Malo tko iza sebe ima nevjerojatnu priču kao hrvatski paraolimpijac Toni Bošnjaković (36). Ovom sportašu vedrog duha iz zagrebačke Dubrave život se preokrenuo nakon tragedije iz 2014. kada je pao pod vlak i izgubio oba stopala. Tada je, kaže, promijenio životne navike i hobije te kroz rehabilitaciju uvidio važnost i nužnost bavljenja sportom. Bio je biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac. Iza sebe ima brojne uspjehe, među kojima je naša prva međunarodna parabiatlonska medalja, ali i nastup na Paraolimpijskim igrama u Koreji.

Kriza zbog korona virusa i njega je zabrinula. Vrijeme u izolaciji provodi rehabilitirajući svog dvogodišnjeg sina koji ima cerebralnu paralizu. Nije prestao trenirati, a pomaže i susjedima u nevolji. No najsretnijim ga čini očinstvo, za koje kaže da ga je promijenilo čak više i od gubitka stopala. Tonija smo upitali kako je kriza dosad utjecala na njegov sportski put, strahuje li od gubitka posla, tko mu je najveća podrška, kako se snalazi u ulozi oca, od kuda pronalazi energiju za pomoć svojim sugrađanima, sanja li o zimskim igrama u Pekingu 2022. i kakvi su mu planovi.

Kako je kriza utjecala na vaše treninge, ali i natjecanja kao paraolimpijca?

Katastrofalno. Iako je puno gore velikom broju većih i značajnijih sportaša, koji su u većem gubitku, a boljoj formi i imaju norme za odgođene Igre u Tokiju. Primjerice, moj kolega Kristijan Vincetić sada ne može u bazen, a voda mu je nenadoknadiva. Mene je najviše pogodilo zato što je u vrijeme početka stroge samoizolacije trebao biti sastanak mojeg poslodavca, HPO, HSSOI, Biatlonskog saveza i još dvije velike međunarodne tvrtke koje bi mi pomogle, a na kojem se trebao dogovoriti model moje pripreme za biatlon na Paraolimpijske igre u Pekingu 2022. u profesionalnom režimu.

Sada je to propalo barem do kraja krize, a ako ona potraje duže, pitanje je hoće li se taj plan i ostvariti s obzirom na ekonomsku krizu koja će nastupiti. Srećom, u posljednje vrijeme pronašao sam kako održavati formu. Planinarim sa sinom od 13 kilograma na leđima, vozim bicikl i ski-rolam na zapuštenom igralištu.

Je li vas osobno zabrinula situacija s korona virusom i kako provodite vrijeme u izolaciji?

Dugo sam bio relativno nonšalantan jer vjerujem u prehranu, aktivnost i jak imunitet. No zgrozilo me saznanje da brojka zaraženih eksponencijalno raste po cijelom svijetu te da nema naznaka pada tom broju čak i sada kada je postalo toplije. Kada sam prije dva tjedna počeo svoj posao grafičara raditi od doma, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da će pričati tko preživi. U izolaciji sam većinu vremena doma, odakle i radim. Preostalo vrijeme vježbam sa sinom, kuham, napokon sređujem stan, a vani odem tek u dućan i na treninge.

Mnogi ljudi u Hrvatskoj, ali i diljem Europe, su u ovo vrijeme pandemije izgubili posao. Strahujete li zbog svog posla?

Itekako. Radim u Sportskim novostima, mediju koji živi od sporta. Sporta nema, kao ni naznaka kada će ga uskoro biti pa se postavlja pitanje opstanka moje tvrtke, iako smo se sjajno prilagodili krizi. Tiskano izdanje ne da nije stalo, nego je meni osobno još i zanimljivije jer sada umjesto Cristiana Ronalda i Messija pratimo prave životne i sportske priče. Koliko to dugoročno može potrajati, pitanje je. No vjerujem u svog šefa, koji mi je razumno pri zadnjem susretu uživo rekao da nema druge nego biti optimističan.

Sport je oduvijek bio prisutan u vašem životu kao svjetla točka. Na koje uspjehe i natjecanja ste posebno ponosni?

Na prvu našu međunarodnu parabiatlonsku medalju ove veljače. Zatim na bronce na PH 2019. u paraatletici i to u mješovitim kategorijama na 100 m i skoku u dalj, u kojem je pobijedio moj prijatelj Zoki Talić, osvajač dva srebra na Paraolimpijskim igrama. Tada sam tek tri mjeseca trenirao atletiku. Ponosan sam jer sam bio jedini Hrvat među 1200 (para)triatlonaca na finalu svjetske serije u Rotterdamu 2017. Najdraže medalje su mi i zlato te dvije bronce s ITU svjetskih kupova u paratriatlonu.

Kako vam je bilo nastupati na Paraolimpijskim igrama u Koreji?

Igre u Koreji bile su nezamjenjivo iskustvo, kakvo se ne može steći nikako osim nastupom tamo. Vidio sam kremu svojih konkurenata i postao svjestan da se mogu boriti protiv njih. S obzirom na to da mi se dijete rodilo prije Igara, a trebalo je debelo poslije, vrijeme van treninga i utrka, glavom sam bio u inkubatoru. Imao sam sreću da sam na Igrama bio ‘outdsider’ i zato nisam imao rezultatski pritisak. Na utrci nisam imao sreće, zbog tri pada izgubio sam 30 sekundi i umjesto 20. bio 24., posljednji. Niz pohvala dobio sam kao jedini stojeći nordijac bez oba stopala.

Kako danas gledate na tragediju iz 2014. u kojoj ste izgubili obje potkoljenice? Koliko je to utjecalo na vaš daljnji život?

Mislim da mi malo tko vjeruje da ne bih vratio stara stopala ni kada bih to mogao jednim pucketanjem prstiju. Nezgoda se dogodila, ljudi pogibaju, ja sam preživio i izvukao se tako da smatram da sam dobro prošao. Promijenio sam životne navike, hobije i kroz rehabilitaciju uvidio važnost i nužnost bavljenja sportom. Danas sam funkcionalno isti, čak i bolji, ne samo da trčim brže nego prije, nego opet i planinarim. Očinstvo me čini najsretnijim čovjekom na svijetu, dirne me kada me moje dvogodišnje dijete poziva igrati se na podu riječima “Tata, skinuti proteze”.

Tko vam je u tim teškim životnim trenucima bio najveća podrška?

Prije svih majka koja mi je pružila najbolju moguću njegu dok sam bio u kolicima. Onda moja tadašnja djevojka koja je ostala uz mene i u tako teškoj situaciji. Brige mojih prijatelja i rodbine nije manjkalo. Morao sam im raspoređivati dolaske da ne bude gužva. Susjeda mi je čak rekla jednom “pa tebi dolazi više ljudi nego Tuđmanu” (smijeh). I otac mi je puno pomogao, iako je po običaju radio i puno problema svojom tvrdoglavošću.

Paradoksalno, ali svima njima je bilo teže nego meni. Majku sam tjerao na WC ako baš mora plakati dok me gleda u kolicima, jer mi uz sve nisu trebale još i njene suze. Na poslu su imali veliko razumijevanje ne samo tada, nego i kasnije pri odlascima na pripreme, natjecanja i treninge. Svima sam im neizmjerno zahvalan.

Polako postajete dobri duh Dubrave svojim aktivnim sudjelovanjem u zajednici. Od kuda crpite toliku energiju za pomoć drugima?

Lijepo zvuči, ali ne bih to tako nazvao, niti se i najmanje isticao. Što se tiče borbe za park koji nam žele oduzeti zbog propusta Grada Zagreba, to je borba i za moje dijete, djecu mojih susjeda pa i za nas odrasle koji smo cijeli život proveli tamo i ne želimo izgubiti naših 14 lipa visokih 20 m koje ljeti stvaraju predivnu oazu hlada. Kada sam vidio barikade na parku, mrak mi je pao na oči. Drugi dan skupilo nas se petero, za nekoliko dana 15 te na kraju 50 odraslih i 50 djece. Tada smo dogovorili prosvjed na kojem je prikupljeno gotovo 700 od ukupno 1042 potpisa.

Dok su lipe i ljuljačke netaknute, ništa nije izgubljeno. Mi tražimo da Grad ispravi svoj propust kupnjom ili zamjenom zemljišta. Jeza u želucu obuzima me od pomisli da moje dijete neće imati ono što sam ja uživao, jer kao mali više sam bio u tom parku nego doma.

Planirate humanitarnu akciju za oca troje djece kojem je kuća stradala u potresu. O čemu je riječ?

Mojem susjedu, dobrom čovjeku i dragom kolegi iz osnovne škole zbog radova na ulici prije dvije godine oštećena je kuća. U njoj živi s troje djece, među kojima je beba od 10 mjeseci. Potres je dotukao kuću koja sada više nije za živjeti, a slike oštećenja su stravične. Djeca mu trenutno spavaju u garaži. On je dao otkaz zbog njege o bolesnoj majci koja je nedavno preminula i nezaposlen je. Zaplače mi se od pomisli na takvu tragediju.

Uspjeli smo pronaći građevinare koji upravo smišljaju daljnji plan. Čim on bude završen, započet ćemo jednu kvalitetnu kampanju u medijima i društvenim mrežama da im se pomogne. U obje priče uključilo se puno ljudi bez kojih ne bi bilo ničega, tako da ja nisam učinio ništa posebno niti vrijedno isticanja. Moje je geslo: “Ako možeš nekome pomoći, pomozi. Ako ne možeš, nemoj mu postavljati nogu”.

Prije dvije godine ste postali otac. Koliko vam znači podrška obitelji i kako se snalazite u ovoj ulozi?

Očinstvo me promijenilo puno više nego gubitak stopala. Životne navike potpuno sam promijenio, ne izlazim više uopće, s prijateljima se više gotovo i ne vidim jer rehabilitacija djeteta s cerebralnom paralizom traje od izlaska iz rodilišta, a potrajat će još sigurno. Bez podrške obitelji bio bih potpuno paraliziran, a svakako bih se odmah ostavio sporta.

Žao mi je da smo se majka moga djeteta i ja razišli zbog nepremostivih razlika, ali sreća je da smo uspjeli pronaći zajednički jezik tako da nam sin ne pati. Za svoju ulogu oca dobio sam brojne pohvale, velikim dijelom i od struke, neuropedijatra, fizijatra, fizioterapeuta i ostalih. Naučio sam jako puno kroz to iskustvo, a volio bih ga prenositi dalje i pomoći drugoj potrebitoj djeci jer sada imam znanje i reference o fizikalnoj terapiji i odgoju kakve prije nisam mogao niti sanjati.

Bili ste uspješni u više sportova, a sada ste od atletičara postali biatlonac. Sanjate li o nastupu na zimskim igrama u Pekingu 2022. godine?

Bio sam biciklist, atletičar trkač, triatlonac, nordijski skijaš i završio kao biatlonac. Iako se može učiniti kao svaštarenje, taj put bio je prirodan i ispravan jer su svi ti sportovi povezani puno više nego naizgled. Sada imam niz mogućnosti i opreme za treninge i pripreme, čak i bez ičije asistencije.
Za mene je imperativ ne samo nastup nego i rezultat u Pekingu. S obzirom na odgodu ljetnih Igara, otvorila se i mogućnost napada na Tokio 2021. u atletici, za što imam sve preduvjete, osim vremena za pripremu.

Nadam se da će Hrvatska prepoznati važnost prvog našeg nastupa u najelitnijoj i najprestižnijoj paraolimpijskoj utrci, 100 m u mojoj kategoriji, onoj koju je proslavio Pistorius. Nadam se da će struka naše paraatletike pronaći način da mi pomogne jer ako se u idućih mjesec-dva počnem planski pripremati, čvrsto sam uvjeren da u Tokiju mogu napasti finale, što bi za Hrvatsku bila nevjerojatna stvar. Ako bi se to ostvarilo, imao bih sjajnu atletičku bazu i smatram da bi preostala godina do Pekinga bila sasvim dovoljna za biatlonsku specifikaciju.

Koji su vam još planovi i želje za budućnost?

Rehabilitacija djeteta i radno mjesto, to jest, egzistencija glavni su mi prioritet. Po pitanju sporta, profesionalizam je jedina opcija s obzirom na to da nisam baš najmlađi. Iako, svake godine fizički se sve bolje osjećam, a to potvrđuju i rezultati. Nisam potrošen kao sportaši s 10 ili više sezona punog treninga iza sebe. Hvala dragome Bogu koji me sačuvao od ikakvih ozljeda. U ovo krizno vrijeme nisam prestao trenirati.

U atletici mi je Tokio svakako zadnja šansa, no u biatlonu mogu trajati još barem dva paraolimpijska ciklusa. Smatram da sam kroz ovih šest godina zaslužio priliku u profi-režimu dokazati se u iduće dvije godine do Pekinga. Amaterski rad, uz posao i rehabilitaciju djeteta, nije dovoljan za napasti elitu u bilo kojem sportu. Nadam se da ću pronaći način za ostvariti takvu ambiciju. Ako ipak i ne uspijem u toj namjeri, bitno mi je znati da sam sve pokušao i da na višu silu nisam mogao utjecati.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Gabriela Moździerz/privatna arhiva