„Sa svojom kćeri često sam boravila u bolnici dok je bila mala i iskusila sam strah, odvajanje i zabrinutost koje proživljava i dijete i roditelj. Taj gumeni crveni nosić tražila sam cijeli život, stoga ovo i jest životni poziv“, rekla nam je Irena Kolar Vudrag (43). Ova svestrana umjetnica iz Zagreba za sebe kaže da je puna mašte, a najviše voli glumiti, pisati i raditi svoj divan posao kao klaundoktor. U udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori čija je misija vratiti osjećaj sreće, radosti i optimizma velikim i malim pacijentima u teškim situacijama, pridružila se još prije 10 godina. Irena u udruzi radi i kao koordinator za zagrebački tim, a u večernjim satima radi kao dramski pedagog u ZKM-u u kojem je od malih nogu. Mjesto je to, ističe, na kojem se osjeća kao kod kuće. Još u osnovnoj školi znala je da želi jednog dana biti dramski pedagog ili redatelj, a danas vodi i dramsku u KUC-u Travno. Humor i optimizam su postavke njezine osobnosti.

U zahtjevnoj i pandemijskoj godini 2020. CRVENI NOSOVI klaunovidoktori su pokrenuli „ClowNexus – Klauniranje nas spaja“, europski projekt kojemu je cilj istražiti kako se klauniranje i humor u zdravstvu mogu koristiti za razvoj snažnijih društvenih veza i omogućiti bolju komunikaciju s osobama koje žive s demencijom, djecom s poremećajem autističnog spektra i njihovim skrbnicima. Projekt se provodi u Zagrebu, Dječjem vrtiću „Bajka“ i Centru za autizam u Zagrebu te u Domu za starije osobe „Park“.

Irena ili dr. Maštalić je na projektu zadužena za uveseljavanje starijih osoba koje su oboljele od demencije. Upitali smo je zašto se odlučila pridružiti klaunovidoktorima, kakve su prve reakcije na projekt te koje osobine i kvalitete mora imati jedan klaun koji uveseljava velike i male pacijente.

Kada i zašto ste se odlučili pridružiti udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori? 

Prije 10 godina pridružila sam se ovom divnom i plemenitom timu. Prvi je razlog bio što sam i sama sa svojom kćeri često boravila u bolnici dok je bila mala i iskusila sam strah, odvajanje i zabrinutost koje proživljava i dijete i roditelj. U svim životnim prilikama i neprilikama sa mnom je uvijek humor i vedra nota koja me optimistično prati.

Glumom se bavim od malih nogu a kazališna kuća ZKM je moja drugi dom. Od 1998. radim kao dramski pedagog, pišem i režiram humoristične predstavice. Spoj svega navedenog dovelo je do mog odredišta u Crvenim Nosovima. Tamo me čekao taj gumeni crveni nosić kojeg sam tražila cijeli život. Ovo i jest na neki način životni poziv, jer misija Crvenih Nosova je jedno veliko davanje, učenje i trud. 

Koliko vam znači uveseljavati male i velike pacijente na ovakav način?

Vidjeti osmijeh bolesnog djeteta ili starije osobe u domu jer naša najveća nagrada. Kad roditelji djeteta koji sjedi pored bolničkog krevetića nekoliko puta kaže: „Hvala vam! Nikada vas nećemo zaboraviti“, potvrda mi je koliko je ono što crveni nos donosi velika čarolija.

Kako biste opisali doktoricu Maštalić?

Dr. Maštalić je kraljica koja voli vikendima ići u London kod prave Kraljice na popodnevni čaj. Maštalić voli lijep i svjetlucav nakit, ljubičaste haljine i blistave krune. Uživa sjediti na starim retro-sofama i šetati po dvorcima. U svojim torbicama uvijek nosi papir, olovku, prijateljicu Vranka (malu plišanu vranu), lepezu i pokoji trik.

Naime, dr. Maštalić je pjesnikinja i uživa u promatranju. Katkada se toliko umiri promatrajući svijet da zaboravi na vrijeme. A u trenucima kad je razbudi crni čaj ne prestaje brbljati. Ona je pristojna i zna sve manire prave dame. Doduše, ne vidi katkada vrata ispred sebe pa joj kruna s glave zna pasti.

Koje sve vještine treba imati jedan klaun koji uveseljava pacijente?

Svaki klaun koji radi kod nas ima neku umjetničku podlogu i iskustvo u izvedbenoj umjetnosti. Radionice u Internacionalnoj školi humora u Beču dio je konstante edukacije klaunova doktora koju pohađa svake godine. Udruga jako ulaže u svoj umjetnički tim. Propisan je certifikat (kao svojevrsni fakultet za klauna) koji sadrži niz stručnih predavanja i vještina koje svatko do nas mora proći kako bi zadovoljio visoke kriterije koje propisuje Red Noses International. 

Kakve su prve reakcije iz Doma za starije osobe „Park“? Koliko starijima znači vaša prisutnost, posebice onima koji su dementni? Koje su prednosti za njih od ovog projekta?

U domu „Park“ nalaze se dva odjela oboljelih od demencije. Na prvom su katu korisnici koji imaju blaže ili početne dijagnoze, a na drugom su već teži slučajevi u kojima su mnogi korisnici doma u regresiji, neki su u nemogućnosti odgovoriti na pitanja, iako razumiju, dok su neki od njih verbalno izražajni i prisutni, ali zbog slabog sluha ili popratnih dijagnoza teško komuniciraju.

Do sada smo imali šest posjeta domu „Park“ i već smo pri prvom susretu imali nevjerojatne divne momente u kojima smo doprle do korisnika i približile im se koristeći se prethodnim detaljnim informacijama koje smo imale o svima njima. Koristile smo se raznim rekvizitima, materijalima i stvarima koje su im poznate (karte, ali predimenzionirane, ručno rađeni stolnjaci, nakit). Najviše od svega koristimo svoju „srčanu intuiciju“ koja je uz umjetničke elemente najbolja vodilja, kao i dosadašnje teorijsko znanje koje smo prošle na našim intenzivnim edukacijama, tzv. laboratorijama u Beču, Mađarskoj i uskoro Barceloni.

Koje biste trenutke s pacijentima koje uveseljavate posebno izdvojili kao lijepe i poticajne?

Nakon svakog odlaska iz doma nosim u sebi puno emocija i potreban mi je cijeli dan da se emotivno odvojim od dojmova koji su prožeti jakim emocijama. Jedna gospođa koja verbalno ne komunicira, a razumije, te često sama hoda pognute glave bila mi je izazov upoznati je. Pitala sam je mogu li s njom prošetati a ona je potvrdno kimnula glavom. Primile smo se pod ruke i hodale.

Znala sam da je studirala engleski pa sam joj se obratila na engleskom. U tom trenu je stala, podignula glavu i pogledala me ravno u oči. Rekla sam joj: „I understand that you understand“. Tada me zagrlila i poljubila. Nakon toga smo šetale, sjedile zajedno, smiješila se…  

Što biste poručili onima koje zanima pomagati pacijentima na ovakav način?

Ako se netko želi pridružiti našem timu predlažem da prati naše objave i aktivnosti. Nedavno smo imali audiciju i u Zagreb stižu tri nova klauna. Biti klaundoktor zahtjeva biti na raspolaganju kroz dan jer mi imamo puno različitih umjetničkih programa.

Naši redovni posjeti bolnicama i domovima su dopodne, ali popodne se znaju odvijati probe, edukacije ili ako odemo na teren i pružamo psiho-socijalnu pomoć u Sisačko-moslavačkoj županiji angažirani smo čitav dan. Poželjni su umjetnici u izvedbenim umjetnostima: pjevači, glumci, pantomimičari, klaunovi…Umjetnost je zaista jedan od divnih načina komuniciranja u ovako osjetljivim situacijama.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Deyan Barić