U današnje vrijeme stres je postao neizostavan dio našeg svakodnevnog života, bilo da nas potiče na pozitivnu akciju i promjene ili stvara negativan utjecaj na naše fizičko i mentalno zdravlje. O osobi ovisi kako će stres utjecati na nju jer svaka osoba drugačije reagira na stresore; ono što će neke oslabiti ili demotivirati, druge će potaknuti na akciju i ojačati, piše Mamin kutak.

Stres možemo definirati kao odgovor našeg organizma na opasnost, pritisak, zahtjev ili promjenu (stresori), točnije na bilo što što naš organizam izbacuje iz ravnoteže. Nama odraslima to bude najčešće posao, sastanci, poslovni ciljevi i zahtjevi, kolege, obiteljske situacije, bolesti, negativni događaji ili pojave u društvu, dok djeci najveće stresove predstavljaju škola (ispiti, ocjene, učenje, uspjeh, upisi…), vršnjaci (komunikacija, bullying, društvene mreže, natjecanja…), obitelj (odnosi sa roditeljima, braćom, očekivanja, briga…), društvena zbivanja (pandemija, agresivno ponašanje, negativni incidenti i dr.).

Još jedna velika razlika je u tome što mi odrasli najčešće možemo prepoznati stresore, znati da smo pod stresom i poduzeti nešto po tom pitanju dok je kod djece drugačija situacija. Djeca vrlo često ne znaju što je stres, ni da su pod stresom, ne prepoznaju ga i ne znaju ga verbalizirati dok adolescenti iako lakše prepoznaju stres i znaju da su pod stresom, ipak vrlo često ne žele pitati za pomoć ili ne znaju koga bi i kako pitali.

Foto: Pixabay, ilustracija

Promjene u ponašanju

Bilo da imaju malo ili veliko dijete, roditelji su ti koji bi trebali prepoznati da li je njihovo dijete pod stresom, što uzrokuje stres i pomoći mu da se lakše nosi sa stresom.

U djece se stres najčešće manifestira u obliku promjena u ponašanju koje variraju ovisno o dobi. Promjene koje su zajedničke svim dobnim skupinama su: brze i česte promjene raspoloženja (ljutnja, agresija, otpor, neposlušnost, depresija, anksioznost); povlačenje iz aktivnosti u kojima su inače uživali i izbjegavanje društva; učestala briga/zabrinutost; žaljenje na školu, učitelje, zadaće, vršnjake…; plakanje; pojava strahova; promjene u spavanju; izbjegavanje obroka, gubitak apetita; učestale glavobolje, bolovi u trbuhu.

Stres u djece u dobi 4-7 godina

U ovoj dobnoj skupini često može doći do regresivnog ponašanja (sisanje palca, mokrenje u krevet, strahovi od odvajanja) i/ili slabije koncentracije, tantruma, bitki oko obroka ili odlaska u krevet na spavanje.

Emocionalni stres se kod djece ove dobi vrlo često manifestira kroz fizičku bol: bolan trbuh, glavobolje, proljev. Sigurno ste primijetili kako se djeca uvijek žale na mučninu ili da ih boli trbuh kada se u školi ili vrtiću događa nešto što im stvara stres i nelagodu (pismeni ili usmeni ispiti, izlaganja, nastupi, djeca koja ih zadirkuju ili maltretiraju, strah od nekoga ili nečega).

Stres u djece u dobi 7-10 godina

Djeca u toj dobi već polako postaju svjesna što se događa oko njih, kako se drugi ponašanju u određenim situacijama, više razumiju svijet i ljude oko sebe. Mogu preslikavati ponašanje roditelja pod stresom: vikati, ljutiti se, plakati ili biti zabrinuti, u strahu, ozbiljni.

Česte su promjene raspoloženja; kod kuće bude sve u redu, a u školi su nemirni, agresivni, neposlušni, odbijaju izvršavanje dužnosti ili pak obrnuto. Može se pojaviti negativni govor tipa: glup sam, ja to ne znam ili ne mogu, više ništa nije zabavno i slično.

Stres u dobi 10-13 godina

U ovoj dobi školski stres dolazi sve više do izražaja: učenje gradiva, testovi, ocjene, očekivanja roditelja, profesora i osobna očekivanja, izvannastavne aktivnosti, simpatije i ljubavi, prihvaćanje vršnjaka i druženje s njima, zadirkivanja, ogovaranja, bullying, društvene mreže, ulazak u pubertet, hormoni… Toliko toga se događa i upravo to nekoj djeci bude jednostavno previše, pogotovo ako su hipersenzibilna, počinju se povlačiti u sebe i izbjegavati društvo. Neki počinju slabije učiti, dobivaju lošije ocjene, budu stalno u otporu, neposlušni su, agresivni.

