“Nije lako pronaći vlastiti glas u današnjem, možda i prezasićenom svijetu vizualnih umjetnosti. Trendovi i estetike toliko se brzo izmjenjuju da je mnogima teško ostati vjeran vlastitom senzibilitetu i onome što ih istinski zanima. Mene danas pokreće upravo pokušaj da kroz rad budem iskren prema sebi, da nastavim istraživati teme koje su mi bliske i da pritom ne ponavljam ono što sam već napravio”, rekao nam je zagrebački street art umjetnik Tomislav Lončarić poznatiji kao Lonac.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih muralista u svijetu prije nekoliko tjedana dovršio je veliki mural u Gospiću, posvećen jednom od njemu dražih hrvatskih slikara, Miroslavu Kraljeviću. Ovaj mu je mural, kako ističe, važan i na simboličnoj razini jer se ove godine navršava dvadeset godina otkako je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Zbog street arta je proputovao cijeli svijet, a među zadnjim muralima koje je naslikao izdvaja ovogodišnji “Memory Lane” u Španjolskoj. No, od ranijih radova među najdražima su mu ipak oni zagrebački – “Riba na rotoru”, “Ronioc” kod Medike i animirano srce naslikano u napuštenom prostoru.

Svatko tko prati domaću i svjetsku street art i muralističku scenu zna za Lonca, a on svoje bogato znanje nesebično prenosi na mlađe generacije. Ovaj svestrani umjetnik tako u posljednje vrijeme drži radionice, gostujuća predavanja na fakultetima i školama te privatne sate crtanja i slikanja. Dok ne putuje ili predaje, stvara u svom zagrebačkom ateljeu, a ističe kako danas ima mnogo jasnije ciljeve i razloge za stvaranje.

U intervjuu za Generaciju pitali smo ga o ljubavi prema likovnoj umjetnosti, što ga je privuklo street artu, stvara li i danas s jednakim žarom i energijom, temama s buvljaka i drugim motivima koji ga inspiriraju, sudjelovanju na hrvatskim i međunarodnim festivalima street arta, najpoznatijim muralima i složenom procesu njihova nastanka, bogatom stvaralaštvu diljem Europe i i svijeta, koliko mu znači znanje prenositi na mlade i što bi poručio svima koji se žele okušati u uličnoj umjetnosti.

‘Imam mnogo jasnije ciljeve i razloge za stvaranje’

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci u street artu i jeste li očekivali da će vaši radovi biti poznati širom svijeta?

Po prirodi sam pomalo povučen i možda previše analitičan, pa me se kao klinca češće moglo zateći kako satima listam ilustrirane enciklopedije, bajke i stripove nego kako trčim za loptom. Zanimljivo je da su me na crtanje po zidovima potaknuli upravo oslikani zidovi uz igralište moje osnovne škole na Trešnjevci. Tako da je igralište ipak imalo neku ulogu, samo ne onu sportsku. Ni tijekom studija nisam očekivao da ću zahvaljujući svojim radovima putovati i sudjelovati na velikim međunarodnim festivalima. Crtanje po zidovima bilo mi je ispušni ventil i nešto što me i dalje zanimalo u razdoblju kada sam razmišljao o tome da potpuno odustanem od likovne umjetnosti. Nastavio sam slikati, s vremenom su počeli dolaziti pozivi i stvari su se postupno razvijale.

Kako biste opisali svoj umjetnički put? Stvarate li i danas s jednakim žarom i energijom? Koliko vas ispunjavaju osobni radovi, a koliko poslovni projekti? Imate li dovoljno slobode kada je riječ o potonjima?

Danas imam mnogo jasnije ciljeve i razloge za stvaranje, a samim time i više energije za dvanaestosatno slikanje na dizalicama. Rekao bih da danas stvaram s jednakim, ako ne i većim žarom nego prije, samo što je ta energija sada usmjerenija. Od samih početaka, barem kada je riječ o slikanju po zidovima, uglavnom sam djelovao samostalno.

Nisam imao svoj crew, pa ni jednog ili dvojicu prijatelja koji su bili jednako zagrijani za crtanje po napuštenim prostorima. Nisu me zanimale kratke intervencije, nego svakodnevni povratak na isto mjesto i uporan rad na jednom zidu sve dok ne bi izgledalo onako kako sam ga zamislio. Vjerujem da je taj pristup odredio moj umjetnički put i radnu disciplinu.

‘Zagreb me svakako oblikovao’

Što vas je nekad pokretalo, a što vas danas inspirira i pokreće u vašem radu? Scene s buvljaka česta su tema vaših murala. Je li vam rodni grad inspiracija za radove i koja tematika vas okupira u posljednje vrijeme?

U mlađim danima češće sam stvarao iz svojevrsnog naivnog bunta prema autoritetima. Iako o nekim stvarima i danas razmišljam jednako, s vremenom sam shvatio da je takav bunt često gorivo za početnike. U dvadesetima se uglavnom pitamo što nam svijet može ponuditi – neki se, nažalost, to pitaju i u pedesetima – dok mi je danas mnogo bliži pristup koji se temelji na pitanju imaš li ti nešto konkretno čime možeš pridonijeti. Nije lako pronaći vlastiti glas u današnjem, možda i prezasićenom svijetu vizualnih umjetnosti. Trendovi i estetike toliko se brzo izmjenjuju da je mnogima teško ostati vjeran vlastitom senzibilitetu i onome što ih istinski zanima. Mene danas pokreće upravo pokušaj da kroz rad budem iskren prema sebi, da nastavim istraživati teme koje su mi bliske i da pritom ne ponavljam ono što sam već napravio.

Scene s buvljaka proizlaze iz mog interesa za svakodnevni život, ljude i predmete koji u sebi nose tragove vremena. Hrelić mi je posebno zanimljiv jer je istodobno kaotičan, vizualno bogat i prepun malih, gotovo stripovskih prizora. Zagreb me svakako oblikovao, ali ne nužno kroz njegove prepoznatljive vizure. U tom su smislu na mene možda najviše utjecale napuštene i zapuštene zgrade u kojima sam nekada boravio danima i radio neke od svojih prvih većih radova.

Upravo su mi ti radovi donijeli prve pozive za projekte izvan Hrvatske i na neki način odredili smjer kojim će se moja karijera poslije razvijati. Grad me inspirira i kroz svoje ljude, atmosferu te mjesta poput Hrelića. U posljednje vrijeme najviše me zaokupljaju odnos sjećanja i svakodnevice, ljudske geste i izrazi te načini na koje obični predmeti mogu dobiti novo značenje kada ih se izdvoji iz njihova izvornog konteksta.

‘Zahtjevno je stajati i slikati desetak sati dnevno na skeli’

Vaše murale krase snažne emocije i realistični detalji. Kako ste došli do prepoznatljivog stila i spoja dokumentarnog i imaginarnog?

Ono što vučem još iz djetinjstva i čemu sam i dalje ostao vjeran jest ljubav prema figuraciji, interpretaciji stvarnosti, ilustraciji i naraciji. Iskreno, ne težim svjesno stvaranju prepoznatljivog stila. Svakih nekoliko godina pokušavam drukčijim pristupom ili novim medijima napraviti seriju radova koja će me pogurati dalje. Možda se stil s vremenom jednostavno razvije sam od sebe kada je čovjekova strast prema nečemu toliko snažna da gotovo graniči s opsesijom. Dokumentarni dio mojih radova najčešće proizlazi iz fotografija stvarnih ljudi, prostora i predmeta, dok se imaginarni pojavljuje kroz način na koji ih povezujem u novu kompoziciju. Ne zanima me samo doslovno prenošenje fotografije na zid, nego stvaranje nove situacije koja u sebi nosi određenu emociju, atmosferu ili priču.

Kako izgleda proces stvaranja jednog vašeg murala i koliko traje? Kako vam je stajati po desetak sati na skeli?

Moj proces započinje odabirom zida, bez obzira na to imam li na raspolaganju samo jednu površinu ili mogu birati između deset njih. Često tražim zidove i zgrade koji nisu samo čisti pravokutnici, nego imaju zanimljive arhitektonske elemente koje mogu iskoristiti za lomljenje kompozicije. Na taj način sama zgrada djelomično određuje smjer rada, što mi odgovara. Rijetko kada napravim dva ista rada, pa zato volim birati zanimljive i karakteristične površine. Nakon toga razvijam ideju, prikupljam ili snimam fotografske reference te slažem kompoziciju. Sama izvedba najčešće traje između osam i deset dana, ovisno o veličini zida, složenosti motiva i vremenskim uvjetima, dok zahtjevniji radovi mogu trajati i znatno dulje.

Stajati i slikati desetak sati dnevno na skeli ili hidrauličnoj platformi svakako je fizički i mentalno zahtjevno. Ako dulje vrijeme nisam slikao, potrebno mi je nekoliko dana da ponovno uhvatim ritam. Zato mi odgovaraju kraće pauze između projekata, kako se ne bih tjelesno i mentalno „ohladio“. Rekao bih da mi je mnogo teže započeti prvi godišnji projekt nakon zimske pauze nego nastaviti raditi kada jednom uđem u taj ritam.

‘Više mi odgovaraju festivali u manjim gradovima’

Velik dio vaših murala nastaje tijekom street art festivala. Koje biste festivale izdvojili i jesu li vam draži oni u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

U Hrvatskoj, što se festivala tiče, nisam slikao gotovo pet godina. S druge strane, u posljednje tri godine sudjelovao sam na možda i najvećem broju festivala otkako sam prije šesnaest godina počeo sudjelovati na različitim manifestacijama. Teško mi je izdvojiti pojedine festivale jer je svaki poseban na svoj način. Svaki grad ima svoju organizacijsku ekipu koja se s određenim administrativnim i drugim izazovima nosi na svoj način, pa ne funkcioniraju svi festivali jednako. S godinama sam shvatio da mi više odgovaraju festivali u manjim gradovima, s manjim brojem umjetnika. Ponekad najpoznatiji i najveći festivali jednostavno imaju previše toga na tanjuru pa se potrebe pojedinih umjetnika mogu zanemariti, zbog čega u konačnici pati i sam rad. Zato mi nije presudno održava li se festival u Hrvatskoj ili inozemstvu – važniji su mi dobra organizacija, odnos prema umjetnicima, uvjeti u kojima nastaje mural i, naravno, umjetnička sloboda. Važno mi je da se umjetniku ne nameće tema koja služi kao reklama grada, nego da se poštuju stil i likovni izričaj svakog autora.

Stvarali ste po Hrvatskoj, Europi i svijetu. U koje vas je sve zemlje odveo street art? Koje biste inozemne radove (murale), a koje domaće izdvojili i zašto?

Do sada sam slikao u Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Srbiji, Turskoj, Francuskoj, Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Švedskoj, na Kosovu, u Belgiji, Danskoj, Portugalu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Sjevernoj Makedoniji, Južnoj Koreji, Sjedinjenim Američkim Državama, Maroku, Španjolskoj, Grčkoj, Estoniji i Kini. Od ranijih radova i dalje su mi među najdražima oni zagrebački: “Riba na rotoru”, “Ronioc” kod Medike i animirano srce naslikano u napuštenom prostoru. To su radovi koji su obilježili moje početke i razdoblje u kojem sam, često bez posebnih uvjeta i podrške, razvijao vlastiti pristup slikanju na velikim površinama.

Posljednjih godina svoje radove sve više promatram kao cjelinu. Pojedini mural ne doživljavam kao izoliran rad, nego kao dio šireg opusa koji se postupno razvija i nadovezuje na ono što sam prije napravio. Ponekad se ipak dogodi mural kojim kao da otvorim neki novi smjer koji bih želio dalje istraživati. Kao primjer izdvojio bih ovogodišnji mural “Memory Lane” u Španjolskoj. Nešto je drukčiji od mojih dosadašnjih radova zbog specifične perspektive i odnosa među elementima, osobito likova koji su prikazani mnogo manjima u odnosu na predmete koji ih okružuju. Upravo mi je taj pomaknuti odnos otvorio prostor za drukčiji način pripovijedanja i smjer koji bih volio dodatno istražiti.

‘Uvijek sam gladan novog znanja’

U posljednje vrijeme držite radionice, gostujuća predavanja na fakultetima i školama te privatne sate crtanja i slikanja. Koliko vam znači svoje bogato znanje prenositi na mlađe generacije i što im sve savjetujete?

Na gostujućim predavanjima najčešće govorim o vlastitom procesu rada, izazovima kojih na svakom projektu ima napretek te dobrim i lošim iskustvima koja neizbježno prate umjetnički i poslovni dio ovog poziva. Važno mi je govoriti otvoreno i o pogreškama jer se iz njih često može naučiti više nego iz gotovog, uspješnog rada. Istodobno sam i sam uvijek gladan novog znanja. Skupljam stručne knjige koje se bave svime, od teorije boje do različitih slikarskih tehnika i pristupa, a povremeno plaćam i predavanja ili sadržaje na Patreonu suvremenih umjetnika čiji rad cijenim. Znanje koje tako prikupljam i provjeravam kroz vlastitu praksu volim prenositi polaznicima privatnih satova. Mlađima najčešće savjetujem da ostanu znatiželjni, da grade dobre temelje i ne traže prečace. Važno je pratiti tuđi rad i učiti iz različitih izvora, ali istodobno ne dopustiti da ih trenutačni trendovi udalje od vlastitog senzibiliteta.

Koliko je teško mladim street art umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi autorski radovi prepoznaju i traže? Posebice, ako su iz manjih sredina.

