Pavao Pavličić napisao je više od 100 knjiga. Pisac je Zagreba koliko i ravničarske provincije. Radni vijek proveo je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za komparativnu književnost. Član je HAZU, gdje je neko vrijeme bio najmlađi akademik, kao što je bio i najmlađi dobitnik NIN-ove nagrade za roman, najznačajnije u Jugoslaviji.
Počeo je kao “borhesovac”, fantastičar, kasnije je postao ekstremno popularan kao pisac krimića, ali i nežanrovskih romana. Dobio je mnoge nagrade; Zoran Tadić snimio je nekoliko filmova prema njegovim romanima.
Objavu mu čekaju dva nova krimića i knjiga interpretacija pučkih pjesama.
Prije dvije godine pokušao je, nakon pola stoljeća života u Zagrebu, živjeti u Osijeku s Julijanom Matanović – također popularnom književnicom i sveučilišnom profesoricom, kojom se tad i oženio – i s njezinom kćeri Magdalenom. Jutarnji list donosi ekskluzivan intervju s njim.
Napisali ste sad već više od sto knjiga.
– E, zavisi…! Objavio sam, naime, dva romana u roto-štampi, pa to netko broji, netko ne.
Nakon stotinu knjiga je li pisanje i dalje strast, ili je navika, ili je to modus vivendi…?
– Upravo ovo treće, način života. Šoljan ima sjajnu rečenicu: Svaki čovjek ponekad ima ideju za dobru priču, ali samo pisci to i napišu. Zbilja je prepuna dobrih priča, i meni je žao da to ostane neispričano. Imam tu sreću da lako pišem.
Znači, nije ono što je, mislim Hemingway, rekao: ‘Pisati je najlakše na svijetu, sjedneš za mašinu i krvariš’.
– S tim da on, čini mi se, čak i nije pisao mašinom, nego rukom, jer je tvrdio da mu tekst na mašini “otvrdne”, ne da se redigirati.
Ali krvarenje je neupitno?
– Znate što, da ja krvarim, nikad ne bih pisao! Meni je to silno zadovoljstvo. Ne bih htio ispasti neskroman, ali ja segmentiram knjigu u poglavlja, uvijek tako da se mogu napisati “u jednom sjedenju”. Poglavlja su šest-sedam stranica… I, kad sjednem pisati, ne dižem olovku s papira. Kao da mi netko govori, a ja slušam.
Kad ste napisali prvi krimić?
– U srpnju 1975. Zvao se “Press” i izišao je u roto-tisku, nisam ga ponovio kao knjigu jer nisam tehnički bio njime zadovoljan. Bio je zasnovan na dobroj ideji, ali imao je 150 stranica, a od toga 15 je bilo objašnjenje. Nedopustivo! A najbolje je da objašnjenja i nema, nego da s krajem romana sve bude jasno. A kad mi je Zlatko Crnković objavio priče “Dobri duh Zagreba”, napisao sam roman “Plava ruža”, i tako nastavio… Rado su me objavljivali, a svatko voli da ga se tapša po ramenu.
Jeste li radije pisali krimiće ili fantastiku? Često ste ih, naravno, i miješali.
– Pisao sam ih s jednakim žarom. Kao da o tome ovisi moja sudbina na strašnom sudu! Meni je savjest čista. Ništa nisam smandrljao. I nikad nisam ponovno čitao svoje knjige.
Ostatak intervjua pročitajte u Jutarnjem listu.
pv/jutarnjilist
FOTO: facebook