Stres u dobi 13-19 godina

Tinejdžersko doba može biti i najljepše i najgore razdoblje koje može obilježiti život mlade osobe. Tada vršnjaci i njihovo mišljenje postaju važniji od roditelja i njihovih savjeta. Biti prihvaćen u društvu je jako bitno i poželjno, a djeca koja su slabija i podložnija, učinit će sve, i dobro i loše, da budu prihvaćena. I to isto predstavlja stres. Zadirkivanje, ismijavanje i izbjegavanje stvara negativan stres i utjecaj na mentalno zdravlje djece. Mladi koje je pandemija zahvatila u toj dobi morali su od dosta toga odustati (druženja, izlasci, putovanja, maturalne večeri) i promijeniti svoj društveni život što je neke jako pogodilo i teško su se nosili s time.

Škola, vršnjaci, hormonalne promjene (pubertet) su najčešći uzorci stresa koji se sve više manifestira u obliku anksiozno-depresivnog ponašanja, zatvaranja u sebe, poremećaja ritma spavanja ili nemogućnosti lakog i brzog ulaska u san zbog briga i strahova, učestalih promjena raspoloženja (mood swings), otpora i odbijanja poštivanja pravila, poremećaja u prehrani i drugo.

Svako djetetovo razdoblje ima neki oblik neposlušnog ponašanja, vikanja, odbijanja i otpora. Ponekad to bude namjerno ponašanje, iskazivanje bunta i neslaganja, a ponekad je dijete pod tolikim emocionalnim opterećenjem, stresom da jednostavno ne zna kako bi reagiralo i onda viče, žesti se, namjerno odbija jer je preopterećeno i ne može više. Neka djeca takvim ponašanjem žele privući pažnju na sebe iz pozitivnih razloga (trebaju pomoć, ne mogu više sama, iscrpljena su, a ne znaju to reći) ili negativnih razloga (ljubomora, nezadovoljstvo, razmaženost).

Foto: Pixabay, ilustracija

Savjeti za roditelje

Takvo djetetovo ponašanje može djelovati jako iscrpljujuće na roditelje koji su ionako konstantno pod stresom te se ponekad i sami teško nose sa svojim problemima. Evo što možete učiniti u takvim situacijama:

1. Postavite pravila, očekivanja i granice

Da bi se djeca mogla razvijati i napredovati, moraju imati određena pravila, smjernice, vodstvo, očekivanja koje će ih gurati naprijed i u pravom smjeru. Objasnite i jasno postavite koja ponašanja i kada su dozvoljena, a koja nisu, koja tolerirate, a koja ne. Kada razgovarate s djetetom, radije mu recite što i kako da napravi, a ne što da ne radi (pozitivan pristup).

2. Reagirajte pozitivno, ne negativno na njihovo ponašanje

Ako djeca viču i ljuta su, nemirna ili agresivna, vi budite mirni, staloženi i strpljivi, ne zrcalite njihovo negativno ponašanje kao što ona često znaju vaše negativno ponašanje. Budite im pozitivan primjer, smireno im ukažite i ispravite njihovo ponašanje, dajte im pozitivan primjer. Djeca moraju znati da mogu izraziti svoje osjećaje, ne ih potiskivati, ali da to trebaju na pozitivan način iskomunicirati.

3. Birajte svoju bitku

Ne treba uvijek reagirati na svako djetetovo ponašanje, treba znati procijeniti kada treba i kako reagirati. Kada naprave nešto dobro, pohvalite ih ili im dajte do znanja da ste primijetili i da je to bolje od onoga kako inače rade (usporedite sa lošim ponašanjem).

Djeca i mladi sa sindromom Down kreativno se razvijaju kroz slike i priče: ‘I mi slikamo’

4. Fokusirajte se na 2 ili 3 goruća problematična ponašanja i njih ispravljajte. Ako ćete sve odjednom, vrlo brzo ćete biti iscrpljeni, a dijete preopterećeno informacijama.

Vrlo je bitno da roditelji budu uzor i primjer djetetu kako da se nosi sa stresom, kako da ga verbalizira, kako da mu pristupa i kako da rješava stresne situacije. To nije nimalo lak zadatak s obzirom pod kakvim stresom se nalaze današnji roditelji. Ako sami ne možete ili ne znate kako, uvijek je dobro potražiti stručnu pomoć i za dijete i za sebe jer tako isto pokazujete djetetu da je u redu pitati za pomoć.

Ružica Žibrat

Foto: Pixabay, ilustracija