“Tijekom godina usavršavala sam svoje tehnike, skupljala iskustvo i znanje o fotografiji. Fotoaparat je moj identitet, moja inspiracija, motivacija i moj pokretač. Kroz objektiv bilježim emocije koje osjetim, priče koje čujem i ljepotu koju u tom trenutku uočavam”, rekla nam je Leonarda Jarnjak, mlada fotografkinja i fotografska dizajnerica iz Zagreba.

Za sebe kaže da je umjetnička duša i ponosna novopečena vlasnica obrta Cor Leonis studio. Odmalena se voljela kreativno izražavati, a završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu gdje je stekla zanimanje fotografske dizajnerice. Unatoč tome što je gluha, to je nije spriječilo da slijedi svoje snove i bavi se fotografijom. Posljednjih pet godina aktivna je u neprofitnim organizacijama, udrugama posvećenim gluhim i nagluhim osobama gdje se ponajviše bavila snimanjem i montažom videa te fotografiranjem.

Članica je udruge DLAN. Udruga “Kazalište, audiovizualne umjetnosti i kultura Gluhih – DLAN” već gotovo 25 godina promovira kulturu Gluhih te kazališne i vizualne umjetnosti u Hrvatskoj i inozemstvu. Aktivno djeluje na razvijanju kreativnosti i samopoštovanja Gluhih, te većoj dostupnosti umjetničkih i kulturnih događanja zajednici Gluhih i nagluhih. 

U sklopu projekta “I ja stvaram, i ja postojim” Leonardu smo upitali o počecima u umjetnosti, njezinim fotografijama, inspiraciji za stvaranje, obrtu koji je hrabro otvorila, važnosti inkluzije kroz umjetnost, podršci koju joj pruža DLAN, projektima na kojima radi i planovima za dalje.

‘Tada sam se zaljubila u fotografiju’

Od kuda ljubav prema umjetnosti i fotografiji? Kako su izgledali vaši počeci?

Još kao djevojčica pokazivala sam afinitet prema kreativnosti. Voljela sam crtati, slikati i samostalno izrađivati likovne predloške od raznih materijala koje bih pronalazila oko sebe. Od osnovne škole pa sve do Škole primijenjene umjetnosti i dizajna moj najdraži predmet bio je likovna umjetnost. U srednjoj školi opredijelila sam se za smjer – fotografija. Sjećam se da sam prvi put koristila analogni fotoaparat s filmom u boji, kada sam išla na školski izlet. To je bio moj prvi susret s pravim fotoaparatom, a prije toga je sve bilo igranje. Tada sam se zaljubila u fotografiju i znala sam da se time želim baviti. I uspjela sam u tome!

Uspješno sam završila školu Primijenjene umjetnosti i dizajna na fotografskom odjelu. Tamo sam, naravno, stekla sve potrebne fotografske vještine, tehnike i znanja te usvojila korištenje digitalnih alata za obradu fotografije. Najviše sam uživala, a tako je i danas, u snimanju portreta, mačaka i pasa, uličnih fotografija i pejzaža. S vremenom sam se zaljubila i u autoportret, osobito kada sam uvidjela da portretima, različitim novim tehnikama, mogu dodati jednu novu, kreativnu dozu.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Jeste li imali kakvih izložbi? Ako da, koju biste izdvojili?

Moje fotografsko putovanje započelo je otkrivanjem talenta i interesa, a onda su uslijedili ljubav, strast i žar prema umjetničkom stvaralaštvu. Iza mene je deset godina fotografskog rada i ne želim ni zamisliti život bez fotoaparata u svojim rukama!

Svoju prvu samostalnu izložbu fotografija imala sam u knjižnici Augusta Cesarca u Zagrebu 2020. godine. Sudjelovala sam na brojnim natječajima fotografija u organizaciji časopisa „DFM magazin“. (DigitalFoto magazin), online foto-natječajima i foto-natječajima kao što su Međunarodna izložba gluhih umjetnika, Ženska izložba Foruma žena Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih, Skupna izložba fotografa, Smotra Rovinjske fotografije, te Izložba Udruge gluhih i nagluhih Zagrebačke županije.

Što najčešće fotografirate i koju tehniku koristite? Od kuda vam inspiracija? 

Tijekom godina usavršavala sam svoje tehnike, skupljala iskustvo i znanje o fotografiji. Fotoaparat je moj identitet, moja inspiracija, motivacija i moj pokretač. Kroz objektiv bilježim emocije koje osjetim, priče koje čujem i ljepotu koju u tom trenutku uočavam. Obožavam fotografirati mačke! Otkako sam udomila dvije mačke, stalno ih fotografiram. Znate za lika mačak u čizmama i njegovo lukavo lice i neodoljivo blistave oči kojima malo tko može odoljeti. Ja ne mogu, prekrasne su! Osim životinja, fotoaparatom bilježim svoja putovanja pa tako fotografiram ulice, arhitekturu mjesta, sitne detalje, pejzaž, more i, naravno, obavezno fotografiram zalaske sunca, to je nešto što nipošto ne propuštam!

Također, često koristim fotografsko – filmsku tehniku koja kombinira dvije (ili više) slika u jednu, stvarajući slojeviti efekt. To mi je najdraža tehnika jer izgleda vrlo posebno i efektno, ljudima je jako interesantna i nedavno sam baš prodala nekoliko takvih radova. Fotografiranje je za mene kreativnost, pristupačnost, istraživanje, inspiracija i tehnički izazov, no prije svega, ona je za mene radost, zadovoljstvo i užitak. Specifična je to vrsta umjetnosti koja donosi neku posebnu čar i kreativnost. Kroz fotografiju mogu izraziti svoju osobnost i viziju, kombinirajući različite tehnike i ideje, ispričati različite priče kroz fotografiju.

‘Odlučila sam se na taj ogromni korak’

Nedavno ste otvorili svoj obrt. Kako to da ste se na to odlučili? 

Najprije želim zahvaliti mojim dragim i meni vrlo važnim prijateljima, oni su prvi primijetili moj talent kojeg tada nisam bila svjesna niti mi je ikad palo na pamet da otvorim obrt. Zahvaljujući njihovom ohrabrivanju, danas imam svoj obrt. Moja potraga za poslom u foto studijima nije bila uspješna. No, danas bih čak mogla reći da ipak je, jer baš zato što ne radim u tuđem foto studiju, ja sada radim u svom vlastitom.

Isprva sam bila frustrirana i osjećala sam se bespomoćno, htjela sam se konačno zaposliti u svojoj struci, no to mi nikako nije polazilo za rukom. Stalno sam se pitala hoću li se ikada zaposliti u svojoj struci i raditi ono što volim, a onda sam se pitala zašto ne bih radila za sebe – imam opremu, znam raditi, kreirati ručne radove. Uz puno rizika, hrabrosti, truda i predanosti, odlučila sam se na taj ogromni korak. Vjerujem da će biti uspona i padova, da će trebati „puno krvi, znoja i suza“, ali bit će tu i radosnica također. Tako znam da se veselim svemu što mi dolazi jer sve što činim, činim prvenstveno za sebe.

I evo danas predstavljam svoj obrt koji se zove Cor Leonis studio, što na latinskom jeziku znači „Lavlje srce“, a što se savršeno slaže s mojim imenom i osobnošću. S vama želim podijeliti jedan citat koji me pokreće, nadam se da će i vas: Uživaj u svemu što radiš punim plućima bez grižnje savjesti.

Kako vam je bilo u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna? Što ste sve tamo naučili?

U školi Primijenjene umjetnosti i dizajna stekla sam puno iskustva, znanja i prakse o fotografiji. Osim toga, puno sam samostalno učila, čitala, istraživala, tako da nema nekog tajnog recepta za uspjeh. Puno raditi i ulagati vrijeme, energiju, razvijati se, rasti. Naravno, prva sam i osnovna znanja stekla u srednjoj školi, stoga želim zahvaliti i mentorima na strpljenju i vremenu koji su mi tada posvetili jer sam uvijek imala neka dodatna pitanja za njih, a sve kako bih što prije i što više naučila o fotografiji. Život je škola. Nema tajnog uspjeha. On je rezultat pripreme, napornog rada i učenja iz pogrešaka i neuspjeha!

Koliko vam znači udruga DLAN i potpora koju vam pružaju? U koje ste sve aktivnosti udruge uključeni? Tko vam najviše pomaže da razvijate vašu kreativnost i umjetnički se izražavate?

Članica sam i udruge DLAN. Pružaju mi svu podršku i potporu koja mi neizmjerno puno znači. Jedinstvena mentorska i produkcijska, edukativna podrška koju mi gluhi umjetnici nigdje ne dobivamo. Tek smo krenuli, samo nebo je granica. Također, kroz svoj rad, volontiram u Forumu mladih Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih te u nekoliko udruga za zaštitu prava životinja.

To su vrijedne prilike gdje mogu učiti, a isto tako kontinuirano sama istražujem i učim. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji i digitalizaciji, učenje je sve lakše i dostupnije. Iako ponekad zna biti otežavajuće, uživam u tom procesu samostalnog učenja i rada. Naravno, za stručnom edukacijom i posežem kad god mi se pruži prilika. Posebno mi se sviđa rad Damira Hoyke, hrvatskog fotografa od kojeg bih voljela učiti.

‘Umjetnost potiče interakciju’

Koliko je važno promicati inkluziju kroz umjetnost? Jeste li se susretali s predrasudama društva? Koliko vam znači izražavati se kroz fotografiju?

Promicanje inkluzije kroz umjetnost je vrlo važno jer uklanja barijere u obrazovanju, zapošljavanju te sudjelovanju u društvenom i kulturnom životu. Pruža platformu za osobno izražavanje, jačanje identiteta i osnaživanje pojedinaca i grupa koje su često isključene iz javnog diskursa. Osim toga, umjetnost potiče interakciju i suradnju među ljudima, gradeći mostove između različitih zajednica i smanjuje predrasude.

Vjerujem da se većina nas osoba s invaliditetom susretala s predrasudama društva, poput mene. Svatko od nas ima svoju priču i vodi svoje bitke, no na kraju je važno, prije svega radi nas samih, da smo uporni i da ne odustajemo. Ne želim da me se promatra kao manje vrijednu osobu, želim da me promatraju kao poduzetnicu, a ne kao osobu s oštećenjem sluha. Puno se lakše izražavam kroz fotografiju nego pisanom riječi, fotografijom mi je jednostavnije prenijeti emocije, dočarati ljepotu i atmosferu… To je baš onaj trenutak „koji govori više od tisuću riječi“.

Na kojim sve projektima trenutačno radite?

Ušli smo u vrijeme Adventa i (pred)blagdanske čarolije te bih iskoristila ovu priliku da spomenem i posebnu uslugu koju nudim – profesionalno, božićno fotografiranje na lokacijama zagrebačkoga Adventa. Moguće je fotografiranje i u Varaždinu i Samoboru. U glavi imam jako puno ideja i planova za koje se nadam da će se, mnoge uz podršku udruge DLAN, realizirati sljedeće godine. Ne smijem sada sve otkriti, ali nadam se da će biti još prilike za razgovor.

Uz umjetničke vrste fotografskog izričaja u planu su i različiti projekti koje bih posvetila određenim specifičnim zanimanjima i profilima ljudi. Tu su zatim projekti humanitarnog karaktera koji uključuju djecu i osobe sa specifičnim oboljenjima. Bit će puno toga. Pozivam sve čitatelje portala Generacija.hr da prate moj rad i projekte na Instagramu (corleonis_studio), upoznaju moj rad te se uključe i pokušaju osvojiti neku od mojih fotografskih usluga baš za sebe ili poklon za dragu osobu.

Za kraj, koje su vam želje za budućnost?

Iako imam vrlo jasnu viziju i postavljene ciljeve, nastojim ne predviđati toliko daleko u budućnost jer sam tek krenula sa svojim obrtom. Zasad sam fokusirana na daljnje učenje kroz digitalnu umjetnost, animacije, upoznavanje domaćih i stranih fotografa, te razvijanje mreže klijenata i suradnika. Poduzetništvo je trnovit put, svjesna sam toga, no svjesna sam i one da ako nešto jako želiš, to ti se i ostvari, naravno, uz jako puno rada i truda.

MSU gradi mostove inkluzije: Mladi i osobe s invaliditetom zajedno stvaraju umjetnost bez granica

Želim isprobati sve, okušati se u nekim novim stvarima i izazovima. Nikad ne znaš dok ne probaš! Poznata izreka kaže „Djela govore više od riječi.“ Pišite svoj život djelima – važnije je ono što radite, nego ono što govorite. Vjerujem da je svima poznata i ona: „Put od tisuću milja počinje prvim korakom“ (izvorno: Lao Tzu). Kada ti kažu da ne možeš, sjeti se da su sumnje drugih samo njihova nesigurnost i strah, a ne tvoja stvarnost. Tvoj put je tvoja volja. Nije sramota pasti, sramota je ne ustati.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Leonarda Jarnjak/privatna arhiva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “I ja stvaram, i ja postojim” u suradnji s JANAF-om.