“Uloga oca mi je najvažnija uloga u životu, bez ikakve konkurencije. Sve drugo može doći i proći, ali to je ono što mi je najsvetije. Uživam u toj ulozi, iako me ona istovremeno i najviše oblikuje, lomi, uči i omekšava”, rekao nam je Marko Kutlić.

Nakon gotovo dvije godine izbivanja sa scene i iz Hrvatske, ovaj 30-godišnji talentirani glazbenik i pjevač vratio se svojoj publici na najbolji mogući način. Prvo je na Dori uspješno predstavio autorsku pjesmu “Neotuđivo”, a potom je nastupio u zagrebačkoj Tvornici kulture na Dan žena, 8. ožujka 2026. godine. Vrativši se na pozornicu kultnog prostora, Marko je ispričao jednu posebnu glazbenu priču. Publici je kroz akustične izvedbe prenio i djelić atmosfere s talijanskih ulica na kojima je živio i svirao protekle dvije godine, a na pozornici mu se pridružio i stariji sin Petar.

Marko iza sebe ima brojne festivalske nagrade, koncerte i niz hitova, no ističe kako svjetla pozornice imaju i svoju drugu stranu. Tako ne skriva da je glazba nešto bez čega ne može, ali i da je važno u karijeri sačuvati autentičnost i ne izdati svoja uvjerenja. A kad mu je bilo najteže, napominje kako je oslonac pronašao u vjeri i osobnom odnosu s Kristom. Od svih životnih uloga, posebno izdvaja jednu – ulogu oca koja mu je daleko najvažnija. Njegova dva sina velika su mu motivacija i želja mu je da izrastu u dobre ljude.

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o nedavnom koncertu i dojmovima iz Tvornice, iskustvima koja posebno pamti sa svog proputovanja po Italiji, nastupu na Dori i autorskoj pjesmi “Neotuđivo”, uživa li u ulozi oca, vole li njegovi sinovi glazbu i što im želi za budućnost. Marko nam je otkrio i koje je značenje vjere u njegovom životu, koji su mu planovi za dalje i što bi poručio mladima koji se žele profesionalno baviti glazbom.

‘Jedan od trenutaka koji se ne mogu režirati ni ponoviti’

Kako vam je bilo nastupiti nakon velike pauze? Kakvi su vam dojmovi iz Tvornice i koji trenutak vam je bio posebno emotivan?

Bilo mi je stvarno posebno. Ne volim olako koristiti velike riječi, ali Tvornica mi je bila jedan od onih trenutaka koji čovjek osjeti cijelim bićem. Nisam to doživio kao “povratak na scenu” u klasičnom smislu, nego više kao povratak ljudima. To mi je bilo najvažnije. Najviše me dirnulo to što sam osjetio da ljudi nisu došli samo poslušati koncert, nego biti tu. Prisutni. To se ne može odglumiti. Kad osjetiš da publika diše s tobom, da te ne gleda samo očima nego i srcem – to je nešto zbog čega ovaj posao za mene još uvijek ima smisla. Bilo je nekoliko baš jakih trenutaka, ali posebno me dotaknulo kad sam čuo ljude kako pjevaju “Neotuđivo” sa mnom. To je pjesma koja je nastala u samoći i boli, u jednoj maloj, hladnoj sobi, i onda odjednom stojiš pred punom Tvornicom i čuješ kako je ljudi nose zajedno s tobom. To je baš veliko.

Ipak, najposebniji trenutak večeri bio mi je kada se moj stariji sin Petar spontano popeo na pozornicu. To nije bilo planirano – došlo je iz njega, vođeno emocijom, i iznenadilo je sve, čak i mene i bend. To je bio jedan od onih trenutaka koji se ne mogu režirati ni ponoviti. Baš srcu drag i poseban trenutak koji ću nositi sa sobom dok god hodam ovom zemljom.

Mnogima se svidio akustični dio koncerta koji ste izveli na malom stageu usred dvorane. Koliko vam je značilo na ovakav originalan način približiti se publici i prenijeti im djelić atmosfere s talijanskih ulica?

To mi je možda bio i najdraži dio večeri. Meni je bilo važno približiti se ljudima na način na koji sam to činio na ulici i maknuti onu klasičnu distancu koju velika pozornica ponekad stvori. Taj mali stage usred dvorane bio mi je kao mali most između dva svijeta – jednog koji sam živio po ulicama Italije i ovog u kojem danas ponovno stojim pred publikom u dvorani. Htio sam da ljudi barem na nekoliko minuta osjete kako izgleda kad si potpuno ogoljen, bez puno produkcije, bez zaklona, samo čovjek, glas i susret. Na ulici sam naučio da je najvrijednije upravo to – trenutak u kojem se dvije duše prepoznaju bez puno buke. I baš mi je drago da su ljudi to osjetili.

‘Italija me na neki način i slomila i sastavila’

Koja iskustva iz putovanja po Italiji su vam ostala u posebnom sjećanju? Što vam je najviše nedostajalo dok ste bili na putu?

Ostalo mi je jako puno toga i teško mi je to strpati u nekoliko rečenica. Taj period života bio je stvarno gust, pun kontrasta, radosti, tuge, ljepote i borbe. Prošao sam puno mjesta i upoznao stvarno predivne ljude. Italija me na neki način i slomila i sastavila.

Posebno su mi u srcu ostali jug i sjever Italije, baš zbog tog nevjerojatnog kontrasta. Puglia mi je ostala kao neka pjesma koju i dalje nosim u sebi, a Alto Adige me osvojio svojim mirom i ljepotom. Jako volim i Umbriju, koja ima neku tihu dubinu i baš posebnu atmosferu. A što mi je najviše nedostajalo… ljudi koje volim. Moji najbliži. Neke obične stvari koje čovjek uzima zdravo za gotovo dok ih ima. Dom nije uvijek mjesto, nekad su to stvarno ljudi.

Kako vam je bilo nastupiti na Dori i tko vam je bio inspiracija za pjesmu “Neotuđivo”? Koliko ste pjesama napisali dok ste izbivali iz Hrvatske?

Dora mi je bila jedno zanimljivo i vrijedno iskustvo. Drago mi je da sam imao priliku stati na tu pozornicu s pjesmom koja nije nastala iz kalkulacije, nego iz stvarne potrebe. Nisam na Doru došao po potvrdu, nego otpjevati nešto što mi je bilo važno i to sam napravio. “Neotuđivo” je nastalo prije nekoliko godina, u jednom od mojih najranjivijih razdoblja. Inspiracija nije bila neka ideja ili koncept, nego vrlo stvarna bol i tuga uzrokovana gubitkom. To je jedna od onih pjesama koje ne “pišeš” planski – one ti se jednostavno dogode jer više nemaš gdje s tim što nosiš u sebi. Meni je tada pjesma bila mehanizam za preživljavanje.

A koliko sam pjesama napisao u tom periodu… iskreno, puno. Nisam brojao. Neke su ostale samo skice, neke su završene, neke još čekaju svoj trenutak. Ali glazba me nije napustila ni onda kad sam se povukao od svega drugog, i to mi je možda i najljepša potvrda koliko je duboko ukorijenjena u meni.

‘Uloga oca mi je najvažnija uloga u životu’

Uživate li u ulozi oca i što želite za svoje sinove? Koliko vam je značilo to što vam se stariji sin pridružio na pozornici u Tvornici? Vole li oni glazbu i možete li ih zamisliti u ulozi glazbenika?

Uloga oca mi je najvažnija uloga u životu, bez ikakve konkurencije. Sve drugo može doći i proći, ali to je ono što mi je najsvetije. Uživam u toj ulozi, iako me ona istovremeno i najviše oblikuje, lomi, uči i omekšava. Za svoje sinove najviše želim da izrastu u dobre, zdrave, slobodne i istinite ljude. Da ne žive iz straha, da ne moraju glumiti da bi bili voljeni i da sačuvaju srce koliko god ovaj svijet zna biti grub.

To što mi se stariji sin pridružio na pozornici u Tvornici bilo mi je baš posebno. To je jedan od onih trenutaka koje ne možeš isplanirati do kraja ni “producirati”. Samo stojiš i zahvalan si. Takve stvari čovjek nosi duboko. Vole glazbu i to mi je lijepo gledati, ali ne bih im nikad ništa nametao. Ako glazba bude njihov put, predivno. Ako ne bude, isto predivno. Najvažnije mi je da pronađu ono što ih čini živima.

Koje je značenje vjere u vašem životu i koliko vam ona pomaže u teškim trenucima?

Vjera mi nije ukras, niti neki identitet koji nosim kad mi paše. Ona mi je oslonac, temelj i mjesto na koje se vraćam kad sve drugo otpadne. Moj osobni odnos s Kristom danas mi je važniji od puno toga o čemu sam nekad mislio da je “važno”. Ne govorim to iz religiozne poze, nego iz iskustva. Bilo je trenutaka kad mi nisu pomagale ni ideje, ni planovi, ni “pozitivne misli”, nego samo to da znam kome pripadam i kome mogu predati i ono što ne razumijem. U teškim trenucima vjera mi nije uvijek davala odgovore, ali mi je davala mir i snagu da izdržim bez da se raspadnem do kraja. A to je ponekad više nego dovoljno.

‘Osjećam se mirnije nego prije’

Na koncertu u Tvornici gostovao vam je i Matija Cvek s kojim ste u počecima karijere često zajedno nastupali. U kakvim ste odnosima danas i je li vam drago što ste ponovno zajedno zapjevali pred publikom?

Drago mi je da smo ponovno zajedno zapjevali. S Matijom me vežu lijepe uspomene i jedan važan period života, i baš mi je bilo lijepo podijeliti taj trenutak s njim pred publikom. Kako vrijeme prolazi, čovjek sve više cijeni ljude s kojima je dijelio početke, borbe, male pozornice i velike snove. Takvi odnosi imaju neku posebnu težinu, čak i kad vas život kroz godine malo razvuče na različite strane. Taj nastup mi je bio baš topao podsjetnik na to odakle smo krenuli.

Kako se osjećate nakon povratka na scenu i što planirate dalje?

Osjećam se mirnije nego prije. Ne vraćam se više iz potrebe da nešto dokažem, nego iz želje da dijelim ono što stvarno imam za dati. To je velika razlika. Plan mi je nastaviti dalje ovako kako sam i krenuo – korak po korak, bez previše buke i bez forsiranja. Želim svirati, putovati, pisati, objavljivati novu glazbu i graditi stvari koje imaju dušu, a ne samo formu.

Otvaranje turneje “Moram dalje” u Zagrebu bilo je prvi veliki korak, a ostale gradove ću objaviti uskoro. Veselim se svemu što dolazi, ali još više se veselim ljudima koje ću putem sresti.

‘Najvrjednije stvari često rastu sporo i u tišini’

Za kraj, koja bi bila vaša poruka za mlade koji ste tek odlučuju ozbiljnije se baviti glazbom?

Prvo bih im rekao da se dobro zapitaju zašto to žele. Ako žele samo pažnju, validaciju ili brz osjećaj da vrijede više – glazba ih vrlo brzo može slomiti. Ali ako osjećaju da bez nje ne mogu disati, onda neka idu do kraja. Drugo, neka ne žure. Danas svi žele sve odmah – pjesmu, brojke, vidljivost, “uspjeh”. A zapravo najvrjednije stvari često rastu sporo i u tišini. Ne treba bježati od procesa.

I možda najvažnije – neka ne izdaju sebe prebrzo. Ovaj svijet će vas vrlo brzo pokušati naučiti kako da budete “probavljiviji”, “lakši”, “tržišniji”, ali ako prerano izgubite svoj glas, kasnije ga je jako teško ponovno pronaći. Glazba je prelijepa stvar, ali ako je stvarno voliš, moraš biti spreman i platiti cijenu te ljubavi.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zrinka Ze