Poduzetnica Iva Kriste ima zanimljivu životnu priču. Vlasnica je obrta Diva i već tri godine bavi se izradom ilustracija, kaligrafijom i održavanjem radionica. Ova mlada Dubrovčanka sa zagrebačkom adresom završila je geodeziju, no nije se odlučila baviti svojom strukom, već je hrabro krenula u poduzetničke i umjetničke vode.

U intervjuu za portal Mimladi otkrila je više o svojem poduzeću, školovanju i planovima.

Završili ste fakultet, završili ste geodeziju, jedno zanimanje koje je relativno traženo i gdje ste mogli rasti i razvijati svoju već postojeću struku. Međutim, donijeli ste jednu odluku koja je za Hrvatsku netipična – ušli ste u potpuno druge vode. Počeli ste se baviti umjetnošću, otvorili ste svoj obrt. Možemo reći da Vam je to posao i izvor financiranja. Recite nam kako je došlo do te odluke da krenete u poduzetničke vode?

Ja sam, zapravo, pala zadnji ispit na diplomskom studiju. Imala sam diplomu i mogla sam nastaviti dalje i imala sam već neko iskustvo u struci, ali dosta mi je bilo teško to neko razdoblje i počela sam razmišljati želim li se baviti time, iako, evo, volim nekako svoju struku. U svim tim razmatranjima mi je nekako isplovila ljubav prema umjetnosti  i prema slikanju i uz poticaj prijatelja odlučila sam početi nešto stvarati. Prvo za prijatelje i odatle je sve krenulo, od jedne male stvari.

Da si nastavila taj put geodezije, bi li mogla pronaći posao u struci? Koliko se zapravo nudi i traži taj posao?

Ja bih rekla da je dosta tražen.

Unatoč  tome, Vi ste odlučili krenuti nekako svojim putem, presudili ste i išli ste u umjetnost. Odakle sklonost prema umjetnosti, prema slikanju? Kada je sve to krenulo, kada ste prepoznali taj talent?

Moram ovdje iskoristiti priliku da spomenem svog tatu. Uvijek kaže da ga nikad ne spominjem. Od njega je krenuo taj talent. Sjećam se dok sam bila dijete, on se uvijek bavio i slikanjem i izradom nekih skulptura i mene je to uvijek nekako fasciniralo. Stvarno sam od djetinjstva uvijek slikala i izrađivala razne stvari, uvijek je kroz osnovnu i srednju školu postojala ta neka ljubav prema umjetnosti, a ujedno me privlačio i taj matematički dio, zbog čega sam odabrala taj fakultet. To se nastavilo i na fakultetu, uvijek sam tražila nešto što ću raditi, neki hobi. Tako je došlo i ovo slikanje i kaligrafija.

Možete li se vratiti na trenutak kada ste presudili, kada ste rekli evo ja danas ulazim u jedan drugi svijet, dakle iz struke iz koje si se obrazovala u svijet da ćeš nešto sama pokrenuti? Kada je to točno bilo i kako su izgledali ti prvi dani?

Za mene je to bio dug proces. Mene je zaista bilo strah ići tim putem i znala sam da je to jedan baš velik korak. Nisam bila sigurna da ću ja to baš moći, ali nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, razgovora s ljudima koji su se možda odlučili na nešto slično i dosta podrške prijatelja shvatila sam da nikada neću biti sigurna da će to biti savršeno i da će neki trenutak biti savršen za to, nego sada ću krenuti i pristati možda učiti se usput jer nisam znala sve u tom trenutku. To je bilo negdje oko Božića 2018. godine, tada sam donijela odluku da je to put kojim ću sigurno krenuti.

Kako je reagirala okolina? Spomenula da su prijatelji dali potporu i neke savjete, ali kako je bilo s roditeljima? Kako su oni reagirali? Jesu li možda bili razočarani?

Moram priznati da su meni roditelji uvijek podrška bili, ali tada je i njima bilo teško prihvatiti da neću sada ići u struku i da ću tek tako pustiti diplomu i koju već imam, ali evo već sada, nakon nekog vremena, i oni vide da je to to. Stvarno sa svakim novim djelom koje radim i projektom kojim se bavim sve više njihove podrške primam.

Kako se snalaziš u administraciji? Često čujemo da je administracija u Hrvatskoj komplicirana i teška, da treba puno papira i papirologije. Kako osoba koja je u umjetnosti pliva u tim vodama? Jesi li nailazila na neke prepreke koje su ti bile teške, koje nisi mogla nadići ili je to samo neka predrasuda i priča da je u Hrvatskoj to toliko teško? Možeš li reći neka iskustva, pozitivna ili negativna?

Ima i jednih i drugih iskustava. Kao što ste rekli, to nije bilo nešto što je meni prirodno, ni s čime mi se bilo lako susresti. Morala sam učiti sve kako ide, što je uopće poslovni plan. Taj poslovni plan mi je bio jedna velika prepreka. Uopće nisam imala ideju kako da to uopće koncipiram, ali stvarno sam zahvalna što imam ljude koji su mi mogli pomoći. Čak je jedan moj prijatelj prije mene predavao papire za poticaje pa mi je on mogao ukazati na to što je njemu pomoglo da dobije, kako je to išlo. To što bih istaknula kao negativnu stranu jest nedovoljna podrška od strane HZZ-a, tj. neke informacije koje su bile možda ključne nisam mogla primiti tamo, ali opet, tu je postojao jedan Plavi ured koji je odgovorio na sva moja pitanja, pomogao mi je i s izradom plana, klasifikacijom područja mojeg djelovanja… i to ne samo na početku te prijave i osnivanja obrta, nego i kasnije kada sam imala neka pitanja oni su bili tu i uvijek sam mogla primiti dobre odgovore na ono što tražim. Tako da evo, uz pomoć prijatelja i tih nekih institucija stvarno je dosta lakše to bilo, iako stoji da je meni to često bio izvor frustracija jer nije nešto što mi je prirodno, već baš moram stati, raditi i učiti.

Što točno u umjetnosti radite, koje tehnike koristite, čime ste inspirirani?

Ja sam, zapravo, krenula s radom isključivo ilustracija i kaligrafije. Radila sam vodenim bojama, ali to se onda nekako postupno razvijalo. Preko tih poticaja sam uzela sav potreban pribor, tako da sam počela raditi dosta i digitalno, što mi olakšava rad. Tako da sad svoje ilustracije radim digitalno. Iz tih ilustracija i kaligrafije onda su se razvili još neki proizvodi kao što su svijeće s natpisima ili bilo kakvo kaligrafsko ispisivanje po narudžbi, a osim toga držim i radionice slikanja i kaligrafije ili samo kaligrafije.

Koliko ste zadovoljni primanjima? Koliko možete pokriti neke svoje mjesečne troškove, kao netko tko je ušao u svijet umjetnosti?

Trenutno sam zadovoljna prihodima, ali ne mogu reći da sam uvijek bila zadovoljna jer možda sam ja očekivala na početku neki veliki rast i da će meni dolaziti prihodi s neba, ali baš je trebao dug period da ja možda i prihvatim da jedan poduzetnički mindset, pa da i ja vidim da trebam tražiti načine gdje da i ja steknem ta primanja. Da vidim da i ja imam puno više toga za ponuditi i da bude različitija moja ponuda iz koje će se onda ostvariti i ti prihodi. Tako da, evo kažem, nisam uvijek bila zadovoljna prihodima, ali sada jesam. Još uvijek ne bih rekla da mogu od toga potpuno živjeti jer i radim na pola radnog vremena drugi posao, ali ide to prema tome i vjerujem da ću uskoro moći prijeći samo na to.

Jeste li požalili što ste napravili taj korak u životu, što ste krenuli prema osnivanju vlastitog posla i prema umjetnosti, a ne se zadržali s onim s čime ste krenuli, u čemu ste se obrazovali?

Stvarno nisam požalila. Bude trenutaka kad ne znaš kuda sve to ide pa misliš: „Joj, što mi je sve ovo trebalo?“ Zapravo, uvijek se nekako iznova oduševljavam za umjetnost i za lijepo i baš vidim da je to nešto što je moj poziv, a ne samo obrt ili običan posao. Vidim da sam pozvana donositi to lijepo i dijeliti i hrabriti, tako da s te strane nisam nikada požalila i puno je to novih izazova za mene. Ja sam kao osoba dosta narasla u ove tri godine, tako da nisam požalila.

Što biste preporučili drugim mladima koji su u takvom iskušenju da naprave taj korak. Biste li im savjetovali da krenu u te druge vode ili da se čvrsto drže samo svoje struke koju su završili?

Ja bih rekla da ne mora svatko nužno ići u ove vode i uredu je ostati ondje gdje jesi. Ja recimo još uvijek volim svoju struku, ali ono što mi se čini najvažnije je baš ako osjećaš poziv i želju da ideš u to. Onda se ne trebaš bojati izaći iz okvira i ne trebaju te zadržavati te neke norme i ono što smo navikli raditi, već da se usudimo ispričati svoju priču kakva god ona bila.

Domagoj Trojanović

Foto: Pixabay, ilustracija

Podcast možete poslušati na poveznici.

Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’ sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.