Marija Wilhelm, vedra i vesela 97-godišnja Goranka sa zagrebačkom adresom, po mnogočemu je posebna baka. Udala se s 23 godine, bila u braku gotovo 60 godina, a upravo joj je obitelj oduvijek bila i ostala najveća sreća. Ponosna je majka sina Gorana (70) te ima dvoje unučadi i troje praunučadi koji žive u Engleskoj. Iako je odrasla u vjerničkoj obitelji na Svetom Duhu uz oca, majku i brata, ističe kako je suštinu vjere otkrila tek u zreloj dobi.

Njezin je život poput romana – preživjela je Drugi svjetski rat, Domovinski rat, komunistički režim za vrijeme Jugoslavije te u dubokoj starosti doživjela pandemiju Covida-19, ali i razoran potres u Zagrebu u ožujku prošle godine. Svoja razmišljanja o životu počela je zapisivati u pjesmama tek s 80 godina, a zbirka pjesama izašla joj je na 90. rođendan. Osim pisanja, Marija je i strastvena obožavateljica nogometa kojeg prati još od rane dobi, a utakmice naše reprezentacije ne propušta. Živi sama, no ne poznaje osamljenost, još uvijek voli kuhati, a hrani se, kaže, duhovnim i pozitivnim sadržajima od jutra do navečer. Šećeraš je, no ne žali se na zdravlje, a od mirovine izdvaja za potrebite i za Crkvu. Iako je još prije 42 godine mogla preseliti u dom za starije i nemoćne, još se osjeća dobro u svom stanu na Iblerovom trgu u kojem živi od 1956. godine.

Kako 1. listopada obilježavamo Međunarodni dan starijih osoba, donosimo razgovor s Marijom za Veritas u kojem je progovorila o mladosti, djetinjstvu, strahovima i radostima koje sa sobom nosi starost, tajni dugovječnosti i pisanju pjesama.

Iz kakve obitelji potječete i jeste li imali sretno djetinjstvo?

Djetinjstvo mi je bilo predivno. Rođena sam „slučajno” u jednoj šumi kraj Jasenovca. Moj otac je bio šumski tehničar, a majku, koja me željela roditi u Zagrebu, trudovi su iznenada uhvatili kada je bila u posjetu mom ocu. Nakon tri tjedna vodili su me u Požegu na krštenje. No ja sam se uvijek osjećala Gorankom, jer su mi roditelji iz Ravne Gore. Obitelj je zaista osnova ljudskog društva. Moja majka potječe iz velike obitelji s 15 djece. Neki žive u Americi i Kanadi, a neki su ostali u zemlji. Brat i ja smo pobrojali čak 54 bratića i sestrične u Americi. Naša je obitelj bila mala, ali skladna. Imala sam brata Branka koji mi je bio najbolji prijatelj i njegov gubitak mi je najveća bol u životu. Kada je preminuo u 54. godini od karcinoma majci je bilo 80 godina, a ocu 85. I tatin najmlađi brat Ivan živio je s nama i bio nam je kao najstariji brat.

Moj otac i majka imali su samo pučku školu, ali su nas odgajali s toliko osjećaja za obitelj, za toplinu doma. Mene i danas grije ta toplina doma. Živjeli smo skromno i jednostavno, ali naučili su nas vrijedne stvari. Otac nam je znao govoriti: „Djeco, vi ste slučajno tu rođeni pa ste Hrvati i katolici i držite se onog „tuđe poštuj, a svojim se diči”. Mjerite svakog čovjeka isključivo po tome jer je ljudski stvor.” To su osnovne stvari koje me i danas vode – voljeti ljude, ne mjeriti ih i ne stavljati u okvire, prihvaćati svakog čovjeka, jer to je jedino bogatstvo. Sve materijalno propada, a jedino što ostaje jest ono što se novcem ne može kupiti – ljubav i međusobno razumijevanje.

U braku ste bili gotovo 60 godina. Gdje ste upoznali supruga Marijana i po čemu pamtite prve dane roditeljstva?

Da, udala sam se 1947. godine, a sin jedinac nam se rodio nakon četiri godine braka. Moj Marijan je preminuo u 84. godini, sedam mjeseci prije naše 60 godišnjice braka. Govorio je tri strana jezika i bio je diplomirani komercijalist. Upoznali smo se jedno ljeto u Zagrebu na Savi i planula je ljubav. Sjedila sam s njegovom sestrom zajedno u klupi u Trgovačkoj akademiji pa smo se tako upoznali. Zbog vojske je često bio odsutan i u početku smo se samo dopisivali i naša je ljubav živjela preko pisama. Bio je unovačen i u vojsci je bio od 1942. do 1945. Kada se vojska povlačila sakrili smo ga i izbjegao je Bleiburg. No 1945. godine je bio na Križnom putu od Zagreba do Komina. Tri je mjeseca bio u logoru. Unatoč svemu, imao je sreću da je dobio posao, a nije bio član partije. Bio je jako aktivan, volio je prirodu, planinariti i fotografirati.

Kada smo dobili sina Gorana bili smo podstanari i živjeli smo skromno, ali od moje zrele dobi to mi je bilo najsretnije i najljepše razdoblje. Tada nije bilo vrtića i ja sam bila doma i čuvala sina. Ujutro od buđenja pa sve do uspavljivanja on je bio sadržaj mog života. Znale su mi prijateljice reći da ću biti „majmunska mati”, no ja sam uživala u svakom trenutku njegovog odrastanja.

Upravo je vaš sin zaslužan što vam je na 90. rođendan izašla zbirka pjesama. Kako to da ste u starosti počeli pisati pjesme?

Da, tek s 80 godina sam počela pisati pjesme, a s 90 godina su mi sin i unuci izdali zbirku pjesama. To su moja razmišljanja o životu i tako si u starosti kratim dane. Primjerice, ovo su stihovi iz moje pjesme „Cicine reminiscencije o životu”: „Svakog jutra kad se budim novome se danu čudim što je tvorac ovog svijeta podario meni ljeta, da visoku starost živim i da se još svemu divim te da ništa baš ne skrivam, u mnogočemu još uživam. Da sa svima ljubav dijelim, kiši, suncu se veselim. Da li je to prednost-kazna, možda jednom to se sazna, kada dani moga bića dođu pred Sud do otkrića, kakav li sam čovjek bila i koja me vukla sila, prema dobru ili zloći, pitam sebe u samoći. Nek pravedan sudac sudi, svi smo samo slabi ljudi. Vrline nas neke krase, ali i mnoge mane – zna se. Sigurna sam – jedno želim dobrotu da svima dijelim i da nikoga ne sudim nit s gorčinom da se budim. Da staračke dane skratim u djetinjstvo često svratim gdje me čeka dom moj mili u kom svi smo sretni bili. U njem dragi mama, tata, uz voljenog Branka brata i Ivana strica mila složna smo obitelj bila. Nikad zaboraviti neću našu kućicu u cvijeću…”

U pjesmi dalje pišem kako je pred kraj rata 1945. naša kuća bombardirana i moja je obitelj ostala bez doma. Mi smo se sklonili kod fratara na Svetom Duhu. Bio je miran dan, nedjelja. Došli smo navečer na ruševine. Tada sam imala 21 godinu.

Svašta ste doživjeli, pa čak i pandemiju Covida-19. Jeste li se cijepili i kako gledate na ovaj novi virus?

Osim smaka svijeta sam sve doživjela. Drugi svjetski rat i Domovinski rat u kojem sam skoro stradala, no vjera me pratila cijeli život. Uvijek kažem da sam dobila kršćansku vjeru kroz moje roditelje. Krunica nam je oduvijek bila životni pratioc i dan danas je svaki dan molim. Doživjela sam ratove, potrese, bombardiranja pa mi ni ova pandemija nije bila ništa iznenađujuće. Cijepila sam se jer me doktorica zvala i rekla da je pametno cijepiti se zbog moje dobi, ali i zato što sam šećeraš. Svakako mi je drago što nisam otišla u dom za starije jer ne bi mogla primati posjete za vrijeme pandemije.

Imate li kakve hobije koji vas prate kroz život?

Nećete vjerovati, ali ja sam vam velika obožavateljica nogometa. Kako sam dijete periferije tamo nije bilo tenisa niti klizanja, nego samo nogomet i krpenjača. Brat i ja smo igrali nogomet, a unuk mi strastveno navija za Arsenal pa sam pratila i ja da budem u toku. Pratim Luku Modrića i našu hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Naš župnik svima govori kako jedna stara gospođa prati nogomet. No bolje nogomet nego gledati sjednice Sabora jer se tamo svi samo svađaju.

Kako održavate lucidnost? Možete li živjeti od svoje mirovine i što vam najteže pada u starosti?

Prvo, sama biram sadržaje koje gledam i svakodnevno upijam. Zato i postoje gumbi na upravljaču. Volim odslušati lijepi koncert i pratim sve što je pozitivno. Važan mi je i karitativan rad. Žalim ljude koji su ostali bez krova nad glavom, jer sam i sama to doživjela, pa im pomažem. Od svoje mirovine odvajam i za popravak crkve u Petrovoj, za sjemenište, za Caritas, za svete mise za pokojne, a pomažem i udrugu Kap dobrote. Najmanje trošim na sebe. Vjerujte, nikada nisam tako malo imala da mi nije bilo dosta, a sreća najmanje ovisi o materijalnome. U to sam se uvjerila. U starosti mi je jedino žao što nisam mogla više sudjelovati u životu moje unučadi i praunučadi.

Doživjeli ste lijepe godine. Koja je Vaša tajna dugovječnosti? Što biste poručili za kraj?

Zasigurno ima nešto i u genima. Majka mi je imala 88 godina, jedan djed 94 godine, a tatina tetka je u domu 102. rođendan doživjela i još je prisebna. No sve vam ide od glave – ako posložiš stvari tako da prihvaćaš život i izvučeš ono najviše što možeš. Jednu stvar koja mi je beskrajno jasna i koju svima tumačim jest da ništa materijalno nije vrijedno, sve propada. Jedino što je vrijedno jest ono što se ne da kupiti novcem, a to je ljubav i međusobno razumijevanje.

Maja Šubarić Mahmuljin

*Intervju je objavljen u Veritasu

Foto: Maja Šubarić Mahmuljin