Luciano Batinić rođen je u Splitu 16. svibnja 1977. godine. Uz gimnaziju u Makarskoj paralelno je pohađao Srednju glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu kao glazbenik trubač. Na zagrebačkom Stomatološkom fakultetu diplomirao je 2004. godine, a uz studij stomatologije učio je pjevanje kod Nonija Žuneca i na Muzičkoj školi Vatroslava Lisinskog u klasi profesora Bojana Pogrmilovića. Vokalnu tehniku usavršavao je kod Vitomira Marofa i u opernom studiju milanske Scale kod Leyle Gencer, Luciane Serra, Luisa Alve i Lea Nuccija. Sudionik je majstorskih tečajeva Christe Ludwig i Bonalda Giaiottija.
Stalnim članom Opere HNK u Zagrebu postao je 2002. godine, 2009. godine unaprijeđen je u status prvaka opere, a 2016. postaje nacionalni prvak Opere.
Privatno, ovaj vrhunski glazbeni umjetnik vrlo je samozatajan, ne razmeće se brojnim nagradama koje je dobio u Hrvatskoj i svijetu, gdje nastupa na elitnim opernim pozornicama i veliki je ljubitelj pasa. Kada je u Zagrebu, uz sve silne obveze svakoga dana šeće nekoliko sati sa svojom ljubimicom koja se zove- Buffy, piše Direktno.
Kako ste se, zapravo, odlučili za ovaj poziv? Što je prevagnulo, obzirom da ste diplomirali i stomatologiju, zašto ste se opredijelili za opernog umjetnika?
Nisam se odlučio za ovaj poziv, već je on izabrao mene. Već s osam godina svirao sam trubu i krenuo u prvu generaciju makarske glazbene škole. Dolaskom u Zagreb prekinuo sam srednju glazbenu školu, odlučio studirati stomatologiju i izdržao nekoliko mjeseci, a onda došao u kontakt sa zagrebačkim zborom Zagrebački Liječnici Pjevači, da bih ubrzo, 1996. godine, postao njihov solist. Tada su mi ti ”brižni” liječnici preporučili da počnem uzimati satove solo-pjevanja, kako bih mogao što bolje odrađivati solo-dionice u ansamblu. Cijeli studij učio sam pjevanje kod Nonija Žuneca, opernog pjevača u mirovini. To je bio hobi koji je prerastao u strast, jer sam se zaljubio u pjevanje. Iako mi je pjevanje dobro išlo, nisam sebe vidio kao opernog pjevača. Gospodin Žunec mi je jednom duhovito rekao: ”Kak’ Vama dobro ide, ali držite se Vi i dalje tih kljova”, aludirajući da nastavim sa studijem stomatologije i time se bavim. No, kada sam postao apsolvent stomatologije, želio sam doći u Zbor Opere HNK u Zagrebu.
I, kada ste se zaposlili u HNK?
Godine 2001. došao sam kao honorarac u Zbor, a 2002. godine debitirao sam kao solist u ulozi Pimena, u operi “Boris Godunov ” M.P. Musorgskog koju je režirao Georgij Paro, a dirigirao je Vladimir Kranjčević. Zatim sam postao stalni član Zbora, a već u listopadu iste godine solist Opere u Zagrebu.
Koliko je u Hrvatskoj uopće opera cijenjena kao umjetnost?
Ne mogu reći da nije cijenjena, već da je zanemarena. Mi, operni umjetnici moramo držati do sebe, raditi na svom glasu i usavršavati se kako bi mogli izvoditi kvalitetne predstave. Bit glazbe je da ona prenese emociju na svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo obrazovanje, status, poziciju… Opera je kao umjetnost skupa i upravo stoga naše su izvedbe često reducirane.
Po čemu je poznata hrvatska opera u svijetu? Imali smo veličanstvenih glazbenika…
Da, upravo najviše po hrvatskim umjetnicima koji su pjevali, svirali i dirigirali u inozemstvu. Teško mi je sve ih nabrojati, jer bih nekoga mogao nenamjerno izostaviti. Smatram da se hrvatska glazbena baština trebala i mogla više promovirati kroz našu tj. Gotovčevu komičnu operu ”Ero s onoga svijeta”, jer to je doista istinski vrhunsko umjetničko djelo.
Puno putujete svijetom: postoji li razlika u poimanju opere u inozemstvu i Hrvatskoj? Jesu li vani operni pjevači u pravom smislu riječi zvijezde, jer ih kod nas, čini mi se, javnost gotovo i ne poznaje…
Danas je malo opernih pjevača koji su prave zvijezde, za razliku od “zlatnih” prošlih vremena, kada ih je bilo puno više sa zvjezdanim statusom. Ali, da je u inozemstvu odnos prema opernim pjevačima drugačiji, jest. U Hrvatskoj je i dalje ključno pitanje koje nam postavljaju- može li se od toga živjeti i preživjeti? A tko gleda operu , tko prati uopće umjetnost?!
Mlad ste čovjek. Jeste li pomišljali otići iz Hrvatske i nastaviti svoju uspješnu opernu karijeru u inozemstvu, gdje je opera doista cijenjena kao umjetnost?
Stalno se bavim tom mišlju, ali, ipak sam odlučio kombinirati. Nekada neke uloge naučim vani pa ih pjevam u Zagrebu ili pak obratno. Takav mi način rada odgovara, a mislim da odgovara i mom matičnom kazalištu, HNK u Zagrebu. Jer, ovim načinom stječem neprocjenjivo scensko i vokalno iskustvo. Nekada je dosta naših pjevača živjelo u Hrvatskoj, a nastupalo vani. Danas i umjetnici u velikom broju odlaze iz domovine u potrazi za boljim životom. Kada živite u inozemstvu, rijetko se možete redovito vraćati i nastupati, radne i životne obveze vam to ne dopuštaju, jer jednostavno, postanete dio te zemlje i tog kulturnog kruga u kojemu živite.
Što Vam je potrebno da biste se kvalitetno pripremili za ulogu?
Prije svega, poznavati Libreto, odnosno, tekst koji je napisan u operi tj. tekst kojega mi pjevači pjevamo, a on je uglavnom napisan po nekom umjetničkom predlošku, učimo jezik na kojem pjevamo, radimo na našoj vokalnoj kondiciji… Pripremamo se kao filmski glumci za svoje uloge, minimalno šest mjeseci, posebice kada je riječ o velikoj ulozi.
Kako izgleda dan jednog opernog pjevača?
Operni su pjevači na glasu kao ”dugospavalice”, ali to, zapravo, nije točno. Mi samo liježemo i budimo se u drugačije vrijeme od ljudi koji rade, primjerice, u uredu, jednostavno, imamo drugačiji bioritam. Idemo na probe, vježbamo nekoliko sati, svaki je dan različit… Predstave su navečer, treba biti koncentriran, odmoran, uvježban. U svakom slučaju, posao je specifičan.
Koja Vam je najdraža svjetska pozornica?
Ona na kojoj se osjećam ugodno, na kojoj imam dobre kolege i dobru interakciju s publikom. Onda mi je ta pozornica najdraža. Jer, bez obzira gdje pjevam, u Hrvatskoj, ili u svijetu, jednako dajem svoj maksimum.
A gdje biste voljeli pjevati u svijetu? Sigurno imate neku želju…
Milanska La Scala jedna je od onih na kojima sam pjevao, a želja… Svakako Metropolitan Opera u New Yorku.
Što kažete na spoj opere s drugim glazbenim žanrovima? Koliko to ispadne uspješno?
Opera je sama po sebi komplicirana, jer je ona spoj glume, pjevanja, drame, plesa… Ali, jako volim slušati te kombinacije, a i dan-danas najdraža mi je suradnja pokojne španjolske operne dive Montserrat Caballe i genijalnog, također pokojnog Freddyja Mercuryja iz grupe ”Queen” te njihova izvedba veličanstvene ”Barcelone”, koja je 1992. godine bila i službena himna Olimpijskih igara, koje su se održavale u Barceloni.
Tko su bili Vaši glazbeni uzori?
Ponajprije, to je bio naš Vice Vukov, uz čije sam pjesme i počeo pjevati. A na mene je strašno utjecala upravo i pjesma ”Barcelona”. Moj basovski uzor je legendarni bugarski bas Nicolai Ghiaurov.
A što Luciano Batinić, nacionalni prvak Opere HNK sluša privatno?
Najviše volim slušati radio, ali ne preferiram neku određenu vrstu glazbe. Slušam što mi se sviđa u tom trenutku. Najviše slušam glazbu dok vozim, jer puno putujem. Ne odmara me klasična vokalna glazba, ako ste na to mislili, više me relaksira instrumentalna glazba. U svakom slučaju, volim slušati razne vrste glazbe, jer svaka ima ono nešto što je vrijedno i zanimljivo poslušati.
Kako se opuštate, odmarate od svojih obveza?
Najviše me opušta biti sa mojim psom, mojom ljubimicom Buffy. Svaki dan se družimo i jako puno smo vani i šetamo. Obožavam pse, a prije desetak godina moje srce je posebno osvojila pasmina Erdel ( Airdale ) terijer.
Gdje trenutno nastupate? što pjevate?
Pjevam upravo Donalda u Wagnerovom” Ukletom Holandezu” u jako lijepoj produkciji HNK u Zagrebu, idući tjedan putujem, pjevam u koncertnoj izvedbi opere ” Kralj Edip ” od Stravinskog u popularnom “Gewandhaus” u Leipzigu… A paralelno smo već započeli s probama za našu iduću opernu premijeru : Verdijev Trubadur u HNK u Zagrebu.
mšm/direktno
Foto: FB
