„U težoj sam poziciji jer imam slabiji vid u odnosu na konkurenciju i toga sam svjestan, ali uopće ne razmišljam o svojim nedostacima već gledam kako savladati protivnika i tako sam došao do ove prve povijesne medalje”, rekao nam je 32-godišnji hrvatski reprezentativac Josip Tonžetić koji je u svibnju osvojio brončanu medalju na Europskom judo prvenstvu za gluhe u bugarskoj Sofiji u kategoriji do 66 kilograma. To je ujedno i prva medalja za Republiku Hrvatsku u judu za gluhe.
Josip je gluhoslijepa osoba i predsjednik Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba i član upravnog odbora Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir, a njegova je pobjeda i povijesni uspjeh tim veći jer su suparnici gluhi, a Josip je uspio ostvariti ovaj izvrstan rezultat uz svoju gluhosljepoću. Prava je to inspirativna priča o pomicanju granica i izvrsnosti u sportu, unatoč teškoćama. Josip od rođenja živi u Zagrebu i stanuje u kvartu na Savici – Trnju gdje je, ističe, proveo jedno lijepo i burno djetinjstvo u kojem je sport oduvijek igrao važnu ulogu.
Tijekom puberteta Josip je počeo gubiti vid. Pokazalo se da se problem s vidom ne može popraviti operacijom, a uz to ima i oštećen sluh, odnosno gluhosljepoću. No to ga nije spriječilo da postane vrhunski sportaš, a nagrada za sav naporan rad i trud stigla je u Bugarskoj gdje je osvojio prvu povijesnu medalju za Hrvatsku. Inače, Josip je završio četverogodišnju strukovnu školu za Komercijalista, a potom je dobio diplomu za prvostupnika ekonomije na Veleučilištu u Baltazaru.
U interjvuu za Generaciju upitali smo ga o sportskim uspjesima, ljubavi prema judu, podrščci koju ima kao sportaš s invaliditetom, dojmovima iz Bugarske, radu u Udruzi gluhoslijepih osoba grada Zagreba te što je potrebno da bi došlo do potpune inkluzije gluhoslijepih osoba u društvo.
Po čemu pamtite djetinjstvo i kada ste se počeli baviti sportom? Od kuda Vaša ljubav prema judu?
U Trnju sam proveo jedno lijepo i burno djetinjstvo. Srećom, pamtim lijepe uspomene. Imao sam više-manje sretno djetinjstvo kojeg sam proveo uglavnom baveći se sportskim životom – igrajući nogomet, košarku, rukomet, stolni tenis i druge sportove.
Moja priča s judom je krenula spontano. U 26. godini života načuo sam da postoji posebna konkurencija za slabovidne sportaše pa sam pogledao malo sportove i rekao kako bih se mogao ozbiljno opet baviti sportom jer mi je to „jednostavno urezano u krvi“. Uglavnom sam gledao olimpijske sportove pa sam se odlučio za najjzahtjevniji sport u kojem je konkurencija strašno jaka i odabrao sam Judo. Također, htio sam promjenu na sebi i razgovarao sam s jednim prijateljem koji mi je preporučio judo te je tako sve počelo. Trening po trening i onda sam krenuo i na natjecanja. Tako sam upoznao jedan novi svijet i polako se zaljubio u judo, odnosno zavolio taj sport.
‘Ne razmišljam o svojim nedostacima’
Kako ste se osjećali nakon osvajanja medalje na Europskom judo prvenstvu za gluhe? Koliko Vam znači ovaj povijesni uspjeh?
Jako me usrećilo to što sam uspio osvojiti medalju na Europskom prvenstvu, a još je veći draž što je to ujedno i prva medalja u Judo za gluhe i nagluhe sportaše. Nakon svega to me podignulo i dalo samopouzdanje za još veći napredak. Imam još puno prostora za napredovanja.
Na natjecanju ste bili u težoj poziciji jer ste gluhoslijepi. Kako ste uspjeli konkurirati i čak osvojiti treće mjesto?
Da, u težoj sam poziciji jer imam slabiji vid u odnosu na konkurenciju i toga sam svjestan, ali uopće ne razmišljam o svojim nedostacima već gledam kako savladati protivnika i tako sam došao do ove prve povijesne medalje.
Koja je važnost sporta u Vašem životu? Koliko često trenirate i gdje ste sve dosad trenirali?
Sport me uveliko promijenio. Dao mi je veće samopouzdanje i bolje se osjećam. Gotovo svakodnevno treniram i po dva puta na dan. Prvi klub u kojem sam se počeo baviti judom se nalazi na Velesajmu. To je jedna mala dvorana gdje je super ekipa u judo klubu Dojo Zagreb. Tadašnji trener Zdravko Bajzek prenio mi je i usadio vrhunsko znanje i lijepe tehnike. No potom sam prešao u novi klub Judo Zagreb, i to nakon 5 godina punih rada. Spletom okolnosti na kraju sam tu gdje jesam s velikim klubom koji je imao najbolji uspjeh na prvenstvu Hrvatske pod vodstvom trenera Hrvoja Petranovića.
Svjetske i olimpijske medalje kao cilj
Tko Vam je najveća podrška? Imate li dovoljnu potporu sustava kao gluhoslijepi sportaš?
