“Prvi smo našli čimpanze pa smo u uzbuđenju i nepažnji uspjeli nagaziti na koloniju crvenih mrava. To je Afrika. Prvo ti dozvoli da osjetiš čaroliju, a onda te izgrizu crveni mravi da se malo probudiš iz nje”, rekla nam je Senka Šprem Topić koja je tri tjedna provela na bračnom putovanju sa suprugom Denisom u Ugandi i Tanzaniji i o čijoj smo avanturi pisali. Donosimo nastavak njihovog putovanja u biser Afrike – Ugandu.
“Nakon nekoliko sati vožnje došli smo do jezera Bunyonye. Na tom jezeru smo malo odmorili, uživali u pogledu, u pticama u dobroj hrani i dobrim ljudima. Tipično piće dobrodošlice Ugande je svježe cijeđeni sok od marakuje u kojem smo uvijek iznova uživali. Kad smo došli na večeru naš mali i mršavi, dobri konobar Joseph (većina imena su biblijska u Ugandi) nas je primio sa širokim osmjehom i željom da nas upozna”, započela je Senka.
I tamo znaju za Luku Modrića
Nakon što su popričali o Hrvatskoj, Luki Modriću, ali i o ljepotama Ugande, dodala je kako im je Joseph preporučio tipično jelo ovog područja: avokado s račićima iz jezera Bunyonye.
“To je bilo jedno od boljih jela koje smo pojeli u životu. Avokado je u Ugandi jako velik i posebno ukusan, i baš ovdje su drva avokada rasla svuda oko našeg hotela. Nakon toga smo svaki dan nastojali dobiti barem jedan avokado”.
Navela je i tipična jela Ugande koja su probali na putu: pire od zelenih banana, zelene banane na roštilju, ražnjići piletine ili koze s roštilja (tzv.muchomo), sos od kikirikija, uz nešto utjecaja iz Indije poput samosa i masale.
“Naš dragi Joseph bio je tipičan primjer afričkog gostoprimstva s kojim smo se uvijek iznova susretali tijekom daljnjeg puta i koje ponekad ide i do te razine da ti bude malo neugodno i previše, kao osjećaj da te netko vratio u prošlost, u doba kolonijalizma. Ujutro smo na jezeru odradili dva sata vožnje kajakom, vidjeli već neke divlje životinje i posebne ptice, od kojih je jedna bila upravo sivi krunati ždral koji se nalazi na samoj zastavi Ugande”, nastavila je Senka.
Safari i lavovi penjači koji vise s drveta
Nakon ručka su krenuli dalje prema zapadu zemlje, prema nacionalnom parku Queen Elisabeth.
“Taj put je vodio preko brdovitih, ruralnih područja Ugande, preko najlošije ceste kojom smo se ikad vozili i trajao je satima. Tu se mama Afrika potrudila da upoznamo tzv. “African massage” (cesta usluga ovog puta), nakon čega te i duša, a ne samo stražnjica boli od drmanja na toj cesti. Queen Elisabeth je nacionalni park gdje se ide na safari, a poznat je po lavovima penjačima. Lavovi inače nisu, poput leoparda, mačke koje se tipično penju na drveće, ali ovdje su se nekako prilagodili tome,” napomenula je.
Dodala je kako je put do tamo trajao puno dulje nego što su očekivali i u sam nacionalni park su ušli vrlo kasno te su pretpostavili da neće nikako imati dovoljno vremena da u tih dva sata prije zalaska nađu lavove. Ali mama Afrika je opet imala drugi plan za njih.
“Nakon samo pola sata vožnje pokraj bivola, zebra, više vrsta antilopa naletjeli smo na lava i dvije lavice koji su polusneni visjeli s jednog drveta. I kao svaku pravu mačku u tom odmaranju ih je bilo nemoguće omesti. Na kraju nas je Afrika još i počastila s prekrasnim ljubičastim zalaskom, na kojem su se ocrtavale siluete akacijinih stabala, slika koja tipično predstavlja Afriku”, istaknula je Senka.
Sljedeći dan, dodala je, pola dana vozili su se kroz isti nacionalni park, vidjeli slonove, zebre, babune i mnoge vrste antilopa te nakon toga pojeli ručak i popili najbolju kavu Afrike u gradu Kasase na samom zapadu zemlje. U poslijepodnevnim satima stigli su vožnjom kroz plantaže banana u njihov posljednji planirani nacionalni park Ugande – Kibale tropsku kišnu šumu koja je stanište čimpanza i za koju kažu da ima najveću koncentraciju primata na zemlji.
“Tamo smo najprije posjetili lokalnu zajednicu, gdje su nam domaći ljudi pokazali kako jedan čovjek, počevši od traženja rude metala, naposljetku napravi nož, sudjelovali smo u ribolovu, žene su nam pokazale kako pletu košare i izrađuju nakit te smo od njih kupili nekoliko suvenira, a djeca su nam odlučila malo pjevati i plesati nakon što smo im poklonili bilježnice i bojice”, ispričala je Senka i dodala kako su nakon toga još malo prošetali prirodom, vidjeli već nekoliko vrsta majmuna i raznobojnih ptica, a onda ih je uhvatio pljusak i morali su trčati natrag u auto.
Susret s čimpanzama u čarobnoj kišnoj šumi
“Sljedeći dan smo vrlo rano napustili naše prekrasne bungalove u srcu džungle oko kojih su se okupljale stotine leptira svih mogućih boja i krenuli u potragu za čimpanzama. Princip je sličan, skupina od šest do osam ljudi radi trekking s jednim vodičem, s tom razlikom da kada prva grupa pronađe obitelj čimpanza, mora javiti i drugima da bi i oni mogli doći. Naime, jedna obitelj čimpanza ima 100 do 150 jedinki, a samo dvije obitelji u ovom nacionalnom parku su otvorene za turiste. Ostale mogu posjetiti samo znanstvenici”, rekla je Senka.
Dodala je kako je trekking kroz ovu kišnu šumu bio stvarno prekrasan.
“Svjetlost koja se u tracima probija kroz gusto drveće i obasjava kapljice na uvijek mokrom lišću bila je jednostavno čarobna. I sve je bilo tako nadnaravno očaravajuće dok nismo postali prva grupa koja je našla čimpanze (jako su glasni pa ih čuješ već izdaleka) i u uzbuđenju i nepažnji uspjeli smo nagaziti na koloniju crvenih mrava. Oni u samo nekoliko sekunda uspiju naći put pod vaše hlače i počnu vas gristi po cijelim nogama, pa čak i ako su te hlače bile dobro ugurane u čarape. I onda vidiš osam čimpanzinih rođaka koji se lupaju po nogama i cvile u toj čarobnoj tropskoj kišnoj šumi. Ali to je Afrika. Prvo ti dozvoli da osjetiš čaroliju, a onda te izgrizu crveni mravi da se malo probudiš iz nje”, istaknula je Senka.
Dalje su, dodala je, jedno vrijeme u krošnjama promatrali čimpanze kako međusobno komuniciraju iz sveg glasa. No onda je uslijedilo nenadanih neugodnih 15-ak minuta. Naime nekoliko grupa Amerikanaca došlo je na istu lokaciju gdje je jedna velika muška čimpanza odlučila sići s drveta.
“I tu kreće lov Amerikanaca s kamerama, koji su uspjeli prekršiti svako moguće pravilo (tu vrijede ista pravila kao i kod gorila). Čimpanza je u stresu trčala oko jednog stabla, vičući udarala nekoliko puta svom jačinom u to stablo, sve da bi nam pokazala svoju snagu, al oni baš nisu previše marili za cijelu situaciju. Naguravanje i deranje s neumjesnim komentarima i vrhunac kada jedna žena vadi kapu Djeda Mraza iz torbe da bi pokušala čim bliže napraviti selfie s tom jadnom čimpanzom. Nije mi bilo jasno zašto takvi ljudi jednostavno ne odu u zoološki vrt. I što se više tu ima reći…Bježite i ti i čimpanza, svatko u svoju stranu, čim dalje od Amerikanaca”, prisjetila se Senka.
Ražnjići od koze i zelene banane s roštilja
No baš kad su mislili da im je to narušilo cijeli doživljaj, mama Afrika im je opet dala malu dozu čarolije.
“U cijeloj priči treba napomenuti da čimpanze često uopće ne siđu s drveća, tako da ih možeš obično promatrati samo daleko u krošnjama. Mi smo se uskoro našli u potpunom miru šume i tada je nekoliko ženki s mladuncima odlučilo prošetati nedaleko od nas, dok smo ih mi u tišini i s divljenjem promatrali. Nakon toga smo još neko vrijeme uživali u trekkingu šumom i još nekoliko posebnih vrsta majmuna i po povratku krenuli na pet sati vožnje natrag do Entebbe gdje smo planirali provesti još jedan dan”, rekla je Senka i dodala kako tu treba za kraj još spomenuti njihovog dragog, najboljeg vozača Charlesa s kojim su se baš sprijateljili.
Charles ih je upoznao i sa svojom obitelji tijekom prolaska kroz grad Kasase i s njime su posljednju večer u Ugandi proveli u jednom potpuno lokalnom restoranu u Kampali.
“Bili su to plavi plastični stolovi i stolice pokraj ceste, improvizirani roštilj od željeznih bačva, glasna afrička glazba i ‘muchomo’ na tanjuru (ražnjići od koze i zelene banane s roštilja). I ne, nismo imali nikakvih problema s probavom nakon toga.”
I na kraju, po čemu će pamtiti Ugandu?
“Pamtit ću ju kao najzeleniju zemlju u kojoj sam ikad bila, ali i najsiromašniju. Pamtit ću ju po čimpanzama, gorilama i lavovima penjačima, ali i po djeci koja su radila u kamenolomu. Pamtit ću ju po prekrasnoj prirodi, kao i po mom prvom pravom trekkingu kroz tropsku kišnu šumu, ali i po ugrizima crvenih mrava. Pamtit ću je po tome da je ponekad iznimno teška, a ponekad magično prekrasna”, poručila je za kraj Senka Šprem Topić.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva
