svijet svako za sebe. Toliko su različiti i predivni. Kraj njih budem češće dijete nego odrastao čovjek, pa znamo reći da ja imam petero, ali da moja supruga ima šestero djece. Elizabeta (5) je najmlađa, uskoro će napuniti šest godina. Rekao bih za nju da je najodlučnija jer se zarana morala naučiti izboriti za sebe kraj starijih sestara i brata. No zato je i najnaprednija – jer je htjela biti uključena u igru starijih, pa je prije vremena i naučila pisati i čitati, zbrajati i oduzimati, ali i razumjeti sarkazam i dobru zabavu koja nije puka djetinja. Loreta (9) je najnježnija ali i fizički najfleksibilnija. Uživam s njom raditi različite „vratolomije“. Naravno, one sigurne. Jako je kreativna i umjetnički nastrojena, zaigrana i bezbrižna. Svira violončelo. Inače svi, osim Elizabete koja će to tek krenuti, idu u glazbenu školu.

Matija (11) je jedini sin, pa mu nije lako s curama. Zato se nas dvojica tu i tamo znamo iskrasti nasamo kako bismo se „odmorili“ od cura. On je jako brižan, suosjećajan i kreativan. Jako voli provoditi sate i sate s didom u radionici gdje svojim rukama proizvode sve što im padne na pamet. Korina (13) je jako tvrdoglava, nekada i naporno odrješita i „prgava“, ali u isto vrijeme jako sućutna i dobra – uvijek spremna pomoći drugima. Malo je i melankolična, pa se „gubi“ u glazbi za koju sam ipak ja odgovoran, jer sam ih sve „izlagao“ glazbi uz koju sam i sam odrastao. I na kraju Emanuela koja je, vjerojatno kao i svako prvo dijete, jako dogovorna te ima jako istančan smisao za pravednost. Sada nam je, Danieli i meni, već u ovim godinama jako veliki oslonac, i kada treba pripaziti na mlađe, ali i kada treba odraditi kućanske poslove. Inače, troje starijih su zadnjih godina uključeni u volontiranje na bolesničkom hodočašću u Lourdes i u župne aktivnosti.

Kako okolina reagira kada vas vidi s petero djece? Ima li predrasuda ili su reakcije pozitivne?

Tu u Lukšiću svi nas više-manje poznaju i sve su reakcije pozitivne. No budemo malo čudni ljudima kada se maknemo negdje dalje, ili kada šetamo po Splitu. Sve u svemu, ljudi reagiraju pozitivno.

Nedavno smo bili kod prijatelja u Bruxellesu, pa su cure (Emanuela, Korina, Loreta i Daniela) na aerodromu svirale klavir koji je tu bio izložen da se svira. I kada se okupila mala grupa ljudi koji su ih slušale dok su se one izmjenjivale na klaviru, kada bih im rekao da se radi o mojoj supruzi i kćerkama, svima bi se osmjeh još više razvukao preko cijelog lica.

Ono najvrjednije što možemo dati

Kako provodite vrijeme s djecom i koja aktivnost vam je najdraža?

Supruga Daniela i ja trudimo se provoditi što više vremena s njima. To najčešće bude u kući i oko kuće. Igramo različite igre, sa starijima dosta pričamo, slušamo ih…Korina i Matija treniraju nogomet, pa guštam s njima oko kuće trčati za loptom. S mlađim curama pjevamo i sviramo. Mislim da svaki roditelj mora razumjeti da je vrijeme ono najvrijednije što djetetu može dati.

Koje su lijepe, a koje izazovne strane očinstva?

Lijepe strane su upravo one koje su izazovne strane očinstva. Mislim da mi očevi, a tako se i sam ponašam, imamo drugačiju ulogu u odgoju djece nego nam to svijet nameće ili nudi. Trebamo im dati nekakvu strukturu, pravila i granice. Ta struktura treba biti kruća, kao i pravila, a granice jako uske dok je dijete manje, a kako dijete raste i kako se razvija u mladu osobu, te se granice moraju širiti, struktura olabaviti, a pravila jasnije definirati.

I to je ono izazovno, ali i najljepše što kao otac mogu i trebam – naći ravnotežu u svemu tome i pripremiti svoje dijete za svijet i život. Za ovih petnaest prvih godina mislim da smo kao obitelj relativno kvalitetno uravnoteženi.

Ono što je bitno očima je nevidljivo

Što nastojite prenijeti svojoj djeci?

Temeljna stvar koju im nastojim prenijeti jest uvjerenje da sve što vidimo, čujemo i možemo izmjeriti metrom ili vagom, nije ujedno i sve što postoji. Želim im prenijeti ono što je lisica prenijela Malom princu, da je ono što je bitno – očima nevidljivo. Ostalo će onda sami zaključiti, i živjeti sukladno toj istini.

Što biste poručili za kraj svim očevima, ali i onima koji će to tek postati?

Očevima bih poručio dvije stvari koje se na prvu isključuju, ali nije tako. Prvo bih im poručio da im je supruga važnija od njihove djece. Stoga trebaju uložiti sebe i svoje vrijeme ponajprije u svoj odnos sa svojom suprugom. Jer djeca žive od ljubavi roditelja (ne od ljubavi roditelja prema djeci, nego od ljubavi roditelja jedno prema drugome). Druga stvar je da više vremena provode sa svojom djecom – u igri! To je najvrjednije što možeš pokloniti svojem djetetu. Svoje vrijeme i aktivnu pažnju kroz igru.

Beba spavalica: Evo kako izgleda prvi tjedan razvoja novorođenčeta

Onima koji još nisu očevi bih poručio da se ne spremaju. Ništa te ne može spremiti na trenutak kada prvi puta u svoje ruke uzmeš svoje dijete. Pusti neka te iznenadi, budi nespreman i za odgoj, za mijenjanje pelena i za neprospavane noći. Tada ćeš shvatiti da se trebaš kao osoba mijenjati, da trebaš odustati od sebe i da trebaš prevrednovati sve što si do tada znao ili držao vrijednim i važnim. Nećeš moći sam, ali zato i nisi sam, nego si u svemu tome sa svojom suprugom. Nju slušaj, voli više i živi za nju.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva