“Zbog volontiranja se osjećam kao da svaki dan rastem kao osoba, stječem nova znanja, vještine, iskustva, prijateljstva i poznanstva, a sve to čini me sretnijom i cjelovitijom osobom koja entuzijastično započinje novi dan”, rekla nam je mlada volonterka Ida Matanić koja pomaže gluhoslijepima u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba Dodir.

Ida u Savezu Dodir volontira dvije godine, no u to je vrijeme prikupila popriličan broj volonterskih sati. Ona, uz druge komunikacijske posrednike za gluhoslijepe i volontere,  gluhoslijepim osobama pomaže u kretanju i komunikaciji pružajući podršku koja im omogućava da aktivno sudjeluju u zajednici i ostvaruju svoje pravo na samostalnost. Ovog ljeta u Zadru Ida je sudjelovala na višednevnom Kampu gluhoslijepih osoba s brojnim volonterima, o čemu je govorila za Generaciju.

Ovoga puta povod za naš razgovor je lijepa vijest koja je zatekla ovu mladu volonterku. Naime, Zagreb ove godine ponovno traži svoje volonterske heroje, a među kandidatima u finalu je i Ida. Volonterski Oskar je godišnja nagrada za volontera/ku godine koja se dodjeljuje za individualni volonterski doprinos na području Grada Zagreba, a glasanje za kandidate traje do 8. prosinca 2025. u ponoć.

Idu smo upitali koliko joj znači nominacija za Volonterskog Oskara, je li očekivala da će biti u finalu, što ju motivira za volontiranje, koliko joj znači rad s gluhoslijepima, kako joj je surađivati sa Savezom Dodir i koje su joj želje za budućnost.

‘Velika motivacija za dalje’

Koliko vam znači nominacija za ovogodišnjeg Volonterskog Oskara? 

Nominacija za Volonterskog Oskara mi puno znači. To mi je velika motivacija za dalje i odgovornost da u sljedećoj godini dam još više sebe u volontiranje i opravdam nominaciju. Ovom prilikom bih se htjela još jednom zahvaliti Andrei Palijaš, koordinatorici za volontiranje u Dodiru, što me prijavila.

Jeste li očekivali da ćete biti u finalu? 

Stvarno nisam, bila sam skroz neopterećena s natječajem, misleći kako nemam neke šanse. Jako sam se iznenadila kad sam saznala da sam ušla u finale i cijeli sam dan bila pod dojmom takve neočekivane sretne vijesti. Na to gledam kao na potvrdu da sam na dobrom putu i da je ono što radim dobro.  

Što vas motivira na volonterski rad? 

Na volonterski rad motivira me osjećaj koji ponesem sa sobom kući nakon susreta s korisnicima. Na kraju dana bolje se osjećaš kada znaš da si taj dan nekome pomogao i napravio nešto dobro. Zbog volontiranja se osjećam kao da svaki dan rastem kao osoba, stječem nova znanja, vještine, iskustva, prijateljstva i poznanstva, a sve to čini me sretnijom i cjelovitijom osobom koja entuzijastično započinje novi dan.

‘Atmosfera je uvijek vesela i opuštena’

Kako vam je surađivati sa Savezom ‘Dodir’? 

S Dodirom je predivno raditi. Atmosfera je uvijek vesela, vedra, opuštena, puna smijeha. Svi su jako pristupačni i znam da će mi uvijek izaći u susret ako imam neko pitanje ili mi nešto treba pokazati, a mislim kako je to vrlo važno i veliki poticaj za nastaviti dalje kada si u nečemu posve nov.

Za kraj, koje su vam želje za budućnost?

U budućnosti želim biti još angažiranija u Dodiru, ali i proširiti sferu svojeg područja volontiranja. To mi je bila ideja za ovu godinu, no zbog rasporeda i obaveza na fakultetu nemam dovoljno vremena za redovitost i učestalost koji su potrebni uvjeti za volontiranje u dječjem domu, pa se nadam da ću se iduće godine uspjeti okušati i u tome.

‘Poklonila im je svoje vrijeme’

O Idi i njezinom radu s gluhoslijepima više nam je rekla i Andrea Palijaš, koordinatorica volontera iz Saveza Dodir.

“Budući da komunikacijskih posrednika za gluhoslijepe osobe nema dovoljno i da ponekad uistinu ne možemo pokriti sve potrebe naših korisnika, Ida je svojim angažmanom omogućila gluhoslijepim osobama da to na neki način ‘ne osjete’, poklonila svoje vrijeme, a oni su mogli sudjelovati u mnogim aktivnostima uz njenu podršku”, započela je Palijaš.

‘Ljudi vrijedni divljenja’: Mladu volonterku oduševile gluhoslijepe osobe u kampu u Zadru

Iako je izuzetno simpatična i otvorena, dodala je, Ida je uvijek nekako skromna u onome što radi. Ne traži priznanja – za nju je najvažnije da se osobe kojima pomaže osjećaju sigurno, uključeno i ravnopravno. “Svojim pristupom i iskrenom brigom postala je ne samo pratnja, nego i oslonac. Zahvaljujući Idi, mnoge gluhoslijepe osobe lakše pronalaze svoje mjesto u društvu, a zajednica svakako postaje bogatija za jednu iznimno plemenitu i nesebičnu osobu”, zaključila je Andrea Palijaš.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva