Kakve su mogućnosti zapošljavanja mladih osoba s policijskim dosjeom? Dakle, znamo da u društvu postoje mlade osobe koje iz raznih razloga počine neko kažnjivo djelo, pa se postavlja pitanje, kada prođe proces resocijalizacije, koliko uspijevaju biti konkurentni na tržištu rada, odnosno nailaze li na zapreke pri zapošljavanju zbog svoje prošlosti. Nešto više o tome za portal Mimladi.hr rekao je socijalni pedagog Toni Maglica. On je jedan od pionira u Hrvatskoj kada je ta tema u pitanju, a to je izlazak mladih iz penalnih ustanova, dječjih domova, odgojnih domova i podrška njihova pri izlasku, a tako i pri zapošljavanju. Dugo godina je radio u Udruzi MoSt i dječjem domu Maestral u Splitu, a sada je nastavnik na Filozofskom fakultetu.
Koliko dugo radite s mladim kažnjenicima i na koji način?
Radim jako puno vremena, sigurno nekih 15-ak godina. Ovu temu smo aktualizirali unatrag 5 do 6 godina kad smo shvatili da život mladih koji odrastaju u institucijama, bilo da odrastaju u maloljetničkom zatvoru, domu za odgoj, dječjem domu, da nemaju dovoljno razvijene te životne vještine, općenito pa tako ni vještine koje su važne za ovu temu, a to je kako pronaći posao, a onda što nam se pokazalo još važnije je kako zadržati taj posao. Tako da smo krenuli jednostavno sjesti s kolegama iz Zagreba i ostatka Hrvatske. Otvorili smo tu temu i, zapravo, raspisali niz nekih mjera, preporuka kako i kako što raditi.
Danas imamo odlične prakse u tom smislu. Ono što je važno, također, da smo uspjeli je to integrirati u zakon. Dakle, danas u Zakonu o socijalnoj skrbi imamo tu post institucionalnu podršku mladim kažnjenicima ili mladima koji izlaze iz socijalnih ustanova. Tako da smo to uspjeli nekako i u zakon staviti, a ono što postoji u praksi je da uglavnom postoje neke nevladine organizacije. U Splitu je to Udruga MoSt, Liga za prevenciju protiv ovisnosti. U Zagrebu je to Udruga Igra koja radi s mladim ljudima kada izlaze iz maloljetničkih zatvora ili ustanova. Naravno, s obzirom na njihove godine i životno stanje, najviše podrške dobivaju upravo u traženju posla, održavanju posla i traženju smještaja.
S obzirom na sve rečeno, možemo reći kako je društvo spremno baviti se tom problematikom, ali koliko je odnos između teorije i prakse, koliko je ono što je možda u teorijskom razmišljanju, što bismo mogli napraviti, koliko se to brzo može provesti u praksi i provodi li se uopće?
Gledajte, sigurno može bolje. To ću kazati. Puno još ima predrasuda i stigma prema tim i momcima i djevojkama s druge strane. Tako da bih rekao da fali još te neke sustavnosti i šire brige o tome. Čak, država je uredila neke posebne mjere za zapošljavanje tipa bivših ovisnika, bivših zatvorenika. Znači, prepoznato je to na razini države kroz neke legislative, strategije, dokumente. Međutim, znate kako bude praksa. Praksa ide malo teže. Imamo sjajnih primjera, ali još uvijek se malo borimo, s tim da, ja mislim da je inače malo teže pronaći posao u Hrvatskoj, onda može zamisliti u ovoj kategoriji mladih ljudi.
Kad smo već načeli tu temu, biste li mogli, naravno anonimno, reći jedan pozitivan primjer, a možda i jedan negativan primjer?
Da, ima. Ima stvarno primjera svakakvih. Jedan pozitivan primjer bio bi… Aha, postojao je sjajan mladić. Bio je, kako ste rekli, mlada osoba s dosjeom koja je odlučila nešto napraviti sa svojim životom. Do tada nije imala nikakvo radno iskustvo, ništa. Nije čak kućanske obveze izvršavala uredno. Ono što smo mi uspjeli jest, kako bih Vam rekao, to je ono učite ih hodati od početka. Kako napisati životopis? Kako doći na intervju za posao? Kako razgovarati na tom intervju? Dakle, puno tih uopće predradnji i onda se on uspio zaposliti. Odnosno, zaposlili smo ga privremeno, sezonski, u jednom ugostiteljskom objektu i ja se sjećam kad me nazvao i rekao: “Naš Toni, napravio sam prvi Nescafe u životu. “ Užasno je bio ponosan. On se pokazao izvrsnim ugostiteljem. Do tada nije imao nikakvih kompetencija i iskustava u tom području. On je danas u Splitu jedan od najboljih konobara, tako mi je rekao njegov šef. Jedan od najboljih konobara u cijelom gradu.
Negativnih primjera isto ima puno. Sad, negativni primjeri mogu dolaziti iz okoline. Imamo neke slučajeve gdje mlada osoba profunkcionira, počne raditi, super, a onda poslodavac sazna za njegov život i onda dobiju otkaz, bez obzira na to što nije napravio nikakav problem na poslu i slično. To je ono kad ti okolina ne razumije i neće podržati, a s druge strane, znate, mladi ljudi koji imaju dosje. Mi ih zovemo mladi s problemima u ponašanju ili maloljetni delinkventi. To su ljudi koji dolaze iz jako složenih obiteljskih situacija. Imali su teške živote, dosta su tu izranjavani. Njihova slika o sebi, ustrajnost, samopouzdanje nije na nekim visokim razinama i onda dobiju neke sjajne poslove, ali jednostavnu ne mogu izdržati ujutro se buditi na posao ili ne mogu izdržati 8 sati na radnom mjestu ili ne mogu izdržati da im se šef obrati na neki način koji njima nije okej i onda oni zapravo ne izdrže, napuste posao, vrate se na ulicu ili postanu opet nezaposleni. Tako da tih negativnih primjera ima, kažem, mogu dolaziti iz same mlade osobe, a mogu dolaziti iz društva.
Koliko u prosjeku traje proces rehabilitacije ili resocijalizacije, ovisi o čemu se radi?
Da, radi se o procesu. To je neka novina koju smo osvijestili unatrag nekoliko godina jer je prije, eto, dijete bilo zbrinuto u okviru neke ustanove, a onda bi izašlo vani, a zapravo je nepripremljeno s nekim kompetencijama za život. Tako da, taj izlazak iz skrbi ili izlazak iz institucija je proces, a priprema treba započeti još dok je dijete u ustanovi. Naučiti kako, njima je jako teško otvoriti žiro račun u banci, otići po osobnu kartu u MUP. Znači, neke bazične životne vještine njima su izuzetno teške. Znači, tu već počinje podrška i priprema. Pri samom izlasku je ključno, ključno, ključno pronaći stan, pronaći krov nad glavom, pomoći mu pronaći posao. Tu treba jako puno podrške i onda ni tu nije kraj, nego kad smo našli taj posao još ga neko vrijeme pratiti, mentorirati.
Udruga MoSt ima te programe mentoriranja, praćenja tih ljudi. Koliko to traje, to ovisi o pojedincu. Imate izuzetno organiziranih, brzih mladih ljudi, koji, evo, nakon neke početne podrške funkcioniraju sjajno. Jave se eventualno ako bude neka frka i to je to. Ima pak drugih mladih ljudi koji trebaju svakodnevnu podršku, da ne kažem ‘poguranac’. Tako da, teško je odgovoriti koliko traje to. Ono na što bih podsjetio, to vam je isto kao mi kada izlazimo iz naših obitelji. Mi ne znamo koliko traje naše osamostaljivanje jer ti u svakom trenutku možeš nazvati mamu, tatu, posuditi novce od njih, otići prespavati, mama ti pošalje smrznuti ručak. Puno mladih ljudi nema te resurse i prema tome važno ih je podržati. Koliko to traje, pa ono, koliko im treba, tako bih rekao.
Podcast možete poslušati na poveznici.
Darko Rapić
Foto:
Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
