Magistra edukacijske rehabilitacije 23-godišnja Matea Visković odmah po završetku studija zaposlila se u struci, a tako brz pronalazak zaposlenja zasigurno duguje brojnim volonterskim projektima na kojima je sudjelovala tijekom petogodišnjeg studija. Posebno je istaknula volontiranje u obrtu za poduku djece s teškoćama u razvoju “Možeš ti to” koji nastoji djelovati na različita razvojna područja djeteta, a kao primarno sredstvo koristi pokret.

Matea je djevojka koja zrači pozitivnom energijom, a i sama se cijeli život bavi sportom pa je istaknula kako joj je ovo volontiranje odmah ‘na prvu’ zvučalo jako zanimljivo. “Bio je to spoj moje dvije velike ljubavi. Nakon nešto manje od godinu dana, volontiranje je preraslo u studentsko zaposlenje, a po završetku faksa i u zaposlenje”.

Objasnila nam je kako se osobe s invaliditetom suočavaju s mnogo problema svakoga dana, a stvari koje njima predstavljaju iznimne probleme ostali ponekad uzimaju zdravo za gotovo.

“Mnogo je svakodnevnih problema s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, počevši od glavnog i osnovnog, a to je nerazumijevanje okoline”, uvodno nam je objasnila Matea.

“U posljednje vrijeme često i intenzivno govorimo o inkluziji, no čini mi se kako se ta inkluzija svela na inkluziju djece s teškoćama u razvoju u sustav odgoja i obrazovanja, a problem inkluzije u društvo općenito se zanemaruje. Naime, nerijetko se događa da smo i sami svjedoci nemilih osuđujućih pogleda, došaptavanja, a da ne spominjem komentara i nepoželjnih ponašanja prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom”, rekla je naglašavajući da se to posebno ističe prema onim osobama čiji invaliditet nije naizgled vidljiv.

Objasnila je neke situacije koje se događaju i probleme s kojima se osobe s invaliditetom, ili ako su pitanju djeca, njihovi roditelji moraju boriti, a sve kako bi postigli jednakopravnost koja im pripada u društvu.

“Nerijetko se događa da se roditelje djece s poremećajem spektra autizma, ADHD-om naziva nesposobnima za odgoj djece, osuđuje ih se da su razmazili svoju djecu i sl. Ponekad se čak ide tako daleko da se pišu peticije protiv uključivanja djece s teškoćama u vrtićke skupine, u redovne škole, a onemogućuje im se uključivanje u izvannastavne aktivnosti, poput raznih sportskih aktivnosti”, rekla je naša sugovornica i dodala: “I sama sam bila svjedok osuđujućih pogleda od strane populacije tipičnog razvoja prema djeci s teškoćama I osobama s invaliditetom kako u tramvaju, trgovini, tako i za vrijeme mise, predstave u kinodvorani, u kafiću i sl.”.

‘Umjesto da uživaju razumijevanje okoline i s njom se moraju boriti’

“Osobama s invaliditetom, roditeljima djece s teškoćama se otežava, osim što se bore sa sustavom i nailaze na prepreke u birokraciji, umjesto da uživaju poštovanje i razumijevanje od okoline, i s njom se moraju boriti”, rekla je Matea te objasnila što je potrebno kako bi se taj problem pokušao riješiti.

“Okolinu je kroz razne kampanje potrebno osvijestiti, potaknuti da ne osuđuju, ali isto tako da osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama ne gledaju kroz model ‘milosrđa’ te da ne komentiraju ‘jadni oni’ i sl. Nitko tu nije jadan, niti traži samilost. Razumijevanje i poštovanje prema svakoj osobi su i više nego dovoljni.”, objasnila je te je istaknula kako je diskriminacija posebno prisutna u zapošljavanju.

“Velik postotak mladih sposobnih osoba s invaliditetom nije zaposleno, ne pruža im se prilika čak niti da pokušaju. Potrebno je potaknuti poslodavce te ih osvijestiti o sposobnostima osoba s invaliditetom, pružiti im podršku prilikom zapošljavanja istih, objasniti im benefite koje njihovo zapošljavanje nosi sa sobom. Osobe s invaliditetom, baš kao i svi ostali, kroz cjeloživotno obrazovanje se spremaju za tržište rada, kako kroz pohađanje srednjih škola, tako i kroz osposobljavanje u raznim radionicama”. 

Asistenti općenito imaju važnu ulogu u svakodnevnom životu odraslih osoba s invaliditetom, ali i prilikom školovanja, odnosno obrazovnog procesa djece s teškoćama. Kada govorimo o osobnim asistentima, njihova uloga je upravo olakšavanje obavljanja svakodnevnih radnji osobama s invaliditetom počevši od održavanja osobne higijene, svakodnevnih kućanskih poslova poput čišćenja i pospremanja, ali i pomoć u obavljanju administrativnih poslova poput odlaska u banku, bolnicu, poštu i sl.

“Ovakva vrsta asistencije potrebna je osobama s invaliditetima kao što su oštećenje sluha i vida, intelektualne teškoće i brojna druga oštećenja. Nažalost, sustav još uvijek nema dovoljno razvijen sluh za ovu vrstu podrške osobama s invaliditetom, pa se tako asistente najčešće pronalazi i financira preko raznih udruga i projekata. Samim tim možemo doći do zaključka kako je ova vrsta podrške podcijenjena, odnosno da njena važnost još uvijek nije prepoznata od strane sustava što možemo vidjeti i kroz minimalne plaće”, istaknula je naša sugovornica te dodala da istu situaciju, nažalost, možemo vidjeti sa školskim asistentima, odnosno pomoćnicima u nastavi.

“Kod asistenata u školi, kao pomoćnika u nastavi, upravo je važno naglasiti dio ‘u nastavi’. Njegova osnovna uloga je pružiti podršku djetetu u lakšem shvaćanju zadatka, a ne u odrađivanju zadataka umjesto djeteta. Djeca s teškoćama poprilično se vežu za asistente te na pitanje ‘tko im je najbolji prijatelj u razredu’, često navode ime asistenta. Upravo na ovom području se otvara puno mjesta za rad I poboljšanje inkluzije koju nastojimo razviti. Također smatram da je važno naglasiti da asistenti nisu niti rehabilitatori niti učitelji i da se od njih ni ne treba očekivati da će samoinicijativno izrađivati materijale, smišljati metode za rad”, objasnila je.

“Kao i u svakom području naše struke, tako je i u ovom području veliki naglasak na suradnji. Suradnji na relaciji edukacijski rehabilitator- učitelj- asistent- dijete- roditelj”, zaključila je Matea Visković za Generaciju.

Bjonda Lučić

Foto: Privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Jednaka prava za sve” kojeg financira Agencija za elektroničke medije.