“Nemojte odustajati od svog djeteta. Nema toga što majka ne može učiniti za svoje dijete. Rekla bih da je to čak neka nadnaravna snaga koju Bog daje roditeljima, da bez obzira koliko umorni bili, u djetetu nađu snage i motivacije za još veću i ustrajniju borbu”, rekla nam je Dijana Brozović (30), voditeljica Centra za život u Zagrebu i voditeljica tima za trudnice “Nisi sama”.
Inicijativa “40 dana za život” ove godine obilježava 10 godina djelovanja, a Dijana je dio ove inicijative gotovo od samih početaka. Ova mlada učiteljica iz Ogulina studirala je u Zagrebu, gdje je nastavila živjeti i raditi. Ona je, kaže, oduvijek voljela pomagati drugima. Prvo je posjećivala teško bolesne mališane, a potom je upoznala volontere koji su molili za nerođene i tako je sasvim spontano započeo njezin put u udruzi „Hrvatska za život“. Danas je tamo zaposlena, a rad s trudnicama i majkama joj je, ističe, životna misija.
Dijanu smo upitali smo kako gleda na okruglu obljetnicu, što ju je privuklo radu s trudnicama i majkama, kako izgleda jedan njezin radni dan u Centru za život u Zagrebu, što je najpotrebnije trudnicama i majkama, koliko joj vjera znači u životu te što bi poručila mladima danas, a što majkama i trudnicama koje se nalaze u teškoj situaciji i trebaju pomoć.
Koliko ste dugo dio Inicijative “40 dana za život” i kako gledate na ovu okruglu obljetnicu?
Inicijativa “40 dana za život” u Hrvatskoj počela je u korizmi 2014. godine. Osobno nisam uključena od samih početaka, već sam se, na poticaj prijateljice, pridružila iste godine na jesen. Tako da sam već devet i pol godina dio ove divne Inicijative koja je u svojih 10 godina djelovanja spasila tolike živote, ali još važnije mnoge duše. Iz godine u godinu, samo bismo nastavljali sa starim programima, dodajući neke nove ovisno o potrebama našeg društva, tako da osobno nemam dojam da to radimo već deset godina.
Uživam u ovom apostolatu, koji je istovremeno toliko težak i iscrpljujući, a opet toliko predivan, poseban i blagoslovljen. Nema ništa ljepše od osmijeha i zagrljaja djeteta koje je trebalo biti pobačeno. Gledajući unatrag, teško mi je povjerovati da je prošlo već deset godina djelovanja. Kroz sve te godine djelujemo kao jedna obitelj, koja sve više raste i sazrijeva u ovom apostolatu. Ova okrugla, deseta obljetnica nam je prilika da malo zastanemo i prisjetimo se svih ljudi koje smo upoznali, divnih susreta sa svima koji nam daju podršku i ohrabruju nas, ali i onima koji nas ne podržavaju, svih događaja koje smo organizirali, Božje milosti i providnosti. Ukratko – svih plodova, odnosno svih onih nevjerojatnih stvari koje Gospodin čini. To prisjećanje u nama budi divljenje i tako smo više svjesni Božje veličine, Njegove snage i Ljubavi za svakog čovjeka. Sami zbilja ne bismo uspjeli ništa od ovoga, ali s Njime smo uspjeli.
‘Najljepši dio ovog apostolata su dječica’
Kako planirate obilježiti 10 godina djelovanja?
Ovu desetu obljetnicu planiramo obilježiti tako što ćemo kroz cijelu godinu Gospodinu zahvaljivati za sve što čini, za sve plodove našeg djelovanja, tako da će sve što budemo organizirali biti u tom obilježju desete godišnjice. Ipak glavnu, veliku proslavu ćemo imati 11. travnja 2024., pa nas pratite i svakako dođite biti dio ovog velikog slavlja Života!
Što vas je privuklo radu s trudnicama i majkama?
Kada sam krenula volontirati u Inicijativi, nisam nikad ni pomislila da bih ja mogla preuzeti jednu tako veliku odgovornost, raditi s trudnicama i majkama. Ali nekako mi je bilo potpuno prirodno raditi s njima, iako mi to nije struka, tako da sam sigurna da je Gospodin u moje srce stavio tu čežnju da svoj život posvetim upravo radu s njima. Nedavno sam čula jednu predivnu misao: “Bog ne poziva opremljene, već oprema pozvane!” i ta mi se misao urezala duboko u srce. Njemu nije važno koje je naše zanimanje, koju smo školu završili, Njemu je važno srce koje je dovoljno otvoreno da On može činiti silna djela. Kroz cijeli moj život, kroz moje odrastanje, Bog me pripremao za ovaj apostolat, puno prije nego sam toga postala svjesna.
Naime, imala sam dosta teško djetinjstvo, odrastala sam bez majke i vjerujem da me kroz tu moju bol i patnju, Gospodin podigao i osnažio da budem podrška upravo trudnicama i majkama koje su često i same duboko ranjene, jer mogu suosjećati s njima, mogu ih razumjeti, ali s druge strane, mogu im posvjedočiti da je Bog taj koji liječi sve rane i daje novi život. Najljepši dio ovog apostolata su ipak dječica. Primiti jedno dijete koje je trebalo biti pobačeno je toliko predivno i emotivno. Kad sam jednom dvoumila trebam li promijeniti posao, otići raditi nešto manje iscrpljujuće, jedna majka je došla u Centar za život na razgovor i s njom je bila njezina djevojčica koja je trebala biti pobačena. U trenutku kad me djevojčica ugledala, nasmijala se svim srcem, beba od šest mjeseci toliko glasno se nasmijala, da je i sama majka ostala iznenađena te je rekla: “Pa da, smiješ se teti koja ti je spasila život.” Te njezine riječi su me jako dirnule i to mi je bio Božji znak da me ovdje u ovom apostolatu treba i želi.
‘Važno nam je da se majke ne osjećaju same’
Kako izgleda jedan vaš dan u Centru za život?
Svaki dan u Centru za život je drugačiji, kod nas je zbilja dinamično i nikada nije dosadno. Centar za život je mjesto susreta. Tu dolaze trudnice koje razmišljaju o pobačaju na razgovor, dolaze majke koje su ranije odustale od pobačaja, pa nastavljaju dolaziti redovito na razgovore, dolaze obitelji kojima je potrebna neka vrsta podrške, ponekad dođu i očevi koji žele da se njihovo dijete rodi po savjet i razgovor, dolaze nam majke ranjene pobačajem, naši volonteri, dobročinitelji i svi koji se žele upoznati s našim radom.
Teško je opisati jedan dan, ali otprilike u danu imam tri, četiri žene koje dođu s dječicom na razgovor, zatim nekada tim majkama uskočimo s čuvanjem djece pa ih ostave u Centru s nama dok odu nešto riješiti. Nekada imamo radionice (kreativne i edukativne) za majke i volontere, u centru imamo i sastanke nacionalnog tima i s našim volonterima, nekada dođu dobročinitelji donijeti donaciju financijsku ili materijalnu (opremu za djecu, higijenske potrepštine, itd.) pomoć. Stvari koje primamo u tom istom prostoru sortiramo i odnosimo obiteljima u potrebi.
Na koje sve načine brinete o trudnicama i majkama? Što im je najpotrebnije i kakvu im pomoć pružate?
Naš tim za trudnice se zove “Nisi sama”, tako da nam je izrazito važno da se majke ne osjećaju same, važno nam je da znaju da mogu računati na nas u bilo kojem trenutku. Već na našem prvom susretu slušamo potrebe majke, pa prema tome kreiramo našu brigu i pomoć. Različiti su načini na koje pomažemo – od toga da smo uz njih kad god im je teško, kad trebaju razgovor, do toga da organiziramo različita druženja za njih, kako bi se skupa veselili, radovali životu i kako bi one stekle nova prijateljstva. Međutim, naša briga ne ostaje na tome. Pomažemo im i materijalno i financijski, tako da ih opremamo sa svime što im je potrebno za bebu (kolica, krevetić, odjeća, pelene, higijenske potrepštine, itd.). Nekima plaćamo stanarinu i režije, pomažemo s poklon bonovima za hranu, potičemo ih na daljnje školovanje kako bi se mogle što lakše osamostaliti i živjeti dostojanstveno, pomažemo im i s nekim kućnim radovima (primjerice, krečenje, čišćenje, selidbe i slično).
Uz to, imamo na raspolaganju i niz stručnjaka (odvjetnika, ginekologa, medicinskog osoblja, psihologa, socijalnih radnika i drugih) koji su spremni izdvojiti svoje vrijeme i znanje te tako pomoći majkama u potrebi. Ovisno o potrebama, prilagodimo se svakoj obitelji, kako bi od nas primili što bolju i kvalitetniju podršku. Nekako sam kroz rad s trudnicama i majkama uvidjela da im je zapravo i najpotrebnija ta neka ljudska podrška, da znaju da nas u bilo kojem trenutku mogu nazvati, javiti se, da smo tu za njih, da ćemo ih uvijek saslušati i pokušati naći rješenje za njihovu situaciju. A nakon toga naravno najpotrebnija im je ta financijska podrška, osobito u ovim teškim vremenima.
Od protivnice do najbrižnije majke
Koje biste svjedočanstvo jedne od majki posebno izdvojili i zašto?
S obzirom na to da obilježavamo deset godina otkako smo prvi puta stali pred bolnice i molili, izdvojila bih svjedočanstvo majke kojoj je susret s moliteljima ispred bolnice promijenio život. Naime, u trenutku kad se susrela s moliteljima ispred bolnice, bila je srednjoškolka te je smatrala kako moliteljima nije mjesto ispred bolnica i da žena ima pravo na izbor. Moliteljima je izrekla vrlo ružne riječi, nazivajući nas pogrdnim imenima, a još nam je to sve i napisano poslala na mail. Tri godine nakon tog susreta i sama se našla u teškoj situaciji te je donijela odluku o pobačaju. Ipak, sjetila se molitelja ispred bolnica i njezinog susreta s njima, pa nam se odlučila javiti i vidjeti što mi to točno nudimo. Došla je na razgovor u Centar za život, očekujući osudu i moraliziranje, a iznenadilo ju je što smo je umjesto toga dočekali s iskrenom ljubavlju i već na tom susretu je osjetila da nam je zbilja stalo do nje i njezinog djeteta. Neplanirano, podijelila je s nama svoje najveće i najdublje boli, neke od njih nikada nikome nije rekla. Već na tom susretu dogovorili smo pregled kod jednog ginekologa, pa smo zajedno otišle na taj pregled. Nakon pregleda se rasplakala i rekla kako nikada nitko nije ovako nešto učinio za nju i upitala zašto to činimo, zašto nam je toliko stalo do nje, kad je niti ne poznajemo.
Pomogli smo joj i financijski, te je odlučila zadržati dijete i ona je danas jedna od najbrižnijih majki koje poznajem, a njezino dijete veselo i radosno uživa u životu i ljubavi koju mu pružaju njegovi roditelji. Ovo je samo jedan primjer mnogih majki kojima smo pomogli. Ovo je primjer kako ljubavlju, suosjećanjem i trudom možemo uz Božju pomoć i snagu činiti silna djela – spašavati živote. Naše malo, nekome znači čitav život! Trudnice zapravo nemaju izbora o kojem se toliko govori, jer jedino rješenje koje im se nudi je upravo pobačaj i nakon toga taj događaj okolina brzo potisne, pretvaraju se kao da se to nije dogodilo, a majke i očevi se sami nose s ranama koje pobačaj ostavlja. Mnoge majke ne žele pobaciti, ako im se osigura potrebna pomoć i podrška, stoga svojim djelovanjem i zalaganjem želimo biti ta potrebna podrška i oslonac svim tim majkama koje se nađu u situaciji da moraju donositi odluku hoće li birati život ili smrt za svoje dijete.
I ranije ste volontirali s djecom. Kakva iskustva imate iz dječjih bolnica i je li pomaganje djeci i majkama vaša misija?
Tako je, tijekom studentskih dana sam puno volontirala na različitim mjestima, pa tako i u Specijalnoj dječjoj bolnici za kronične bolesti gdje se nalaze djeca s najtežim oblicima bolesti, rekla bih da su ta djeca živi mučenici. Provodeći vrijeme s tom dječicom, primila sam daleko puno više nego što sam dala. Iako se bore s teškim bolestima, iako im je svaki dan pun boli i patnje, u njihovim očima se vidi zahvalnost za njihov život, sreća, radost, ljubav, svaki zagrljaj njima je najveće bogatstvo. Ta djeca su me naučila pravim životnim vrijednostima, jednostavnosti i suosjećanju.
U njima sam vidjela Krista koji trpi i svojim trpljenjem spašava sve nas. Tko god ima mogućnosti i snage, preporučila bih odlazak i volontiranje u toj bolnici. Nakon mog prvog odlaska tamo, mislila sam da se više nikada neću vratiti, jer mi je bilo preteško gledati ogromnu bol i patnju te djece, to je samo zato što nisam poznavala smisao patnje, rekla bih da sam ju upravo tamo upoznala. Definitivno, smatram da je pomaganje djeci i majkama moje poslanje, moja misija, moj poziv na koji me Gospodin poziva i za koji mi On daje snagu i mudrost da mogu služiti u borbi za Njegove najmanje.
Ante Čaljkušić svjedočio za život u Kolumbiji, otkrio koji trenutak putovanja neće zaboraviti
‘S Bogom je sve lakše’
Koje je značenje vjere u vašem životu?
Vjera je temelj moga života. Imala sam kratki period kad sam se udaljila od Boga, baš zbog toga što Ga nisam vidjela u svojoj boli i to mi je bio najgori period života. To je bio period beznađa, tuge, depresivnosti, otuđenosti od drugih ljudi, besmisla. S Bogom je sve lakše, sve je jednostavnije, s Njime i u patnjama mogu biti radosna, nikad se ne osjećam sama. On uvijek sve izvede na dobro, važno je samo ostati na tome putu, ustrajati u molitvi, graditi odnos s Njime i sve ide puno lakše. On zbilja vodi naš život, prati nas na našem putu, samo je važno predati Mu svoje srce. Kad mi je teško, kad sam umorna, iscrpljena, kad nemam snage, znam da mogu uvijek doći k Njemu i sve Mu ispričati. On me uvijek odmori, obnovi mi snagu.
Naravno, kao i u svakom odnosu, dođu kušnje, teškoće, suhoća, pa nekad nema nekih osjećaja na koje smo možda navikli i tada nam ostaje čista vjera, povjerenje, da bez obzira na osjećaje, vjerujem da je On tu. Meni je tu jako važna iskrenost prema Njemu, kad sam ljuta kažem Mu da sam ljuta, kad mi je teško kažem da mi je teško, kad mi je lijepo, podijelim s Njime svoju sreću. Kroz iskrenost odnos se razvija, raste, izgrađuje. Bog ionako poznaje naše srce, tako da nema smisla pretvarati se pred Njim.
Koji su vam želje i planovi za dalje? Što Inicijativa planira u 2024.godini?
Imamo puno planova i želja za 2024. godinu, osobito jer nam je to jubilarna 10. godina djelovanja. Planiramo obići što više župa, kako bismo dijelili radost ovog apostolata, planiramo se prisjetiti samih početaka Inicijative tako da organiziramo misu zahvalnicu na isti dan kad je prije deset godina bio prvi trenutak bdijenja ispred bolnice u Hrvatskoj. U korizmi nastavljamo s bdijenjima pred bolnicama, a organizirat ćemo ponovno i križni put po ulicama centra Zagreba, kao i nekih drugih gradova. Zatim u travnju, bit će već spomenuta velika proslava, nakon koje će odmah uslijediti Međunarodna konferencija za život koju organiziramo svake godine, a kojoj je cilj dati odgovore na pitanje kako riješiti problem pobačaja.
Održat ćemo i nekoliko termina programa “Oprostom oslobođene” za žene ranjene pobačajem, kao i isti program za muškarce “Iscjeljenje očeva srca”. U svibnju će se održati konferencija za katoličke muškarce, ove godine u Vukovaru, a u lipnju sad već tradicionalni duhovno-rekreativni susret za sve sudionike Inicijative na Ovčari kod Đakova. Planiramo, ponovno i Utrku za život, kao i mnoge druge događaje i neke nove pro-life naslove. I možda ono što naši podržavatelji već iščekuju, planiramo završiti film koji već neko vrijeme snimamo, a radi se o igranom filmu pod nazivom “Loveći Teslu”. O svim ovim događajima, više ćete moći pronaći na našim stranicama i medijima.
Danas se rijetki odlučuju na veliku obitelj. Što biste poručili mladima, a što majkama i trudnicama koje se nalaze u teškoj situaciji i trebaju pomoć?.
Mladima bih poručila da se ne boje, da hrabro kroče kroz život, da se ne boje razvijati svoje talente, ići za onim što im je na srcu, jer Bog obilno nagradi i blagoslivlja sve ono što radimo, osobito kad radimo za Njegovo Kraljevstvo. Možda brinete za svoju egzistenciju, pa se bojite kročiti u nešto nepoznato. Htjela bih vas ohrabriti, ne bojte se, natopite svaku odluku molitvom i ne bojte se krenuti na put s Gospodinom, On će vam providjeti sve što vam je potrebno. On će se za sve pobrinuti, samo Ga slijedite i vjerujte Mu.
A majkama i trudnicama bih poručila: ne bojte se života, budite otvorene životu. Nema veće stvari od toga da nekome darujete život. Majke su upravo to, nositeljice života i ne postoji veća, ljepša, važnija uloga od te – biti majka. U životu dođu kušnje, poteškoće, strahovi, ali budite sigurni da vas Gospodin neće ostaviti same, čak i ako same nemate snage vjerovati Mu, On će naći način da dođe do vas, poslat će vam na put ljude koji će vas nositi u teškim trenucima, poslat će Šimune Cirence koji će vam biti podrška.
Mnoge majke nam svjedoče da sa svakim sljedećim djetetom su se spuštali i veći blagoslovi. Vjerujte mi, ne postoji situacija koja se ne može riješiti. Ako trebate pomoć, slobodno nam se javite na broj 091 724 1044. Pomoći ćemo vam, zajedno ćemo naći rješenje za vašu situaciju. Nemojte odustajati od svog djeteta. Nema toga što majka ne može učiniti za svoje dijete, rekla bih da je to čak neka nadnaravna snaga koju Bog daje roditeljima, da bez obzira koliko umorni bili, u djetetu nađu snage i motivacije za još veću i ustrajniju borbu. Nikada se nećete pokajati što ste svom djetetu dali priliku da živi, a mnoge majke su se pokajale što su pobacile svoju djecu ili što nisu bile otvorene za još djece.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Inicijativa “40 dana za život”