“Nisam više vidjela mogućnost vlastitog razvitka ni u kojem pravcu, stoga sam odlučila započeti iznova na nekom mjestu potpuno drugačijem od moga malog otoka. Berlin koji slovi za multikulturalnu i liberalnu europsku metropolu je za mene bio prva opcija”, rekla nam je Sandra Abou Abdo, hrvatska akademska slikarica s njemačkom adresom. Sandra već punih sedam godina živi i radi u Berlinu, a rodom je s otoka Čiova.

Ova samostalna umjetnica, profesorica likovne kulture i likovna pedagoginja iza sebe ima zanimljiv umjetnički put. Diplomirala je 2005. godine na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu kao najbolja studentica i stekla titulu mag. art. u klasi prof. Željka Marovića od kojeg je usvojila osnovne temelje za umjetničko konceptualno stvaranje. Nakon studija godinama radi kao slobodna umjetnica i profesorica likovne kulture u Trogiru, gdje otvara atelje – galeriju, a paralelno s tim radi na zamjenama u školi, izlaže, portretira na rivi u ljetnim mjesecima te osniva Likovnu udrugu Trogir, čija je bila i prva predsjednica. To su ističe, bile godine borbe i dokazivanja u vlastitom mjestu. Život joj se promijenio nakon preseljenja u Berlin 2014. te danas radi kao likovni pedagog u jednom tamošnjem vrtiću.

U intervjuu za Generaciju upitali smo je o ljubavi prema umjetnosti, položaju žena u umjetnosti, životu u Berlinu, ciklusima posvećenima moru i otoku, portretima, aktualnim motivima i izložbama, mogućnostima i poziciji umjetnika u Hrvatskoj i inozemstvu te što bi poručila mladim umjetnicama.

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Jeste li oduvijek sanjali da ćete biti akademska umjetnica?

Biti umjetnica je poziv, unutarnji glas koji treba biti spreman slijediti, a pritom prihvatiti i dobro i zlo koje vas nađe na tom putu. To obećanje vrlo rano sebi dano postaje moja životna misija. Ljubav prema likovnosti je puno dublji pojam nego što se misli, jer je sve oko nas likovnost, to jest, nečije djelo prožeto upravo ljubavlju, snovima, krvavim odricanjima, besanim noćima i godinama žrtvovanja. Tu nema romantike. To je vrlo ozbiljno poslanje koje je teško iznijeti do kraja.

Moj san je bio dati samo najbolje od sebe u likovnosti, a akademsko obrazovanje mi je dalo dobre temelje za buduće usavršavanje.

Oproštajna izložba u Trogiru

Kako biste opisali svoj umjetnički put nakon preseljenja u Berlin? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Godine 2014. se selim u Berlin gdje nastavljam umjetnički rad koji se u početku bazirao uglavnom na narudžbama i izlaganjem na umjetničkim sajmovima. Paralelno s tim vodim kazališne likovne radionice i volontiram u crkvi, studiram njemački jezik te 2018. upisujem sociološko – pedagoški studij Deutsche Angestellten Akademie koji sam 2021. uspješno završila kao B.A. – državno priznata odgajateljica. Danas radim kao likovni pedagog u jednom vrtiću u Berlinu. To su godine novog etabliranja u stranoj zemlji.
Sretna sam da me je Strukovno udruženje likovnih umjetnika Berlina (BBK Berlin) prepoznalo kao svog punopravnog člana, a uz Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika Splita (HULU Split), to su jedine dvije strukovne udruge kojima pripadam.

Od svih izložbi najdraža mi je izložba “Unutarnji mostovi” koja je bila upriličena u galeriji Sv. Krševana u Šibeniku 2021. godine jer je sazrijevala u meni otkada sam se preselila u Berlin, dakle punih sedam godina! Brojim šest samostalnih i preko dvadeset grupnih izložbi. Tu su također nagrade i priznanja, javni projekti, donacije, volonterstva, likovne udruge, online projekti, rezidencije i suradnje.

Zašto ste se odlučili na preseljenje i koliko vam se život promijenio, ali i vaša umjetnost od kada živite u Berlinu? Kako biste opisali tamošnju umjetničku scenu?

