Nevjerojatna ljubavna priča stiže iz Pariza. Zagrepčanka Dolores B. (26) srodnu je dušu pronašla u Francuzu Michaelu kojeg je upoznala putem društvenih mreža. Nakon tri i pol godine veze na daljinu Dolores se odlučila preseliti u predgrađe Pariza gdje živi godinu dana. Ova magistra novinarstva nedavno se zaručila i budućnost vidi u Francuskoj, no u Zagreb se i dalje često vraća, a priznaje kako joj nekoliko stvari nedostaje iz domovine. Otkrila nam je kako se snalazi u Parizu, po čemu se Francuzi razlikuju od Hrvata, zašto joj se ne sviđa njihova birokracija i neke od prednosti i mana života izvan domovine.

„Michael i ja smo se upoznali preko 9GAG-a, internetske platforme za dijeljenje zabavnog medijskog sadržaja. Jednog dana smo naišli na objavu neke djevojke o tome kako danas nitko više ne šalje razglednice pa je ona inicirala da si članovi 9GAG-a međusobno pošalju razglednice. I nama se to također svidjelo pa sam u komentarima napisala ako netko želi razglednicu iz Zagreba neka mi se javi. Michael je bio jedan od ljudi koji su mi se javili te sam mu uskoro poslala razglednicu i Zagreba, a on meni iz Pariza“, započela je Dolores.

Uskoro nakon toga počeli su razmjenjivati emailove i tako je započela njihova komunikacija. Nakon nekoliko mjeseci razgovora preko Skypea i poruka, Michael ju je pozvao da dođe u Francusku i ona je pristala.

„Svi razgovori i druženja su bila prijateljski nastrojena, ali kada smo se vidjeli uživo i kada smo proveli nekoliko dana skupa oboje smo razvili osjećaje jedno prema drugome te smo odlučili pokušati održati vezu na daljinu, koja je u konačnici i uspjela“, rekla nam je Dolores.

‘Francuzi su zapravo slični Hrvatima‘

Napomenula je kako joj nije mi bilo teško odlučiti se na selidbu u Pariz jer je to bio cilj kojemu su oboje išli u tri i pol godine veze na daljinu.

„S obzirom na to da ja u Zagrebu nisam imala ništa što me fizički vezalo, osim obitelji i prijatelja, bio je logičan korak da se ja selim, a ne on. Kako Michael ima stabilan posao koji voli i koji ga ispunjava te vlastiti stan, a ja sam imala samo fakultet koji sam u međuvremenu završila, nekako smo se oboje složili da će meni biti mnogo lakše preseliti se nego njemu“, istaknula je Dolores.

Život u Parizu, dodala je, razlikuje se od onoga koji je imala u Zagrebu.

„Prvenstveno jer sam živjela s roditeljima, a sada živim sama i nažalost, ne viđam prijatelje toliko često kao prije. No sve ostalo je poprilično slično, nema nekih velikih razlika, život je svugdje isti ako ga mi odlučimo takvim zadržati“.

Na naš upit koliko se Francuzi razlikuju od Hrvata, Dolores je odgovorila:

„Zapravo su slični Hrvatima jer se dosta vole družiti s bližnjima i vode neki normalan obiteljski život i slično. Hrvati imaju dosta predrasuda prema Francuzima – da su prljavi, arogantni, egoistični…, ali je teško bilo što generalizirati jer je svaka osoba zasebna. Meni se kod Francuza sviđa što su veliki hedonisti, znaju uživati u životu, stati na čas i popiti koju čašu vina. Imaju neke svoje tradicije koje održavaju, jako su otvoreni i socijalno nastrojeni i nikada se nisam susrela s nekom diskriminacijom.“

‘Još uvijek predajem papirologiju’

Ono što ju nikako nije oduševilo jest francuska birokracija koja je, kako kaže, grozna. Ne pomaže joj niti to što ne poznaje dovoljno francuski jezik.

„Imaju toliko stvari koje su digitalizirane i koje su dostupne u jednom kliku, ali toliko toga je komplicirano i teško. Ja još uvijek predajem papirologiju za zdravstveno osiguranje jer svaki put nedostaje još samo jedan papir. Nažalost, još nisam zaposlena pa mi ne može biti automatski, a nisam ni udana pa mi ni tako ne može biti automatski. Još jedan problem jest to što jako mali postotak ljudi priča engleski, tako da mi je bilo jako teško shvatiti što se od mene traži“, istaknula je Dolores.

No pohvalila je javni prijevoz koji je odličan.

„U Parizu postoji razvijena podzemna željeznica, lokalni vlak, brzi vlak, tramvaj i bus, što zaista olakšava dnevni život. Karte nisu preskupe (1,90 eura) što je također olakotna okolnost. Promet automobila je druga priča jer samo Pariz s okolicom ima 12 milijuna stanovnika pa je na cestama uvijek ogromna gužva.“

Kako ona i zaručnik žive u predgrađu Pariza, gužve ih ne dotiču i uživaju u mirnom i lijepom gradiću okruženim prirodom.

„Trenutno ne radim pa dane provodim odmarajući, biciklirajući, obavljanjem nekih sitnih dnevnih zadataka i poslova i slično. Usrećuju me sitne stvari, nisam komplicirana osoba i zaista uživam u svakom danu. Jezik učim sama i zaista mi dobro ide. Savladala sam osnove u Zagrebu kroz tečaj u jednoj jezičnoj školi, a sada samo nadograđujem. Nažalost, izgovor me najviše muči jer se zaista razlikuje od hrvatskog jezika.“

‘Kockice su mi se tako posložile’

Istaknula je kako je standard života dobar, kao i omjer cijena i plaća.

„Cijene hrane u dućanima nisu puno više od onih u Hrvatskoj, a plaće su drastično drugačije. Ako živiš neki normalan život i imaš prosječan posao možeš posjedovati nekretninu te si priuštiti možda i dva solidna godišnja u godini. Naravno, ne mogu generalizirati jer znam samo svoju situaciju i situaciju ljudi oko mene, ali tako mi se čini“, istaknula je Dolores.

Svojim životom u inozemstvu, dodala je, i više je nego zadovoljna, prvenstveno radi toga što nije otišla “trbuhom za kruhom” kao većina Hrvata.

„Otišla sam jer su mi se tako posložile kockice u životu, upoznala sam svoju srodnu dušu i to je bio jedini razlog. Također, sve sam pripremila prije preseljenja – magistrirala sam, odlazila tamo tri godine pa sam već upoznala okolinu i način života, a kada sam se preselila došla sam u sigurno okruženje, pripremljen stan i komfor da mi nije nužda trčati za bilo kakvim poslom koji će mi omogućiti egzistenciju već imam priliku tražiti nešto što želim raditi i što je u mojoj struci“, priznala je Dolores.

Navela je i neke prednosti, ali i nedostatke života izvan domovine.

„Prednosti su što se čovjeku zaista otvore vidici, upoznamo nešto što do tada nismo znali, u svakom slučaju rastemo i razvijamo se na bolje. Mana je definitivno nostalgija, koju na sreću ne osjećam previše jer često putujem u Zagreb.“

Doručak u Parizu, ručak u Zagrebu

Na naš upit što joj nedostaje iz domovine i planira li se vratiti, Dolores je odgovorila:

„Najviše mi nedostaje ispijanje kave na terasama u Zagrebu i hrvatski jezik i, ovo će možda zvučati čudno, ali tekući jogurt. Nažalost, ovdje ne mogu naći obični tekući jogurt koji sam inače uvijek stavljala u smoothie, uz pecivo i slično. Trenutačno se ne planiram vratiti u Hrvatsku, iako Michael ima neke lude ideje da prodamo sve i preselimo se u Zagreb pa možda to i učinimo“, našalila se.

Dodala je kako ima sreću što je često u Zagrebu u koji se vraća gotovo svaki mjesec ili dva, a ostaje barem tjedan dana.

„Znam da puno Hrvata koji su u inozemstvu dolaze jednom do dva puta godišnje, ali ja to ne želim. Dolazim zaista često tako da moja obitelj i prijatelji nemaju osjećaj da živim negdje daleko. Avionske karte su povoljne, plaćam većinom oko 120 do 150 eura po povratnoj karti, a let traje dva sata tako da ujutro doručkujem u Parizu, a popodne ručam i pijem kavu u Zagrebu“, rekla je Dolores.

Što se tiče ljetovanja u Hrvatskoj, istaknula je kako ove godine nije bila na Jadranu jer su bili u Zagrebu i dosta su putovali – posjetili su London i Njemačku te Kanarske otoke. No nada se da će uspjeti iduće godine doći na naš Jadran.

Otkrila nam je i želje za budućnost i gdje se vidi za nekoliko godina.

„Nadam da ću pronaći posao koji će me uveseljavati i da ću i dalje biti sretna kao i sada. Trenutačno ne razmišljam o djeci, ali nemam specifičnu želju da to bude u Zagrebu ili u Parizu. Vidjet ćemo kada dođemo do toga“, poručila je za kraj Dolores.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva