Boks postaje sve popularniji sport u Hrvatskoj, čemu zasigurno pridonose međunarodni uspjesi naših najboljih boksača kao što su Filip Hrgović te braća Toni i Bepo Filipi iz boksačkog kluba ‘Gladijatori’. Ovaj zagrebački klub na svim natjecanjima redovito osvaja medalje, i to u svim dobnim skupinama. U prošloj sezoni osvojili su više od 25 medalja, no osim na svoje profesionalne boksače, klub je ponosan i na sve veći broj rekreativaca, djece i roditelja koji dolaze na treninge, kao i na druženja i zajedništvo koje vlada u klubu. Za sve je to zaslužan osnivač kluba Tomo Kadić (32) koji je imao jasan cilj kada je pokretao klub još prije 10 godina. Ovaj mladi boksački trener i bivši profesionalni boksač svoj je poziv pronašao u boksu za koji kaže da je više od samog sporta. Upitali smo ga o počecima kluba, uspjesima koji su uslijedili, školi boksa i atmosferi u klubu, braći Filipi, Filipu Hrgoviću i budućnosti boksa u Hrvatskoj.

-Vaš Klub ‘Gladijator’ ove godine slavi 10 godina postojanja. Kada ste krenuli s klubom imali ste samo 22 godine. Kako je zapravo sve počelo i jeste li se nadali ovakvom uspjehu kluba?

Da, već je prošlo 10 godina prepunih uspona i padova našeg kluba, ali ni ja niti članovi ‘Gladijatora’ nisu nikada odustajali od naših ciljeva. Iz tog razloga možemo zasluženo reći kako smo strukturalno posloženi jednim zajedništvom koje nosi svakoga od nas do cilja.

Oduvijek sam znao da želim biti uspješan u sportu i tako način pridonijeti društvu, a nakon sportske karijere imam sreću što sam tu viziju započeo relativno rano. U tome trenutku kada sam osnivao klub s podsmjehom starijih kolega morao sam izboriti svoje mjesto pod suncem, ali imao sam veliku sreću što se uz sav moj entuzijazam poklopila i velika upornost mojih sportaša koji su zajedno sa mnom gradili klub.

-Imali ste uspješnu MMA karijeru, a bili ste i prvak Hrvatske. Otkud ljubav prema ovom sportu i što za Vas predstavlja boks?

Istina, imao sam 2010.godine jedan izlet prema MMA gdje sam postao prvak Hrvatske i sve borbe sam završio prekidom. No kada sam se vratio u boks i shvatio da koliko u MMA ima opcija, toliko u boksu ima discipline i ograničenja koja te tjeraju da budeš bolji. Poštujem i volim svaki sport, ali boks je umjetnost kretanja tijela kroz prostor. Možda bi i više ostvario kroz MMA karijeru u vlastitom sportskom smislu, ali boks mi je pokazao smjer, cilj i budućnost gdje želim biti.

– U Vašem klubu treniraju poznati zadarski boksači braća Toni i Bepo Filipi. Ove mlade nade hrvatskog boksa nižu pobjedu za pobjedom. Josip Bepo nastupao je u WSB ligi za londonske British Lionheartse, a Toni je osvojio već četvrto srebro na velikim natjecanjima – Europsko prvenstvo za seniore do 22 godine, Olimpijske igre za mlade u Kini, Svjetsko i Europsko prvenstvo za juniore. Bepo je nedavno u prvoj profesionalnoj borbi pobijedio Srbina Predraga Jeftića u zagrebačkoj Areni. Kako je došlo do vaše suradnje i koliko ste zadovoljni njihovim uspjesima?

Da, zaista sam zadovoljan što imam priliku tako mlad raditi s takvim profesionalcima, ali moj entuzijazam za uspjehom i volja za učenjem nas je povezala te se pokazalo da je to zasad bila dobitna kombinacija. Ja sam im dao svoje vrijeme, znanje sportske pripreme, neke nove elemente boksa i viziju gdje možemo zajedno doći. Uz puno sreće, poklopilo se i zajedništvo cijelog kluba. Smatram da zajedno možemo daleko dogurati. I to timski, naravno, jer jedan drugome puno pomažem,  iako se radi o individualnom sportu.