Ta 2014. godina je bila prijelomna godina u mom životu. Iste godine sam napravila oproštajnu izložbu “Modri eter” u Muzeju grada Trogira. Nisam više vidjela mogućnost vlastitog razvitka ni u kojem pravcu, stoga sam odlučila započeti iznova na nekom mjestu potpuno drugačijem od moga malog otoka. Berlin koji slovi za multikulturalnu i liberalnu europsku metropolu je za mene bio prva opcija. Izazov novoga i nepoznatoga je bio prevelik. Berlin je iz mojih radova istisnuo plavu boju mora, neba i otoka, te mi podario jednu mističnu umjetničku notu koja još sazrijeva s mojim radovima.

Na privatnom planu se puno toga događalo. Naime, preudala sam se i postala majka još jednom. Uz to sam i usvojila njemačko državljanstvo. Umjetnička scena Berlina je toliko velika i raznovrsna da se lako izgubite u svemu tome ako nemate čvrste temelje ili niste sigurni što hoćete. Dobro u svemu tome jest to da za svakoga postoji mjesto.

‘Intimni dnevnici jednog postojanja’

Zašto ste odabrali portrete kao fokus vašeg rada? Što sve preispitujete kroz umjetničke portrete?

Portreti su samo jedan dio mog djelovanja koji je usmjeren na propitkivanje i otkrivanje osobe koja se sakrila ispod. Oni nisu dokumentarni ili dekorativni, nego su intimni dnevnici jednog postojanja. Iz ovog razloga su mi najdraže grupne izložbe na kojima sam sudjelovala žirirani 4. i 5. međunarodni trijenale autoportreta, 2017. i 2021. u galeriji Prica u Samoboru.

Kako je nastao vaš ciklus radova inspiriran morem, ženom i djetetom? Što vas je potaknulo na istraživanje upravo ove teme? Nedostaje li vam rodno Čiovo?

Motivi izložbe “Modri eter” su more, majka i dijete. Cilj mi je bio prikazati sebe onako kako se vidim sa svojim prvim djetetom, to jest, kao dio snovitog grada, uvijek u potrazi za zvijezdama i za letećim brodovima koji plutaju po mjesečini. Dijete je i simbolično prikazana budućnost, ali i netko tko me uči i vodi. Ne obrnuto. U isti mah je to bio svojevrsni hommage Trogiru i oproštaj.

Tematika “Modrog etera” je ilustrativna i narativna, to jest, prepričava jedno razdoblje mojih dvadesetih, moje rane mladosti koja je ostala u Trogiru, u svakom njegovom kamenu i u mom ateljeu s plavim vratima. Rodni kraj mi nedostaje svaki dan i tako će biti do kraja života. To je unutarnja bol koja nikada ne prestaje, već jednostavno naučite živjeti s njom.

Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima? Progovarate li o ženama i njihovoj ulozi u društvu?

Od 2008. do 2010. cilj mi je bio ‘genre’ scenama portretirati jedno boemsko društvo prijatelja umjetnika; slikara, glazbenika, kipara, poznanika i mecena. Ovo je rezultiralo jednom serijom slika velikog formata pod nazivnom “Jidro”. To je bilo mjesto gdje smo se sakupljali.

U ciklusu “Balet” od 2010. do 2012. me zaokuplja ljepota žene, njenih pokreta, prozračnost i svjetlost koje ju okružuju. Gotovo kao neka svetačka aureola. Nakon tog ciklusa od 2012. do 2014. je uslijedio već spomenuti “Modri eter”. U prve četiri godine u Njemačkoj, od 2014. do 2018. je nastao “Pričopričalac”. To su male ilustracije svakodnevnog sanjarenja koje nikada nisu bile izlagane. Nisam smatrala da su radovi dostojni galerije. Naime, nisam imala ni materijal ni prostor za rad, tako da sam se morala snalaziti na svakakve načine. Svi radovi iz tog razdoblja su minijature.

Ciklus “Unutarnji mostovi” (od 2018. do 2021.) je bio veliki ‘come back’ na hrvatsku likovnu scenu. Težište ovog ciklusa je bila bura intimnih osjećaja koji su varirali od dubokog razočaranja, melankolije, apatije preko depresije pa sve do oslobođenja unutarnje snage i buđenja nove nade u ljude koji ovaj svijet čine boljim mjestom za sve nas. “Šuma” je aktualan ciklus na kojem radim i koji me neizmjerno veseli. Tematika ovog ciklusa je mistika i mislim da će biti moj najbolji ciklus dosad. Smatram da svojim životnim primjerom, svojom upornošću, radom i prisutnošću na sceni pozicioniram ženu u društvu. U svemu je najbitnija koncentrirana kvaliteta, autentičnost osobe i njenog rada. Sve ostalo je sekundarno.

‘Položaj žena je danas bolji nego ikad’

Kako biste opisali položaj žena u kulturi i umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u struci poput vaše?

Položaj žena u umjetnosti je danas bolji no ikad, ali smatram da nikada neće biti takav kakav imaju muškarci. Razlozi tome su razni, npr. društveni status, majčinstvo, manja plaća, žena kao seksualni objekt, patrijarhat…Žene su jednostavno drugačija bića koja mogu podnijeti ogromne terete i progutati puno toga, a pritom se žrtvovati za nekoga. One iskazuju ljubav lirikom, poezijom, nenasilno i tiho. Ženom se također postaje. Smatram da je to titula koju treba zaslužiti.

Muškarci u mojoj struci me uglavnom gledaju kao seksualni objekt kojem će se približiti pričom o umjetnosti. To je tako otužno jer nemaju ništa drugo za ponuditi. Ovo mi je zatvorilo mnoga vrata i onemogućilo brojna poznanstva, ali ne žalim niti malo. Smatram da je umjetnost koju stvaraju takvi muškarci uglavnom sirova i zatvorena u jedan krug koji se neprestano ponavlja. U toj dosadi traže nešto novo što će ih trgnuti iz vlastitog ustajalog života, umjetničke kolotečine i manirizma u koji su upali; novo viđenje, nove ideje, novu krv, jedan dodir drugog i drugačijeg bića od njih. Ovakve osobe nemaju čvrsto uporište u životu. Uglavnom sami i ogorčeni zagrnuti samo svojim velikim egom sjede u nekom kutu i izdaleka vrebaju potencijalnu žrtvu. Naravno, ima muškaraca koje iznimno cijenim kao umjetnike i osobe, koji su profesionalni i posvećeni svojoj umjetnosti i obitelji i gledaju sve ostale kao sebi ravne, kao osobe s kojima ostvaruju suživot i uče od njih. Poniznost i zahvalnost su vrlo bitne lekcije u ovom poslu.

Koliko je teško umjetnicama ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?

Danas su drugačija vremena u kojima se etabliranje i prodaja prvotno vrši putem socijalnih mreža i interneta. “Probiti se” danas znači imati puno lajkova i followera na internetu. “Biti popularan online” je postao jedini kriterij, stoga se cijela rijeka umjetnica slila u galerije koje nude publici upravo to što se traži – zabava bilo kakve vrste. Obično se nedostatak koncepta ili kvalitete kamuflira seksualnošću. Tako se otvaraju i sva ostala vrata.

Važno je spomenuti da umjetnice pritom postaju dobrovoljno potrošna roba jer je mladost prolazna, a scena ih prožvače kao žvaku iz koje isisaju sav šećer i na kraju ih ispljunu u kutu neke mračne uličice.
Ali, hvala Bogu, još uvijek ima onih izložbenih prostora koji imaju kriterije kvalitete poput životopisa, koncepta i žirija. Dakle, umjetnice imaju izbora! Smatram da je etabliranje jedan višegodišnji proces koji prati umjetničin životni put. To je kruna rada, priznanje i zasluženi status.

Što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Samo hrabro, dosljedno, autentično i iskreno prema sebi. Nemoj pristajati na kompromise i izgubiti se. Imaj u sebi poštenog druga, a sve ostalo će nadoći. Umjetnost je životni proces, ne požuruj ga nego u njemu uživaj.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva/Sandra Abou Abdo