“Kada sve to doživite shvatite da je život lijep. Zahvalna sam što svako jutro mogu ustati na svoje noge, govoriti i funkcionirati. Treba svaki dan uživati kao da je posljednji jer u jednom trenu sve nestane – kao kada pritisnete prekidač i isključite struju”, rekla nam je Ester Crnković (56). Ova hrabra žena rodom iz Pule trenutno sudjeluje u pripremama za hvalevrijednu akciju “Dan crvenih haljina 2022.” koja će svoju završnicu imati u petak, 4. veljače pod motom „prvi petak u veljači #nosicrveno“. Ester se uspješno oporavila od moždanog udara koji ju je iznenadio u listopadu 2018. godine. Nije niti slutila što joj se sprema, a da nije bilo suprugove pomoći, kaže kako danas ne bi bila živa. Opaka bolest promijenila joj je pogled na život i sada uživa u svakom trenutku. Esteru smo upitali kako je započela i izgledala njezina borba s ovom bolešću, tko joj je bio najveća podrška, koliko joj znači sudjelovati u “Danu crvenih haljina” te što bi poručila ženama, ali i svima, uoči “Dana crvenih haljina”.

„Taj dan 18. listopada 2018. godine imala sam dosta obaveza. Oko 18 sati navečer sam večerala sa suprugom i roditeljima. Nakon večere smo se pozdravili i moj je suprug ostao u donjem dijelu kuće gledati TV, a ja sam otišla na kat istuširati se. U jednom trenutku me tako strahovito zaboljela glava. Mislila sam da mi se raspada u milijun komada i u tom trenu nisam počela osjećati lijevu ruku i nogu“, započela je Ester.

Dodala je kako se nekako jedva zadržala na nogama i počela zvati supruga koji je odmah dotrčao do nje. Rekla mu je mu da ju strašno boli glava, a on ju je nekako izvukao iz tuša i posjeo na školjku, obrisao i obukao.

„Rekla sam mu da me odmah vozi u bolnicu. Jedva sam uz njegovu pomoć sišla po stepenicama. Sjećam se da sam samo mogla glavu držati ravno i nisam je mogla micati. Posjeo me u auto i tada sam ga tražila mobitel. Nazvala sam mog dobrog prijatelja koji je doktor i rekla mu da me jako boli glava i da me suprug vozi u bolnicu. Nakon toga se više ničega ne sjećam jer sam izgubila svijest“, prisjetila se.

Nastavila je kako je malo došla k sebi tek u bolnici.

„Sjećam se da sam ležala na bolničkom krevetu i da mi je jedan muškarac stavljao igle u ruku. Kasnije sam saznala da je to bio dr. Koseto koji me je i pratio u bolničkim kolima do Zagreba zajedno s medicinskom sestrom. Vidjela sam supruga kako šeta po hodniku i moje drage prijatelje. Poslije sam saznala da su ga te večeri slučajno zvali i saznali da sam u bolnici pa su došli da budu uz mog supruga i mene. Jako sam im zahvalna na tome“, istaknula je ova hrabra žena.

Dodala je kako je čula da nešto razgovaraju, ali nije bila u stanju razumjeti.

„To se je dogodilo oko 20 sati navečer. Sjećam se samo da su rekli da krećemo za Zagreb, kako su me stavili u bolnička kola i malo od te vožnje. Pred bolnicom se sjećam da je medicinska sestra nazvala mog supruga i rekla da smo stigli. Više se ničega ne sjećam do drugi dan. Probudila sam se i vidjela ispred sebe red žena koje isto leže. Kako glavu nisam mogla okrenuti, samo sam krajem oka vidjela da do mene leži jedna gospođa. Počela sam se dodirivati po tijelu i shvatila da osjećam gdje se dodirujem“, rekla je Ester.

“Bila sam sretna što mogu hodati”

Na naš upit kako je prošao njezin boravak u bolnici i oporavak, odgovorila je:

„Nakon nekog vremena došao je fizioterapeut i rekao mi da je sve u redu i da sam dobro. To popodne je moj suprug doveo moju majku iz Pule da me vidi. Sjećam se kada je došla do mog kreveta i onesvijestila se pa su je iznijeli van. Bila sam dvadeset i jedan dan na intenzivnoj njezi. Kada tako stalno ležite onda shvatite vrijednost života, koliko svatko mora biti sretan da hoda i govori. Stalno sam imala te infuzije, davali su mi lijekove, a s vremenom sam počela i jesti u krevetu.“

Suprug ju je, dodala je, svaki dan posjećivao, kao i njihovi prijatelji koji žive u Zagrebu.

„Od muževog bratića žena je došla čak iz Đakova i ostala nekoliko dana, hranila me u krevetu. Bila sam nemoćna. Svima se zahvaljujem na brizi koju su pokazali. Možda nekoliko dana prije nego su me otpustili probali su me malo posjesti na krevet i pomalo sam stala na svoje noge. Onda sam svaki dan uz pomoć fizioterapeuta napravila nekoliko koraka po sobi. U tim sam trenucima bila toliko sretna što mogu hodati“, prisjetila se.

Tek kada je došla kući išla je čitati otpusno pismo i shvatila da joj je pukla aneurizma i da je bila operirana. Kada joj je jedno jutro dr. Roje rekla da će biti otpuštena i pitala želi li da ju prebace u Pulsku bolnicu ili kući, ona je zamolila da je odvedu kući.

„Bila sam presretna. Dana 7. studenog sam otpuštena i dovezli su me kući kolima hitne pomoći. Sjećam se mojih roditelja i supruga kako su plakali kada su me s bolničkim krevetom uvezli unutra. Jedva sam uz pomoć supruga napravila tih nekoliko stepenica na gornji kat i legla u krevet. Iako sam ja prije moždanog udara bila dosta aktivna, išla na jogu, puno hodala i plivala, tada jednostavno nisam imala snage. U tim danima kod kuće je suprug bio stalno bio uz mene, pomagao mi je da se dignem, da odem do toaleta i sve što mi je bilo potrebno. Moja majka je kuhala i donosila mi jesti“, prisjetila se Ester onih koji su joj bili najveća podrška.

Dodala je kako gotovo mjesec dana nije sišla u donji dio kuće, jer se brzo umarala. Kako je prije moždanog udara puno vježbala, prisilila se da svaki dan nekoliko vježbi odradi.

„Zacrtala sam sebi da to moram. Polako sam s vremenom počela izlaziti i šetati po dvorištu, pa malo dalje. Moj otac je uvijek išao sa mnom jer nisam bila sigurna da mogu sama, često sam morala sjesti i odmoriti. Moj suprug je počeo raditi pa su mu roditelji bili najveća pomoć. S vremenom kada sam bolje mogla hodati dvije moje prijateljice su uvijek išle sa mnom u šetnju“, rekla je i zahvalila svima koji su joj pomagali u tom teškom periodu.

Nakon moždanog udara promijenio joj se pogled na život, ali i navike.

„Kada sve to doživite shvatite da je život lijep i da ga svaki dan treba uživati. Shvatite da treba uživati u malim stvarima. Iako sam ja uvijek bila fizički aktivna sada nakon toga više pronalazim vremena za sebe. Ne trčim više na svaki poziv da udovoljim svakome kada to nekome odgovara. Nikad nisam nikoga odbila kada me je zvao za neku pomoć i smatram da mi se je to sve vratilo dobrim. Radim puno na sebi, prvenstveno da ne uzimam sve k srcu jer sam jako emotivna i sa svakim suosjećam. I dalje aktivno vježbam jogu i puno hodam te po ljeti plivam“, napomenula je.

Dodala je kako se druži s pozitivnim ljudima jer u ovim godinama čovjek sebi bira prijatelje bez obzira na norme.

„Ja sam uvijek optimistična, puno se šalim i smijem. Mislim da se danas previše ljudi zatvaraju u sebe, puno kukaju bez razloga, nema šale i smijeha. Ključ svega je u vedrom duhu“, istaknula je.

„Svake godine nosila sam nešto crveno“

Estera se osvrnula i na akciju „Dan crvenih haljina“ u kojoj će prvi puta sudjelovati.

„Bila sam presretna kada me je dr. Roje nazvala i predložila da sudjelujem u akciji „Dan crvenih haljina.“ Njoj sam neizmjerno zahvalna na svemu. Osim što je izvrsna liječnica, ona je veliki čovjek. Bila sam u Zagrebu, odradila snimanja i upoznala drage žene, svaka sa svojom teškom životnom pričom. Jako sam bila uzbuđena dok sam isprobavala haljine. Veselim se toj završnoj večeri koja će se održati 4. veljače ove godine“, napomenula je ova hrabra žena.

Do sada nije sudjelovala u ovoj akciji, no njezina podrška nije izostala.

„Svake godine sam na taj dan nosila nešto crveno u znak podrške svim osobama koje su doživjele moždani udar. Ova akcija je zaista hvalevrijedna. Moramo biti zahvalni na napretku u medicini i na stručnim liječnicima, kompletnom medicinskom osoblju koje vam je na pomoći u tim teškim trenucima kada vam se dogodi moždani udar. Samo u ovih nekoliko godina smanjena je smrtnost i invalidnost. Hvala na stručnim ljudima koji pomažu obiteljima u tim trenucima jer obitelj jako pati. To su nove okolnosti s kojima se obitelj susretne i kroz razgovor sa stručnim osobama svi lakše prolaze kroz te teške životne faze“, istaknula je Ester.

Teški trenuci za supruga i obitelj

Prisjetila se i obitelji koja također pati kada im voljena osoba oboli.

„Suprug mi dugo nije htio reći kako je on doživio taj događaj, a pogotovo ono čega se ja ne sjećam. Nije me htio s time opterećivati. Tek nakon pola godine od tog događaja mi je ispričao kada je vidio da sam se onesvijestila u autu, da je upalio sva četiri žmigavca, vozio je brzo, trubio ako nitko nije stao ili se maknuo s ceste. Rekao mi je da sam se tresla, povraćala, kada je došao do hitnog prijema izašlo je medicinsko osoblje i mene izvadili iz auta, a on da je toliko udario po krovu od auta sa šakama i rekao: „Valjda nije to kraj“. Mislim da je moj suprug doživio veliki šok“, istaknula je Ester.

Dodala je kako joj je rekao da cijelu noć nije spavao nego je čitao sve što je mogao o moždanom udaru.

„Najteže mu je bilo probuditi moje roditelje i reći im što je sa mnom. Sve slike mene u bolnici je izbrisao i nikad mi ih nije htio pokazati. Da te večeri nije bio kod kuće ja ne bi bila živa“, rekla je Ester.

Za kraj je poručila svim ženama, ali i svima drugima, da se kontroliraju, da ne prelaze olako preko nekih simptoma ako ih osjete.

„Veselilo bi me kada bi za „Dan crvenih haljina“ svaka žena obukla nešto crveno ili stavila bar neki znak da se ukaže na tu tešku bolest i sve ono što ona donosi. Voljela bi da bude malo više emisija da se ljudi upoznaju i educiraju s moždanim udarom i njegovim posljedicama“, istaknula je.

Dodala je kako nije osjećala rane simptome bolesti, ali da je 2015. bila operirana od mioma maternice. Tada joj je odstranjena i maternica i jajnici.

„Tek sam se bila od toga oporavila kada sam doživjela puknuće aneurizme. Ne znam je li taj prvi zahvat utjecao možda na ovo što mi se dogodilo jer dosta žena kada uđe u menopauzu doživi moždani udar, a ja sam ušla u menopauzu operacijom. Ponekad mislim da možda nije genetika. Baka mi je umrla od moždanog udara, a mama je imala lakši oblik – bio joj je oštećen centar za ravnotežu“, istaknula je Ester.

Dodala je kako smatra da bi se također puno trebalo raditi na prevenciji, pogotovo sada kada je u medicini dostupna takva tehnologija i na prvome mjestu naši vrhunski liječnici.

„Poručila bi svima da budu pozitivni, da se vesele i da zahvale Bogu što svako jutro mogu ustati na svoje noge, govoriti i funkcionirati. Život treba svaki dan uživati kao da je posljednji jer u jednom trenu sve nestane – kao kad pritisnete prekidač i isključite struju. Ne zaboravite – uživajte u životu jer život je samo jedan. Mislim da sam pored sve medicinske pomoći imala i velikog anđela čuvara“, poručila je za kraj Ester Crnković.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zvonimir Ferina