Mislim da nikada nije bilo lakše afirmirati se nego danas ili barem predstaviti svoj rad široj publici bez posrednika. Društvene mreže uvelike su promijenile način na koji se umjetnost predstavlja, konzumira, a u konačnici i prodaje. U tom smislu više nije toliko presudno dolazi li umjetnik iz velikoga grada ili manje sredine. Ipak, lako je postati vidljiv, ali mnogo je teže tu vidljivost pretvoriti u dugoročnu karijeru. Kao i u mnogim drugim područjima, danas možeš biti potpuno neovisan i sve voditi samostalno, no to je ujedno i jedan od najtežih puteva jer sva odgovornost pada na tebe. Osim što stvaraš, moraš sam predstavljati svoj rad, komunicirati s publikom i organizatorima, voditi poslovnu stranu karijere te neprestano tražiti nove prilike.

Mladima iz manjih sredina društvene mreže mogu otvoriti vrata koja prije možda nisu postojala, ali im često nedostaju lokalne prilike, zidovi, financijska podrška i kontakt s drugim umjetnicima. Zato mogućnost da pokažeš svoj rad danas jest dostupnija, ali izgraditi prepoznatljiv i dugoročan autorski put i dalje zahtijeva mnogo rada, strpljenja i upornosti.

‘Svaki grad ima svoje lokalne zvijezde’

Kako biste opisali street art scenu u Zagrebu i drugih hrvatskim gradovima, a kako vani? U kojim zemljama je street art posebno razvijen i što nedostaje u Hrvatskoj da bi scena bila bolja i razvijenija? Jesu li kod nas još uvijek prisutne predrasude prema street artu i prepoznaju li građani vrijednost ove umjetnosti?

Mislim da se kod nas ulična umjetnost često koristi u svrhe koje nemaju mnogo veze sa samom kulturom niti s pomicanjem njezinih granica. Dio publike upoznat je s određenim akterima na sceni, ali već dulje vrijeme govorim kako nam nedostaju jasniji kriteriji. Prečesto se vrlo različite stvari svrstavaju u isti koš samo zato što su naslikane na zidu.

Scena se izvana možda doima prilično složnom i veselom, ali, kao i većina drugih scena, podijeljena je na manje krugove koji ne dijele uvijek ista mišljenja, interese ni kriterije. To samo po sebi nije nužno loše, ali postaje problem kada osobni i poslovni odnosi počnu određivati što se predstavlja kao vrijedno za kulturu.

Sve češće viđamo i reklame koje se predstavljaju kao ulična umjetnost. Nemam ništa protiv komercijalnih projekata – i sam ih radim – ali mislim da je važno razlikovati kruške i jabuke. Nešto ne postaje automatski umjetničko djelo samo zato što je veliko, šareno i nalazi se na zidu. Reklama može biti izuzetno kvalitetno izvedena, ali to ne znači nužno da pridonosi razvoju scene. Slične se stvari događaju i u drugim zemljama. Svaki grad ima svoje lokalne zvijezde, svoju politiku i svoje manje krugove. Tek se s određenim vremenskim odmakom, kada hype ishlapi, može procijeniti koji su radovi ili pojave imali stvaran kulturni utjecaj i kakav je taj utjecaj bio u širem kontekstu.

‘Projekt je bio prilično zahtjevan’

Koji je vaš najnoviji mural i gdje ga se može pogledati? Na kojim sve projektima trenutačno radite i koje su vam želje za budućnost te što biste poručili mladim umjetnicima?

Prije nekoliko tjedana dovršio sam veliki mural u Gospiću, posvećen jednom od meni dražih hrvatskih slikara, Miroslavu Kraljeviću. Projekt je bio prilično zahtjevan jer je uz sam portret trebalo uklopiti i elemente koji Kraljevića povezuju s Gospićem, osim činjenice da je ondje rođen. Stoga sam osmislio kompoziciju u kojoj šuma Jasikovac ima ulogu pozadine i okvira, a uključio sam i mlado tenisko društvo, čiji je član bio i sam Kraljević, te Velebit i, naravno, njegov portret u središtu murala. Ovaj mi je mural važan i na simboličnoj razini jer se ove godine navršava dvadeset godina otkako sam upisao Akademiju. Kraljevićevi autoportreti bili su među radovima s kojima sam se snažno poistovjećivao svaki put kada bismo kao studenti odlazili u Modernu galeriju. Za sve koje zanimaju moji radovi iz raznih faza stvaranja mogu ih pogledati na mom Instagramu.

Mladima bih poručio da je umjetnost jedno od najljepših ljudskih dostignuća, izraz naše mašte i potrage za smislom, ali to ne znači da je umjetnički svijet uvijek jednako lijep. Zato je jako važno imati i dobre prijatelje koji s tim svijetom nemaju nikakve veze.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Lonac

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Šaranje nije stvaranje“ kojeg financira Agencija za medije kroz program poticanja novinarske izvrsnosti.