Još nismo ni izašli iz ‘lockdowna’ na proljeće, a u javnosti se počelo spekulirati o tome što nam epidemija korona virus nosi na jesen; možemo li očekivati drugi val i hoće li taj biti još gori od prvog?

Svakodnevno se suočavamo s upozorenjima da će na jesen situacija biti teška; možemo očekivati da Će Covid-19 biti puno opasniji, s obzirom na to da ćemo više boraviti u zatvorenim prostorima, a posebno ako se infekcija novim virusom spoji s nekom od sezonskih bolesti, poput gripe.

Već mjesecima svjedočimo da medijski prostor zauzimaju stručnjaci iz područja epidemiologije i infektologije koji kontinuirano upozoravaju na opasnost koju sa sobom donosi bolest Covid-19, a paralelno s time svjesni smo da će ekonomsko zatvaranje imati dalekosežan utjecaj na ekonomiju.

O psihičkom utjecaju koji epidemija ima po psihičko zdravlje ljudi i načinu na koji se komunicira oko korona virusa u javnosti, razgovarali smo s uglednim psihijatrom i javnozdravstvenim aktivistom Hermanom Vukušićem, koji otpočetka epidemije upozorava da se o mentalnom zdravlju nacije nitko ne brine. 

Sad već imamo više od pola godine iskustva s Covidom i epidemijom – koja su Vaša iskustva u radu s osobama s psihičkim izazovima i na kakve specifičnosti ste nailazili?

Cijela ova situacija s epidemijom diže opću razinu tjeskobe, straha i depresije u populaciji, a naravno da su na to osjetljivije posebne društvene grupe kao što su bolesnici koji pate od duševnih tegoba. S jedne strane bilježimo porast ovih fenomena koje sam spominjao, a s druge strane pod dodatnim su opterećenjem jer veliki broj njih, s obzirom na promijenjene prioritete u medicini koji su kod nas u nekim segmentima čak malo i nakaradni, nisu mogli doći do adekvatne pomoći. Niti jedna telefonska psihološka linija, uz dužno poštovanje, ne može zamijeniti kontakt liječnika s pacijentom što je vrlo bitan element, pogotovo u psihoterapiji. Na sve navedeno možete nadovezati psihozu koja se stvara oko drugog vala, koja je po sve većem broju stručnjaka i nekih javnozdravstvenih djelatnika i više nego upitna. Naravno da je problem duševnog zdravlja opće populacije i duševnih bolesnika gorući problem.

Jeste li u svom radu primijetili da je epidemija utjecala na pojavu određenih duševnih stanja i bolesti kod inače mentalno zdrave populacije?

Da, a evo i primjera. Vi sada imate situaciju, pogotovo u gradu Zagrebu, koji je doživio i preživio razoran potres, koja za mnoge predstavlja izuzetno veliki stres. Slobodno mogu reći na primjeru Zagreba da mnogi njegovi stanovnici, a pričamo o tisućama njih, i dan danas osjećaju velike psihološke posljedice u vidu strahova, ‘flashbackova’ i sličnih simptoma koji prate akutnu reakciju na stres.

Je li u tom pokušaju da se održi fizičko zdravlje, mentalno zdravlje stavljeno po strani i smatrate li da bi institucije, uključujući i sam Stožer više trebale u svom radu voditi računa upravo o tom dijelu?

Da, naravno da mislim. VI ste imali i situaciju kod nas na ‘Rebru’ da su htjeli iseliti cijelu psihijatrijsku djelatnost i smjestiti je u neadekvatne prostore hotela, što se na sreću nije dogodilo jer su se digle određene grupe pacijenata, posebno branitelja i invalida. Mislim da su prioriteti malo krivo posloženi. Ne kažem da pandemija i posljedice potresa ne zahtijevaju određene zdravstvene prioritete, ali nikako ne možete rješavati jednu skupinu bolesnika na teret druge skupine bolesnika. Ja ću opet ponoviti; kod nas se priča svaki dan, i sada imate kolegu Đikića koji je rekao nešto što ja pričam već više mjeseci, a to je da nije uputno svaki dan brojati mrtve i zaražene i zasipati javnost tim brojkama.

Izvještaji o tim činjenicama mogu se svesti na tjednu razinu i u puno drugačijoj formi koja neće tako stresogeno djelovati na psihu nacije. I gospodin Đikić je počeo o tome javno pričati, kao jedan vrlo ugledni međunarodni znanstvenik, koji jako dobro poznaje fenomenologiju Covida. Mislim da je vrijeme da Stožer napokon počne slušati i savjete koji dolaze van kruga ljudi s kojima surađuje jer, nemojte me krivo shvatiti, ali i patuljak puno dalje vidi ako sjedi na ramenima diva, nego div sam.

