“Ni jedan moj radni dan nije isti. Obično radni dan započinjem odlaskom po jednu srednjoškolku, slijepu članicu Udruge koju vozim u školu. Nakon nje, uvijek imaju prednost članovi koji imaju dogovorene termine kod liječnika, zatim su tu nabavke u trgovinama, u ljekarni ili plaćanje računa. Često se nađe vremena i za popiti kavu i popričati sa članovima nakon brzo obavljene nabavke”, rekla nam je Martina Hlebec, videća pratiteljica.

U Udruzi slijepih Međimurske županije počela je raditi početkom ove godine na projektu „Zaželi“ koji je bio osmišljen kao pomoć u kući slijepim članovima i osobama starije životne dobi. U intervjuu za Generaciju Martina nam je ispričala zašto se odlučila na ovaj posao, kako izgleda njezin radni dan, na koje sve načine pomaže slijepima i slabovidnima te koje su sve posebnosti ovog plemenitog posla.

Što vas je privuklo radu sa slijepima?

Imala sam prilike upoznati i povezati se s nekim članovima Udruge koje sam obilazila, kroz pomoć u kući u smislu obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova kao što su čišćenje životnih prostora, glačanje robe, pomoć kod pripreme obroka i druženje s članovima i osobama starije životne dobi. Na taj način prvenstveno sam obogatila i ispunila sebe kao osobu, jer činjenje dobrih i korisnih djela uvijek ispunjava i motivira. Nikad sebe nisam smatrala poniženom jer radim takav posao. I sama sam osoba s invaliditetom jer imam oštećenje sluha od 100%, ali uz pomoć slušnih aparatića pokušavam funkcionirati normalno. 

Iako sam po struci knjigovođa, željela sam sebe dati u službu potrebnima – osobama s invaliditetom i tako sam se javila na oglas za zapošljavanje u Udruzi slijepih. Iako je projekt „Zaželi“ trajao samo 6 mjeseci, željela sam sebe dati još na neki način u službu i na korist svim članovima Udruge slijepih. Tako se po završetku tog projekta otvorilo radno mjesto videće pratnje kao zamjena za bolovanje.

Koje su posebnosti ovog posla? Koje su glavne prednosti i nedostaci?

Kao prednost ovog posla navela bih što nema rokova za predaju obrazaca nadležnim institucijama kao što je to u poslu knjigovođe. Radim po tjednom planu koji znam unaprijed. Tjedni plan radi koordinator u dogovoru sa mnom, jer ja na terenu najbolje znam koliko mi treba vremena od člana do člana unutar njihovih potreba za videćom pratnjom.  Članovi javljaju u Udrugu kad imaju potrebe za nabavkom u trgovini, odlaskom u ljekarnu, kad imaju potrebu za plaćanjem računa ili posjet liječniku. Na taj način radi se okvirni tjedni plan, a krajem tjedna definira se raspored vožnje za sljedeći tjedan i vrijeme koje je potrebno provesti s određenim članom Udruge.

Slijepe osobe su jako topli i pristupačni ljudi. Bila sam prihvaćena i dobrodošla kod svih članova odmah od prvog dana u poslu videće pratnje. Nedostaci ovog posla su ograničeno vrijeme s članovima i česta žurba po rasporedu u okviru tjednog plana. Uglavnom svugdje u institucijama, osobe s invaliditetom imaju prednost u rješavanju svojih potreba, ali tamo gdje im je prednost najpotrebnija je nemaju, a to je bolnica. Iako svugdje vidim označene naljepnice s prednošću osoba s invaliditetom, u bolnicama nitko nema prednost, tako da mi posjet liječnicima uvijek remeti raspored zbog predugog čekanja.

‘Zahvalnost i povjerenje najveća su mi motivacija’

Kako vam izgleda jedan radni dan? Kome pomažete i na koji način? 

Ni jedan moj radni dan nije isti. Obično radni dan započinjem odlaskom po jednu srednjoškolku, slijepu članicu Udruge koju vozim u školu. Nakon nje, uvijek imaju prednost članovi koji imaju dogovorene termine kod liječnika, zatim su tu nabavke u trgovinama, u ljekarni ili plaćanje računa. Često se nađe vremena i za popiti kavu i popričati s članovima nakon brzo obavljene nabavke. 

Što je najvažnije za videćeg pratitelja? Koje osobine i vještine su potrebne?

Volim biti na pomoć članovima Udruge koje s ponosom vodim pod ruku, a njihova zahvalnost i povjerenje najveća su mi motivacija u ovom poslu.

Kao i u svakom poslu postoje zahtjevniji i manje zahtjevni ljudi, ali uvijek i sa svima pronađem zajednički jezik i sve se uspijemo dogovoriti na obostrano zadovoljstvo. U ovom poslu najvažnije je strpljenje i tolerancija, biti tu za druge i njihove potrebe staviti ispred svojih. 

Jeste li prošli edukacije i koje? Kako ste se pripremali za ovaj posao?

Na projektu „Zaželi“ prošla sam edukaciju o radu sa slijepim osobama. Čula sam toliko korisnih stvari koje su mi pomogle u svakodnevnom druženju i radu sa slijepim osobama. Najstrašniji dio edukacije bio mi je kad su mi stavili povez na oči i trebala sam se prepustiti pratnji nepoznate osobe do sebe. U tom trenutku svaki moj korak bio je povjerenje u osobu koja me vodila. Tada sam shvatila koliko povjerenje imaju slijepe osobe u mene kad mi sjednu u auto, kad me uhvate pod ruku i kad ih vodim.

Kolika je tek odgovornost na meni, imati pod rukom osobu koja mi vjeruje da ću joj reći da je tu rubnik od pločnika, da smo pred stepenicama koje idu prema gore ili prema dolje, da prolazimo kroz uska vrata pa je potrebno da slijepa osoba ide iza mene. Toliko je stvari na koje mi videći ljudi ne obraćamo preveliku pažnju, a slijepoj osobi  potrebno je reći ili opisati da bi se mogle kretati. 

Imate li punu podršku Udruge pri obavljanju posla videćeg pratitelja?

Uvijek i u svemu imam podršku zaposlenih djelatnika u Udruzi koji često koordiniraju promjene u rasporedu da se sve stigne obaviti na vrijeme. Naravno da, kao i u svakom poslu, postoje teži i lakši dani u rasporedu. Pod težim danima smatram gušći raspored aktivnosti koje se moraju obaviti s članovima u kratkom vremenu, kao što je to sad bila predaja zahtjeva Hrvatskom zavodu za socijalni rad za videću pratnju sa svakim članom ponaosob. 

Što biste poručili za kraj?

Iskreno se nadam da će komisija Hrvatskog zavoda za socijalni rad odobriti svim članovima Udruge korištenje usluga videće pratnje i nadalje, da ćemo zaposliti još videćih pratitelja i omogućiti slijepim osobama nesmetano kretanje u obavljanju njihovih potreba. 

Često mi članovi Udruge kažu da sam njihov anđeo. Ako sam ja njihov anđeo, onda su slijepe i slabovidne osobe moja krila.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Udruga slijepih Međimurske županije