Novinarka Dunja Kušan (33) iz Jastrebarskog Norvešku je prvi puta posjetila prije pet godina, a ubrzo nakon toga Oslo je postao njezin novi dom. Nakon što joj je suprug dobio ponudu za posao i život u glavnom gradu Norveške, njihovo je preseljenje, kaže, bilo prirodan slijed. Tamo je i zasnovala obitelj, a ističe kako je upravo sin Frank (4) zaslužan za njezinu integraciju u društvo, jezik i kulturu ovoga grada i zemlje.

Upitali smo je koliko se život u toj zemlji razlikuje od onoga u Hrvatskoj, je li zadovoljna uvjetima rada i zdravstvom, kakva je bila situacija u Oslu za vrijeme korona krize te što joj najviše nedostaje iz domovine i planira li se vratiti u Hrvatsku.

“Odabir nove zemlje i novog grada na dalekom sjeveru nije došao tek tako. Tome je prethodilo mnogo razmišljanja, proučavanja i istraživanja kako bi se uvjerili da je to ono što želimo. Bolji standard, bolja kvaliteta života, miran i siguran obiteljski život je ono što smo pronašli ovdje”, započela je Dunja Kušan.

“Norvežani su opušteniji i nikamo ne žure”

Dodala je kako je Oslo miran i siguran grad u kojem ne nedostaje zelenila, kao niti raznih društvenih sadržaja.

“Pun je parkova, igrališta za djecu, kulturnih događanja. Ljepota je i u tome što je Oslo grad na moru, no također i grad čija najviša točka Holmenkollen (skijaška skakaonica) je samo 20 minuta udaljena od centra. Priroda je stvarno prekrasna”, istaknula je Dunja i dodala kako duga i hladna zima sa sobom donosi kratke dane, ali je zato ljeto prekrasno i dani su beskrajno dugi.

Njezin život u Norveškoj drugačiji je od onoga u Hrvatskoj, prvenstveno zbog mirnije atmosfere i ljudi.

“Norvežani su smireniji, imam osjećaj da nikamo ne žure. Jedna od njihovih glavnih rečenica glasi:” Ikke stress!”. U prijevodu, bez stresa. Puno se bave sportom, manje jedu i žive zdravije nego Hrvati. Tiši su nego mi, ne pričaju glasno, ne upadaju jedni drugima u riječ, a mirni su i kao vozači. Naravno, puno su manje temperamentni, no mislim da i tome kakvi su uvelike doprinosi i njihova jaka ekonomija. Svakako djeluju zadovoljnije i opuštenije”, primijetila je Dunja.

Istaknula je i to kako je život u Oslu puno skuplji, ali je zato i standard znatno viši. Posla ima za sve pa tako i za strance, ali uvjet je poznavanje jezika.

“Svatko tko radi i ima posao može zadovoljno živjeti. Norveška za sve ima zakone i pravila i, što je najvažnije, toga se svi pridržavaju pa tako i poslodavci. Najvažnije je naučiti norveški jezik, tada se otvaraju mogućnosti za bolje zaposlenje i posao u struci. Mislim da je sve teže naći posao samo sa znanjem engleskog jezika. Što se tiče mene i moje obitelji, zadovoljni smo”, rekla je Dunja koja se prve dvije godine života u Oslu i nakon rođenja djeteta odabrala posvetiti obiteljskom životu.

Danas pak usavršava norveški jezik, a polako se uključuje i na tržište rada.

“Povremeno radim u jednoj izdavačkoj kući te u hotelu u centru grada. Također, uključena sam u administrativne poslove i kreiranje sadržaja za društvene mreže u obiteljskom poslu”, istaknula je.

Vrtić kao jedno od najvećih iznenađenja

Svojim životom u Norveškoj danas je i više nego zadovoljna, no počeci nikad nisu laki.

“To je ono što smo odabrali, a sretna sam jer je grad potpuno ispunio naša očekivanja. Možda nije jednostavno u početku, dok ne upoznaš grad, ljude, kulturu, dok se ne osiguraš poslovno i privatno, no nakon nekog vremena sve ovo postaje dio tebe i ti dio toga. Pogotovo kada imaš dijete”, istaknula je Dunja čiji sin Frank ima četiri godine te je rođen u Oslu.

Upravo je on, dodala je, vrlo zaslužan za njezinu osobnu integraciju u društvo, jezik i kulturu ovoga grada i zemlje.

“Prve prijateljice sam upoznala na druženjima za bebe, naučila prve riječi na norveškom, posjetila mnoga lijepa mjesta, istražila grad u šetnjama s kolicima.”

Istaknula je kako je kroz vrtić, koji joj je jedno od najvećih iznenađenja i kulturoloških razlika, naučila puno.

“Jako sam zadovoljna što Frank upravo ovdje ide u vrtić i što ima priliku provoditi djetinjstvo u norveškom vrtiću gdje je želja i volja djeteta na prvom mjestu, igra neograničena i vrijeme se provodi vani bez obzira na vremenske uvjete. Jer, kako Skandinavci kažu: “Nema lošeg vremena, samo loša odjeća.”

“Panike zbog korone nije bilo”

Dunja je pohvalila i norveški zdravstveni sustav koji je ogledalo njihove odlične ekonomije, ali i općenitog pogleda na život.

“Sve je jako dobro organizirano i dostupno. Za djecu i trudnice je zdravstvo besplatno, odrasli plaćaju, no do određene granice. Moje bolničko iskustvo je stvarno dobro. Njihov ljudski pristup i način na koji se odnose prema pacijentu je na visokoj razini. Mislim da izbjegavaju pretjeranu upotrebu lijekova te ne izdaju recepte olako za svaku prehladu. Po zakonu, nekoliko puta godišnje možemo samoinicijativno uzeti trodnevno bolovanje, bez odlaska doktoru.”

Nažalost, korona kriza je zahvatila i Norvešku, ali panike nije bilo.

“Vlasti su na vrijeme reagirale i poduzele mjere zaštite i sigurnosti svojih građana. Norvežani imaju veliko povjerenje u svoju vladu te su se pridržavali svih zadanih mjera. Panike i velikog straha nije bilo. Vrtići su bili zatvoreni te smo vrijeme provodili doma, uz šetnje u prirodi sa sigurnom distancom od drugih ljudi.”

Danas je situacija puno bolja, no i dalje se živi s mjerama opreza.

“Granice države su otvorene samo za nekoliko susjednih zemalja (Island, Finsku i Dansku) te savjetuju svojim građanima da ove ljetne praznike provedu u svojoj domovini”, napomenula je Dunja.

“Nedostaju mi običaji, gradovi i mjesta koje volim”

Upravo je zbog korona krize privremeno morala odgoditi putovanje u Hrvatsku u koju se inače često vraća, i to obavezno na ljetovanje.

“Trudimo se dolaziti za blagdane i ljeti, a plan je barem svaka tri mjeseca biti s našima. Sada zbog ovih izvanrednih uvjeta to nije bilo moguće pa se jako veselimo skorom dolasku. Jako nam je važno dolaziti što češće i provoditi vrijeme s ljudima koje volimo. Video pozivi ipak ne mogu zamijeniti susret”, istaknula je Dunja.

Na upit što joj najviše nedostaje iz domovine, Dunja je odgovorila:

“Roditelji, obitelj i hrvatski jezik. Toliko je puno sitnica i navika koje nedostaju, običaji, gradovi i mjesta koje voliš. Neobično i lijepo u isto vrijeme je i to što sam Norvešku zavoljela kao svoju zemlju. U Oslu je dom. I koliko god Hrvatska nedostaje, nedostajala bi i Norveška da se odlučimo vratiti”.

Sve dok živi izvan domovine želja joj je njegovati naše običaje i družiti se s Hrvatima u Oslu.

“Hrvatska zajednica u Norveškoj  postoji od 1989. godine i vrlo je dobro organizirana. Održavaju se druženja i vjerujem da su tu kada je potreban savjet, pomoć ili samo dobro društvo. Iako nisam aktivni član, uvijek mi je drago prisustvovati događajima koji se organiziraju, pogotovo onima za djecu”, napomenula je i dodala kako i Hrvatska katolička misija djeluje u Oslu pa se tako održavaju nedjeljne mise na hrvatskom jeziku i razna druženja.

Kakve su joj želje za budućnost?

“U budućnosti se veselimo prilici kada ćemo još bolje upoznati i istražiti ovu lijepu zemlju fjordova, Vikinga i Trolova, koja je od svog sjevera do svog juga duža i od puta od Osla do Zagreba”, poručila je Dunja Kušan za kraj.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva