Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju su Ujedinjeni narodi donijeli 2006. godine, najmlađi je međunarodni pravni dokument za zaštitu ljudskih prava. Koja je njegova najznačajnija uloga?

Invaliditet je razvojni proces te nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima – ukratko se može iskazati bit na kojoj počiva Konvencija.

Diskriminacija na osnovi invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe, stoji u članku 2. Konvencije.

Hrvatsko društvo posljednje je desetljeće puno toga napravilo kako bi se prava i status osoba s invaliditetom poboljšao, ali realno treba upozoravati, kao što upozorava i sama Konvencija, da se ne radi o tome da im se osiguraju povlastice, odnosno, oslobodi ih se od dužnosti i aktivnosti, već naprotiv, radi se o osiguravanju njihovog sudjelovanja u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. I tu je taj zaokret koji je uvela Konvencija – odmicanje od medicinskog modela invaliditeta i usvajanje socijalnog modela.

Novi pristup invaliditetu ostvaruje se kroz fokusiranje na preostale sposobnosti i oslonjen je na procjenu sustava potpore koje društvo treba osigurati osobi kako bi se mogućnosti osoba s invaliditetom, ali i djece s poteškoćama u razvoju, izjednačile s mogućnostima ostalih građana. Umjesto da se gleda na ono “što ne valja s osobom” te se pokušavaju iznjedriti medicinska rješenja “kako osobu popraviti”,  prema socijalnom modelu treba “popraviti” ograničenja koja osobe s invaliditetom onemogućuju u sudjelovanju. Prema tome, fokus treba biti na pravima na inkluziju, odnosno osiguranje uvjeta kako bi osoba mogla ravnopravno sudjelovati u društvenom, ekonomskom, kulturnom i svim drugim načinima života u zajednici, a tu onda govorimo i o pravu na rad.

Često se ističe kako su edukacija, informiranje i podizanje razine svijesti o pravom značenju ravnopravnosti, kad se govori o invaliditetu, izuzetni važni i na prvom mjestu u suzbijanju diskriminacije na osnovi invaliditeta. Jer, kako često ističu i iz Ureda pučke pravobraniteljice za osobe s invaliditetima, diskriminacija može biti posljedica neznanja, ali to ipak nikoga ne oslobađa odgovornosti.

U tom smislu, hrvatski pravni sustav poznaje termin “razumna prilagodba”, a kako je definirano u tekstu Konvencije u čl. 2, ona znači “znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima“.

Ipak kada govorimo o “propuštanju razumne prilagodbe”, ona je u velikoj mjeri u Hrvatskoj još uvijek prisutna u tzv. fizičkim barijerama, odnosno o ne pristupačnosti građevina osobama s invaliditetima, koje i dalje predstavlja jedan od najčešćih oblika njihove diskriminacije, a samim time i otežavanja života, rada i konzumiranja svojih prava.

Kako bismo se uvjerili u to kakvo je stanje na terenu, portal Generacija objavit će niz članaka u kojima ćemo analizirati kako su prostori nekih od najznačajnijih institucija prilagođeni za osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o zaposlenicima, korisnicima ili poslovnim partnerima. To isto ćemo provjeriti i kada je riječ o državnim tvrtkama, kao i onima u vlasništvu jedinica lokalnih samouprava, ali i na koji način su same jedinice lokalnih samouprava prilagođene potrebama osoba s invaliditetom. Također ćemo provjeriti kakva je situacija u zdravstvenom sustavu kada je riječ o bolnicama.

Cilj članaka bit će i provjeriti koliko svi oni zapošljavaju osoba s invaliditetom te o kojem je postotku riječ u odnosu na ukupni broj zaposlenih. Svima njima poslat ćemo i upite koriste li poticaje za zapošljavanje osoba s invaliditetom te na koji način ih koriste kako bi pomogli što boljoj prilagodbi radnog mjesta za osobe s invaliditetom, ali i jesu li ta sredstva utrošili na profesionalno usavršavanje svojih zaposlenika, što je i cilj potpora.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Unsplash

Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije