Časopis “Ulične svjetiljke”, časopis je o beskućništvu i srodnim temama, po mnogočemu poseban, a jedna od posebnosti je ta da kupnjom ovoga lista pružate izravnu pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Trenutno se nalazimo u izazovnim vremenima kada se svijet suočava s epidemijom korona virusa zbog čega prodavači, koji su i sami u potrebi, ne mogu izaći na ulice. Podržite ih i pomozite im čitanjem online izdanja časopisa.

Dunja Osojnak Marinović je urednica časopisa “Ulične svjetiljke” od ove “nesretne” 2020. godine. Radi kao odgajatelj u Domu za odgoj djece i mladeži, član je Franjevačkog svjetovnog reda Mjesnog bratstva Trsat i majka troje djece.

“Rekli su mi da sam kao Vili Beroš, preuzela uredništvo i došla kriza, u kojoj smo jedva isplivali da nam prodavači ne ostanu na cesti jer ne rade i no mogu platiti stanarine. Zahvaljujući on line akciji koju smo pokrenuli preko našeg Facebooka, ljudi su uplaćivali svoje donacije na račun te smo uspjeli pokriti sve rupe koje su nastale našim prodavačima zbog nemogućnosti rada onih mjesec dana lockdowna”, rekla je urednica “Uličnih svjetiljki”.

Možete li nam reći nešto više o časopisu ‘Ulične svjetiljke’? Kada i kako je nastao, tko je utemeljitelj, koji su Vam ciljevi?

Projekt je započeo na jedan poseban način. Grupa ljudi, braće i sestara u Franjevačkom svjetovnom redu Trsat, godinama su razmišljali na koji način pomoći ljudima koje su svakodnevno susretali, socijalno ugrožene osobe. Prije pokretanja projekta išli su k sestrama Misionarkama ljubavi u Zagreb jer ljubav Majke Terezije za beskućnike, patnike, umiruće, bila je tako konkretna i živa – bez puno razmišljanja i strategija jednostavno primiti čovjeka, dovesti ga kući, njegovati ga i pomoći mu. Ono što se dogodilo putem “Uličnih svjetiljki” je susret s licem čovjeka patnika. Časopis je 2008. godine pokrenut u Rijeci, kao jedan od projekata Franjevačkog svjetovnog reda Mjesnog bratstva Trsat i to nakon što je to bratstvo otvorilo Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje.

“Ulične svjetiljke” su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama te se nametnuo kao logičan slijed u procesu resocijalizacije beskućnika i ostalih potrebitih ljudi. Dobivena je prilika da svojim radom, trudom, oni najranjiviji stanu na noge. To je način na koji se izravno djeluje na materijalnu i psihičku dobrobit korisnika-prodavača. Beskućnici i druge socijalno ugrožene osobe motivirane su za prodaju časopisa jer to je posao koji mogu odmah dobiti te za njega nisu potrebne posebne kvalifikacije. Prodajom dobivaju financijsku mogućnost za osiguranje krova nad glavom i zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. Prodavači koji nisu beskućnici, nego osobe slabog imovinskog statusa, dobiju priliku za poboljšavanjem životnog standarda te mogućnost cjelovitije brige o sebi i obitelji.

Prodavači su iz raznih razloga pristupili ovom projektu. Najčešći razlog je neka bolest koja im onemogućava zapošljavanje druge vrste. Većina je prije uključivanja u projekt radila na nekim težim fizičkim poslovima poput građevine, kuhinje, čišćenja i sl. Bolesti poput lomova, epilepsije, karcinoma, povišenog šećera, kožnih promjena te bolesti psihičke naravi su najčešće te koje su ih dovele do toga da izgube posao. Premladi da ostvare mirovinu, prestari za prekvalifikaciju, nedostatak adekvatnog posla, nemogućnost ostvarivanja invalidskih mirovina, nemogućnost dobivanja kreveta u nekom domu i sl. dovelo ih je do toga da su se okrenuli socijalnoj pomoći koja iznosi oko 900 kn mjesečno i to ne za sve, neki nemaju ni taj iznos. Vratiti dostojanstvo čovjeka na način da mu se omogući rad, no što mu i sam Ustav republike Hrvatske garantira, rekla bi da je jedan od temeljnih ciljeva projekta.

Koliko u Hrvatskoj imamo beskućnika i koliko je taj status pogoršala situacija s pandemijom?

Prema podacima Hrvatske mreže za beskućnike u našoj zemlji oko 2000 “apsolutnih beskućnika”. Oni se nazivaju i ulični beskućnici, a to su oni bez ikakva smještaja. Ukoliko se tomu pribroje osobe s neodgovarajućim smještajem, beskućnika bi u Hrvatskoj moglo biti i 10.000. Vezano uz pandemiju ne nalazimo relevantne statističke podatke povezanosti pandemije i beskućništva. No možemo reći na našem primjeru projekta “Uličnih svjetiljki”, da je sve veća potreba za poslom te smo nakon lockdowna povećali broj prodavača časopisa.

Koliko su ljudi u Hrvatskoj osviješteni po tom problemu? 

Usudila bi se reći da osviještenost ljudi za beskućništvo uvelike ovisi o lokalnoj zajednici i načinu osvješćivanja ljudi za taj problem. Drugačija je situacija kad se na razini Hrvatske izbace određene brojke beskućnika, a drugačija kad su ljudi osviješteni da je dio te brojke neki živući čovjek u nekoj napuštenoj zgradi kraj koje prolazimo svaki dan. Dati beskućniku ime i lik je po meni vrlo bitno jer se ljudi na taj način mogu na intelektualnoj i emocionalnoj razini lakše povezati s čovjekom u potrebi. Ljudi su socijalno osjetljivi, to možemo sa sigurnošću reći kroz ovih trinaest godina rada. Kad se ljudi zaustave i popričaju sa našim prodavačima ili samo kupe časopis te čitajući članke imaju se prilike informirati o ljudima koji su postali beskućnici. To je način za upoznavanje problema koji prate beskućnike. Jača se svijest da su to ljudi poput nas, te da se svi možemo naći na njihovim mjestima zbog samo jedne pogrešne životne odluke.

Tko sve volontira za ‘Ulične svjetiljke’?

Naš projekt čini jedan lanac ljudi koji čine da projekt može opstati. To su sve mahom ljudi entuzijasti, kojima je stalo do čovjeka i ne štete svoje slobodno vrijeme da bi doprinijeli dobru. Ono što je naviše vidljivo je sam časopis koji nastaje entuzijazmom ljudi različitih profila koji svoje članke bez naknade poklanjaju kako bi tekstovi bili što zanimljiviji i raznolikiji. U Hrvatskoj je ovo jedinstven slučaj da ciljani korisnici medijskog projekta dugotrajno samostalno prodaju časopis i ujedno sudjeluju u njegovom nastanku. Kada korisnici pišu o svojim iskustvima, časopis u javni prostor izravno dovodi marginalizirane građane, stvarajući tako novu platformu za kontakt, pomoć i suočavanje sa stvarnošću koja se često ne primjećuje jer su siromašni jedna od najdiskriminiranijih skupina. Tako da volontiraju i sami prodavači u nastanku časopisa.

Ono što je manje vidljivo, ali po mom sudu najvažniji dio projekta je što u svakom gradu gdje se vrši prodaja časopisa postoji distributer koji, osim što dijeli časopise prodavačima, ima ulogu pratitelja. Distributeri su osobe koje se redovito sastaju s prodavačima, razgovaraju o osobnim problemima i problemima s poslom. Pratitelji su prodavača i imaju značajnu ulogu u resocijalizaciji ljudi koju su tek izašli iz prihvatilišta. Osjećaj povezanosti,obiteljskog okruženja je ključan za naše prodavače. Oni su mahom samci koji dobivaju priliku imate nekog tko se za njih brije kroz ovaj projekt. Podrška prodavačima je ključna.

Osim volontera distributera, pa onih koji sudjeluju u nastanku časopisa uključeni su mnogi drugi. Na promocijama se okuplja najveći broj volontera, raznih dobnih skupina, surađujemo sa školama, domovima, raznim organizacijama i individualcima koji nas sami kontaktiraju za volontiranje.  Volonteri su i razni stručnjaci koji pružaju psihološku pomoć našim prodavačima ukoliko je to potrebno te oni koji im pomažu ishodovati neka njihova socijalna prava za koja im je potrebna pomoć. 

Na koji način se ljudi mogu uključiti i pomoći ‘Uličnim svjetiljkama’ i beskućnicima?

“Uličnim svjetiljkama” najviše se može pomoći da se zaustavite kraj prodavači i posvetite mu vrijeme u razgovoru i šali te da se od njega kupi broj časopisa. Mi koji sudjelujemo u ovom projektu i prodavači čvrsto smo uvjereni da je ovaj posao hvalevrijedan te da kupci i njihov način ophođenja potvrđuju naše uvjerenje. Pomoći se može slanjem tekstova, fotografija volontiranjem na promocijama i sl. Ukoliko bi svi koji mogu iskoristili svoj talent kojeg zasigurno imaju da nekom pomognu, to bi bila velika pomoć. Na isti način se može pomoći beskućnicima, da ga se primijeti, pruži ruku i upita za potrebe. Postoje mnoge organizacije koje se bave pomoći beskućnicima i socijalno ugroženim osobama, stoga bi moj savjet bio da se ljudi odluče za neku i posvete svoje vrijeme u ono što vjeruje. Samom čovjeku je teško djelovati, ljudi se na taj način iscrpljuju i pogube jer su potrebe okoline velike.

Vidjeli smo da i ‘Ulične svjetiljke’ na neki način sudjeluju u drugim dobrotvornim akcijama, poput akcije ’72 sata bez kompromisa’. Možete li nam reći nešto više o tome te o drugim akcijama u kojima ste sudjelovali?

Od početka nastanak projekta teško mi je i nabrojati u čemu smo sve sudjelovali. No jedno je sigurno, a to je da je u našem radu uvijek prisutno ideja da svatko može pomoći drugome bez obzira u kojoj se situaciji nalazio čovjek koji pomaže. Korisnike prihvatilišta za beskućnike Ruže sv. Franje, kao i prodavače časopisa “Ulične svjetiljke” osnažujemo maksimalno po pitanju pomaganja drugima. Želimo da se i oni osjećaju korisno i da nauče davati kao što znaju i primati od ljudi koji njima pomažu. Tradicionalno je godinama već dogovor prodavača da se kod svake promocije pri izlasku novog broja časopisa odvoji dio novaca za potrebite. Tako smo kroz ove godine pomagali razne organizacije djece, invalida, bolnica i sl., a poseban trenutak je kada se već duže godina uoči Božića skupi novac za obitelj pokojnog prodavača čija su djeca još malena te se dariva ta obitelj. To je meni osobno najjači trenutak i ostavlja pečat tih obiteljskih odnosa koji se nastoje održati među prodavačima.

Kad pitate o akciji 72 sata bez kompromisa, nju bih izdvojila po tome što okuplja velik broj mladih koji imaju prilike nešto doživjeti u spoju s našim prodavačima i samim projektom. Takva volontiranja s mladima su nama uvijek prilika za osvježenje naših ideja i otvaranje horizonta, mladost je ipak mladost. A mladima je prilika za učenje i stjecanje nekih novih znanja o životu. Volimo svaku priliku za osobni rast i rast našeg projekta.

Poruka za kraj?

Količina donacija, osjetljivosti ljudi za tuđi problem, razumijevanje nečeg što je naoko ljudima daleko i neopipljivo, jednostavno iznenađuje. Zaista ne vjerujem u stereotipe koji se često čuju o društvu u kojem živimo. Pa bih rekla da je moja poruka: Ljudi su dobri, nema krize morala, mladi su osjećajni i ostavljamo svijet u dobrim rukama.

Razgovarala: Bjonda Lučić

Foto: Ulične svjetiljke/Dunja Osojnak Marinović