Sebi sam najveća podrška upravo ja sam jer si postavljam ciljeve, a to je ostvariti medalju na svjetskim i olimpijskim natjecanjima. Naravno, u svemu tome me motiviraju treneri i pokazuju mi put ka cilju. U tome svemu me prate Hrvatski sportski savez gluhih i Hrvatski paraolimpijski odbor (hrvatski sportski savez slijepih) bez kojih ne bih mogao otići na natjecanja.
Želio bih se zahvaliti i gospodinu Ivanu Drčeliću iz ŠRC Trnja koji mi je prije dvije godine ustupio fitness dvoranu i teretanu kako bih mogao napredovati, održavati formu i kondiciju te postići velik rezultat.
Uz sport, na čelu ste Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba. Na koje načine polažete gluhoslijepim osobama i na koje ste projekte posebno ponosni?
Trenutno mi je drugi mandat i naravno, moja je odgovornost osiguravati pravilan i zakonit rad Udruge.
Ne znam koji bih izdvojio, ali svakako me veseli kada poluči rezultate čime se vidi napredak, a i boljitak života gluhoslijepih osoba kako bi bili što ravnopravniji u društvenoj zajednici.
Predstavite nam Savez Dodir. Čime se sve bavite i na koje načine podižete kvalitetu života osoba koje su gluhoslijepe?
Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir nevladina je, neprofitna, krovna nacionalna organizacija (i jedina u Hrvatskoj) koja već 30 godina aktivno djeluje sa ciljem promicanja prava gluhoslijepih osoba, u nastojanju da svoju borbu protiv socijalne deprivacije gluhoslijepih učini što jasnijom, glasnijom i vidljivijom.
Dodir je stvorio i nastavlja stvarati brojne mogućnosti za gluhoslijepe osobe. Tu su razni edukacijsko-rehabilitacijski programi za osposobljavanje i neovisno življenje, Centar za prevođenje, Služba podrške, programi kreativnog izražavanja i umjetničkog stvaralaštva, služba savjetodavne podrške za osobe s gluhosljepoćom i njihove obitelji, tečajevi hrvatskoga znakovnog jezik, kao i oni za izobrazbu stručnih prevoditelja za gluhoslijepe itd. Savez, sa pet lokalnih udruga članica, djeluje na različitim područjima, sa uvijek jasnim ciljem poticanja i podizanja kvalitete aktivnog življenja osoba s gluhosljepoćom.
Koje su najčešće predrasude i problemi s kojima se susrećete? Što bi trebalo učiniti da dođe do potpune inkluzije?
Kod mene je velik problem koji nazivam kao ‘nevidljivu gluhosljepoću’ jer ljudi na prvu ne primijete da imam slabiji sluh, jer razumljivo govorim i slabiji vid, jer se samostalno krećem. Kako bi došlo do potpune inkluzije trebala bi nam adekvatna pomagala, a u slučajevima kada su sastanci, odlazak doktoru, na sud i slično – prevoditelji za gluhoslijepe.
Trener: ‘Kod Josipa cijenim upornost i marljivost’
Kako bi saznali više o velikom uspjehu kontaktirali smo Hrvoja Petranovića, Josipovog trenera koji se za Generaciju osvrnuo na brončanu medalju i napredak koji je Josip pokazao.
„Jako sam sretan s ostvarenim uspjehom jer je to i povijesna medalja, a uvijek je nešto posebno i drugačije kada si ispisao povijest. S obzirom da kratko vrijeme treniram Josipa nisam očekivao ništa posebno, htio sam se bolje upoznati s njim i vidjeti kako stoji na natjecanju s kojim se prvi put ja susrećem”, započeo je Petranović.
Zanimalo nas je na koji način treniraju gluhoslijepe osobe, to jest, kako izgleda prilagođen trening. Na što se sve mora paziti kako ne bi došlo do ozljeda?
„Josip trenira isto kao i svi judaši, bez obzira na senzorička oštećenja koja ima. Sitnice prilagodim, ali su nebitne”, rekao je Josipov trener.
Osvrnuo se i na uvjete koje imaju gluhoslijepe osobe u sportu.
„Uvjeti za gluhoslijepe osobe u sportu su više nego dobri i apsolutno sve što trebamo dobivamo od Hrvatskog sportskog saveza gluhih. Oni su nam najveća podrška i zahvalni smo im na tome”, rekao je naš sugovornik.
S Josipom, dodao je, trenira nekoliko mjeseci, no već je uvidio njegove kvalitete.
„Ono što najviše cijenim kod njega jest veliko zalaganje na treningu, upornost i marljivost. Ovo nam je prva zajednička medalja, a nadam se da nije ni zadnja. Josip je prije dolaska u JK Zagreb trenirao u JK Dojo kod trenera Zdravka Bajzeka koji mu je prenio veliko znanje i ljubav prema judu”, istaknuo je.
Upitali smo ga i što planiraju dalje te za koje se natjecanje trenutno spremaju.
„Cilj nam je što bolje se pripremiti za Europsko prvenstvo za slabovidne, IBSA igre i Svjetsko prvenstvo za gluhe koje će se održati slijedeće godine u veljači.”
Za kraj je gluhoslijepima osobama preporučio bavljenje sportom poput juda.
„Svakako bih preporučio judo, ne samo zbog psiho-fizičkog benefita koje im judo donosi, nego i zbog toga da budu dio sportske zajednice”, poručio je Hrvoje Petranović, Josipov trener.
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Klara Gagula
Foto: Arhiv judo kluba Zagreb
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.