Svi smo čuli za izraz “oprosti i zaboravi”. Ipak, koliko god to dobro zvuči i djeluje kao dobar pristup za nositi se sa problemima, u praksi baš i nije tako. Zapravo, ako se time često koristite, to može biti toksično. “Oprosti i zaboravi”, često može biti “ignoriraj i izbjegavaj”, a to onda može pogubno djelovati na nečiji odnos.

Toksično opraštanje pojavljuje se kada jedna osoba oprašta drugoj previše olako, ne ulazeći u srž problema. Takav tip oprosta često je rezultat nekog pritiska, straha od konflikta ili pokušaja da se zadrži mir “pod svaku cijenu”. Toksično opraštanje nije dobro zato što zaobilazi uobičajeni proces kojim se dolazi do pomirbe i “zacjeljenja”. Ako osoba oprašta prebrzo ili neiskreno, to dovodi do potisnutog bijesa, zamjeranja i ogorčenosti, a to može naštetiti odnosu.

Istraživanja pokazuju da opraštanje, ako ga ne prati cijeli emocionalni proces, može dovesti do nečega što se zove “emocionalno odvajanje”. To je stanje gdje jedna strana oprašta, ali se emocionalno i odvaja od veze, što može dovesti do smanjene intimnosti, a kasnije i prekida veze. Toksično opraštanje može biti posebno loše u jako bliskim vezama jer stvara fasadu da je sve dobro, a u stvarnosti nije tako. Problemi se “guraju pod tepih”, te to dovodi do gubitka povjerenja, nerazumijevanja i kroničnog nezadovoljstva vezom, piše Direktno.hr.

Također, ako osoba kojoj se sve oprašta shvati da se tako može stalno ponašati, onda ta osoba nema nikakvog razloga išta mijenjati, što opet dovodi do novih problema. Stvarno opraštanje je emocionalni proces koji zahtijeva vrijeme, ali i određene promjene u ponašanju. Takvo opraštanje dovodi do stvarnog zacjeljenja i zapravo jača vezu dugoročno. U cijeloj priči važna je komunikacija, jer je važno shvatiti kada se i kako ponašati i prepoznati važnost svakog pojedinog trenutka.

Foto: Unsplash

Snaga pravog (netoksičnog) opraštanja

Opraštanje je samo po sebi vrlo moćan “alat”. Ima snagu liječiti rane, obnavljati povjerenje i jačati veze. Ipak, i kod opraštanja treba biti oprezan. Pravi oprost nije alibi za loše ponašanje, već alat kojim se prihvaća bol, shvaća kontekst i donosi odluka koja stvari okreće u zdravijem smjeru. Recimo, ako se vaš partner u specifičnoj situaciji ponaša sebično, to je možda samo jedna situacija, a ne znak karaktera.

Karakter se pokazuje s vremenom, pa se treba i o tome voditi računa. Lako je stvoriti brze pretpostavke o nečijem karakteru na temelju izoliranih incidenata. Ali to može biti nepravedno i štetno za odnose.

Istraživanja u socijalnoj psihologiji podupiru ovu ideju, pokazujući da ljudi često postaju žrtve onoga što je poznato kao “temeljna pogreška atribucije” – sklonosti da se ponašanja drugih pripisuju njihovom karakteru, a zanemaruju čimbenike situacije.

Foto: Unsplash

Toksični oprost

To znači da možemo označiti nekoga kao nepromišljenog ili bezbrižnog na temelju jednog slučaja, bez razmatranja okolnosti koje su mogle utjecati na njegovo ponašanje. Zaključno, iako se “oprosti i zaboravi” može činiti kao jednostavno rješenje za sukobe, ono često može dovesti do toksičnog oprosta, gdje se neriješene emocije i problemi guraju pod tepih, uzrokujući dublju štetu na duge staze.

Vesna Pisarović progovorila: ‘Živim svećenički život, a muž ne ide na moje koncerte’

Istinski oprost zahtijeva više od toga: uključuje priznavanje povrijeđenosti, obradu emocija i predanost značajnim promjenama u vezi. Prakticiranjem autentičnog opraštanja “liječimo” sebe te jačamo temelje povjerenja, empatije i međusobnog rasta koji su neophodni za dugoročno zadovoljstvo i povezanost.

Marijana Kovač

Foto: Pixabay