Iz ovoga što ste sada rekli, može li se onda zaključiti da bi Stožer svoj tim trebao proširiti sa stručnim ljudima iz područja psihijatrije?

Stožer bi to svakako trebao napraviti. Ja bih tu uključio i socijalne radnike zbog toga što izolacija koja je bila posljedica ‘lockdowna’ i koja može ponovo nastupiti, dovodi do određenih socijalnih poremećaja u socijalnoj dinamici unutar obitelji, odnosno, zajednice. To se vidjelo u iskustvima Centara za socijalni rad i u nekim parametrima vezanim za obiteljsko nasilje. U ovoj situaciji kada se društvo suočava s nečim kao što je novi virus, ne možemo biti samo u domeni epidemiologa i srodnih struka, uz dužno poštovanje epidemiologiji i infektologiji.

Ta situacija sada predstavlja i jedan socioekonomski stres. Mi evo već dva dana čitamo o 60 tisuća otkaza i 400 tisuća ovrha koje će uslijediti na jesen. Taj socioekonomski stres ostavit će svoje psihičke posljedice. Mi smo već imali u nekoliko navrata u našoj mladoj državi, u kojoj je ekonomski stres bio uzročnik dubljih društvenih promjena, sjetite se samo fenomena ‘švicaraca’ i ‘blokiranih’. Mislim da odgovorna vlast mora napraviti sve da smanji negativne emotivne, odnosno, psihološke posljedice te vrste stresa koji će uslijediti sad na jesen.

Što biste savjetovali građanima – na koji način da lakše podnesu ovaj teret koji svakodnevno sa sobom nosi ova epidemija?

Da se apsolutno izoliraju od svih negativnih vijesti i da pokušaju kloniti se tog načina izvještavanja o oboljelima i umrlima. Ova kriza povlači za sobom određeni zdravstveni rizik, ali daleko od onoga za što se predstavlja – to je moje mišljenje, ja ne moram biti u pravu, ali imam pravo na mišljenje.

Kao što sam spomenuo gospodina Đikića, spomenut ću i gospodina Bakića, koji je kao matematičar izveo modele prema kojima u Hrvatskoj nema prilika za eksponencijalni rast, a mi smo cijeli vrijeme plašeni s eksponencijalnim rastom. To u društvu, u narodu, izaziva psihičke i emotivne tenzije koje nisu dobre i koje mogu dovesti do negativnog mentalnog stanja ili ga pogoršati.

Idući tjedan, 7. rujna počinje škola; većina roditelja još uvijek ne zna u koje vrijeme moraju doći prvi dan nastave, u koji razred će uopće ići njihovo dijete, a tu je i veliki pritisak zbog donesenih mjera. Je li se moglo ovo sve izvesti bezbolnije, kao i je li se moralo ići s takvim rigoroznim mjerama u škole dok po trgovinama, na misama, u kafićima i u ostalim javnim prostorima gledamo znatno drugačiju sliku?

Djeca su, to je dokazano, skupina s najnižim rizikom stradavanja od Covid virusa. Mi smo do prije imali situaciju da su plaže popunjene poput kutija sardina, a sada ćemo našu djecu prisiljavati da nose masku u školi po nekoliko sati. Ima tu nekoliko aspekata koji meni nisu jasni. Možda i ne znam odgovor, ali volio bih da meni netko objasni; kako očekuju od djeteta da nosi masku pet sati u školi?

Treba reći i da su djeca u osnovnim školama podložna alergijama, a sada je primjerice vrijeme ambrozije. Djeci koja razviju tu vrstu alergije, maska će pričinjavati izuzetno velike probleme funkcioniranja u školi.

Volio bih da mi netko objasni i ekonomsku računicu korištenja maski u obrazovnom sustavu. Tijekom jednog dana u školi dijete bi u prosjeku trebalo promijeniti pet maski da bi one bile učinkovite. Ako nosite masku cijeli jedan dan to apsolutno nije dobro, a da ne spominjem da ju netko nosi cijeli tjedan. Tko će se brinuti o redovnom mijenjanju maski i tko će to plaćati, roditelji ili sustav? Tu je puno nepoznanica. Odmah ću reći da smatram da ministar Fuchs nije odgovoran zbog toga. On je tek preuzeo Ministarstvo i zatekao ovu situaciju.

Mislim da bi se struka, i tu opet govorim o Stožeru, trebala ozbiljno posavjetovati s psiholozima, ali i pedijatrima o mogućim negativnim zdravstvenim implikacijama tih mjera na nastavi.

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Pixabay