I dok se sve više mladih okreće računalnim zanimanjima – stari obrti sve su rjeđi. Novinarka HRT-a posjetila je majstore svog zanata u središtu Vukovara koje, čini se, neće imati tko naslijediti. U današnje je vrijeme majstora spretnih ruku za šivaćim strojevima sve manje.

“Pipav je posao, znači i vremenski i živčano i svakako, a nema zarade i to zbog toga neće nitko, a nitko ga ni ne voli”, smatra krojačica Luna Gašpar.

Nju je privukla raznolikost posla.

“Zanimljivo je to što nemaš jedan te isti posao, nemaš jednu te istu boju, nemaš jednu te istu mušteriju, sve je to neka razlika, sve je to nešto drugo. Taj posao se bez ljubavi ne može raditi jer tu znaš kad ćeš doći, ali ne znaš kad ćeš otići”, smatra Gašpar.

Posla ima i previše pa joj klijenti, kroz šalu kaže, zabranjuju odlazak u mirovinu. Mirovinu je ipak dočekao obrtnik Josip Suljada. Urarom je postao sasvim slučajno.

“Bio sam zainteresiran uvijek za tako neku preciznu mehaniku i trebao sam učiti zanat kod jednoga majstora koji se bavio popravkom pisaćih mašina. Sasvim slučajno i spontano dogodilo se da je taj majstor trebao učenika za satove pa sam se zainteresirao i tako sam počeo”, objasnio je urar Suljada.

Od satova se odvojio tek nakratko i to za vrijeme progonstva. Sa strpljenjem je 52 godine vodio brigu o tuđim dragocjenostima.

“Negdje prije mi je jedna baka, koja bi meni možda mogla biti mama, postavila isto pitanje: majstore tko će nama popravljati satove kad vas ne bude? Znači ona računa da će još duže živjeti nego ja budem radio tako da ćemo vidjeti. U svakom slučaju mlađih nema”, rekao je Suljada.

Iako do mirovine ima još malo, Vukovar još neće ostati bez svojeg posljednjeg urara – u 67. godini njegove mirne ruke i dalje rade.

bl

Foto: Screenshot HRT