Toni je osvojio i srebro na Mediteranskim igrama i još nekoliko zlata s međunarodnih turnira, a Bepova prva profesionalan pobjeda nam je dala veliku širinu za rad i dodatne uspjehe te naravno, motivaciju svima za dodatnim ciljevima. Sretan sam da je Arena Zagreb mogla ugostiti boksače i nadam se kako će i dalje naši boksači pokazivati koliko vrijede na domaćim borilištima-arenama.

– Braća Filipi su najavila da im je želja nastup i medalja na Olimpijskim igrama u Tokiju. Kako se pripremate? Što je sve potrebno da se kvalificiraju i dođu do medalje?

Da, zaista obojica sanjaju Olimpijadu i svaki će pokušati naći svoj put ka tome cilju. Pripreme za OIimpijske igre su započele davno prije kada su prvi puta krenuli u boks s vizijom roditelja koji ih podržavaju, a sa mnom su dobili samo na kvaliteti pristupa profesionalizmu i svakodnevnom radu. To je jedini put- svakodnevni rad po šest sati dnevno vodi na Olimpijske igre ili barem do mogućnosti da se probamo kvalificirati.

 

 ‘Entuzijazam ljudi poput nas vraća boks na staru slavu’

– Uz profesionalne boksače, u klubu imate i veliki broj rekreativaca. Kako to da Vam iz tjedna u tjedan dolaze novi rekreativci, novi boksači? Za ovaj klub vlada veliki interes roditelja, njihove djece…

Profesionalan boks, djeca i rekreacija su vertikale naše konstrukcije prema cilju, jer zajedno činimo nevjerojatne pothvate, što sportske što edukativnog karaktera i sportskog druženja. Naš zadatak jest da svatko izađe sa smiješkom na licu iz dvorane. Naravno, uvijek je teže kada sanjaš neki rezultat imati smiješak a nisi dobro odradio, ali tu su zato naši članovi koji nas tada dodatno motiviraju.

Izrazito mi je drago što djeca i roditelji prepoznaju naš rad i samim time povezujemo klub s društvom, jer osim treninga kod nas roditelji mogu sa svojom djecom trenirati isti sport i tako jedni druge motivirati. Zapravo, djeca od roditelja tada dobivaju dodatnu motivaciju, a roditelji razumijevanje u sportskim ciljevima kada zajedno odrađuju poneke zadatke. Na kraju je bitno to da svatko postigne cilj koji si zacrta.

– Nastavljate aktivnu edukaciju Škole boksa za sve uzraste. Od jeseni startate sa još više termina. Kako izgleda Škola boksa – koliko traje, kako često se trenira, kome je namijenjena?

Program edukacije Škole boksa traje 180 sati treninga i naši članovi za svaku razinu znanja dobivaju diplomu i bandažu specifične boje koja označava njihov status i razinu znanja u boksu. Školi boksa se mogu priključiti svi uzrasti željni edukacije.  Imamo otvorene termine od 16 do 22 sata, te jutarnje grupe svaki dan u 9 sati. Kod nas se uvijek trenira i kada se ljudi na to naviknu sport im postaje navika jer znaju da mogu bilo kada doći na trening i napredovati.

– Čini se kako boksu danas sve više raste popularnost. Kako to objašnjavate i što je potrebno da bi se ovaj sport popularizirao?

Boks je jedan od najstarijih sportova –  strukturalno, natjecateljski, ali i po popularnosti. Oko borilačkih sportova su oduvijek vladali razni stereotipovi, ali ljudi poput nas rade promjenu. I sama svijest zdravog života potiče ljude da se bave sportom, pa tako i boksom. Jednom kada probate boks uđe vam u krv jer je to anti-stres program kakav rijetko gdje možete dobiti, a da ne govorimo o svim benefitima koje vaše tijelo generira tjelesnom aktivnošću.

Entuzijazam ljudi poput nas vraća boks na staru slavu kada je bio planetarno popularan prije 80 posto današnjih poznatih sportova. Boks svoje korijene poteže od vremena starih Grka na Olimpijskim igrama 688. godine pr. Kr., pa sve do 18. stoljeća kada su uspostavljena i neka pravila. Boks je oduvijek tu, a s mlađim generacijama koje rade na razvoju i promociji postiže i više nego što se ljudi nadaju. Moram napomenuti kako smo mi mala zemlja s velikim uspjesima u boksu i to je svima čudno, ali naša genetika za sport, volja i entuzijazam su najveći faktori uspjeha. Svaka naša pobjeda je poput medalje, a svaka medalja je jednaka kao da Hrvatska razvije svoj svemirski program.

 

 ‘Nisam očekivao takvu dominaciju Hrgovića’

– Kako komentirate veliki uspjeh Filipa Hrgovića koji je u prvom profesionalnom meču na domaćem tlu pred svojom publikom nokautirao Amira Mansoura i osvojio interkontinentalni WBC pojas? Hrgović je skočio 15 mjesta i sada je 18. boksač svijeta po BoxRecu.

Kada sam ranije gledao protivnika nisam očekivao takvu dominaciju Hrgovića, ali njegova visina, snaga i iskustvo su presudili u svemu tome. Vjerujem kako će Hrgović uskoro biti još više rangiran i u tome mu želim puno sreće. Budimo realni, Hrgović ima šest borbi i nalazi se u društvu boraca koji imaju preko 20 borbi u prosjeku, a to je dovoljan pokazatelj kakav je potencijal. Vjerujem kako će jednoga dana on biti na tronu, a sve naravno ovisi o menadžerima i trenerima da adekvatno pripreme njegovu karijeru. Svi Gladijatori im žele puno sreće u radu, držimo im fige dok ne stigne neki novi Hrgović iz našeg tima.(smijeh)

– Hrgović je pokazao nevjerojatan napredak u samo dva mjeseca otkad ga je pod svoje uzeo proslavljeni, dugogodišnji trener kubanske boksačke reprezentacije Pedro Diaz. Kolika je važnost pravog odabira trenera i kakav odnos moraju imati trener i njegov boksač?

Trener i boksač su jedno i oni moraju beskrajno vjerovati jedan u drugoga kako bi uspjeli. Diaz je trener s rezultatima i to mu daje dodatni kredibilitet da Hrgović vjeruje u njegove poteze, što ne mora značiti da je on naučio tamo nešto senzacionalno iz Aladinove svjetiljke, ali možda mu je taj trener samo otvorio vidike da on sada neke stvari vidi drugačije.

Moje mišljenje jest da trener treba poticati borce na edukaciju i razmišljanje i samim time će proširiti sposobnosti svojih boraca. No teško je tu reći da to je zbog trenera. Boks je timski sport gdje morate vjerovati ljudima oko sebe kako biste uspjeli, a opet na kraju sportaš je taj koji je na prvoj crti.

–  Vaš klub na svim natjecanjima redovito osvaja medalje, i to u svim dobnim skupinama. Kako to komentirate? Navedite neke od vaših posljednjih uspjeha.

Rezultati su odraz rada svakog kluba, ne bih volio izdvajati niti jednu medalju jer nama su sve jednako vrijedne, bilo da je netko kadet, junior ili senior. Bitan je tim i to je najveća medalja za sve nas kada je tim ostvario uspjeh, a mogu reći da smo u prošloj sezoni osvojili više od 25 medalja.

– Klub djeluje i karitativno. Pomažete djeci koja nemaju novaca da besplatno treniraju u klubu, a bili ste uključeni i u razne humanitarne akcije…

Trudimo se biti promjena u društvu i samim time volimo pomoći drugima, te educirati naše članove da pomažu onima koji su u potrebi.  Kako se ono kaže: “Nije u novcima sve… “ To su ionako simbolične članarine koje pomažu klubu u radu, a ako netko ima želju a nema mogućnosti, svi Gladijatori će mu rado pomoći.

– Kakav odnos Vi kao trener imate sa svojim profesionalnim boksačima, a kakav s rekreativcima? Koje osobine trenera su presudne za uspješnu suradnju?

Od profesionalnih sportaša očekujem više zalaganja, želje i rezultata, što je i neki normalan slijed ako ih usporedimo s rekreativcima. Ipak, profesionalni borci idu na prvu crtu i nadmeću se s drugim borcima u želji za pobjedom. Trudim se imati isti pristup komunikacije i edukacije prema svima bez obzira na dob ili spol, ali ponekad ponesen željom za uspjehom odlutam u mašti , pa natjecateljima stvorim dodatni pritisak kako bi shvatili ozbiljnost situacije.

U većini slučajeva to su profesionalci koji jako dobro već znaju razumjeti situacije i trenutke tako da se moja filozofija svodi na timsku atmosferu, zajedništvo i na asertivan način komunikacije. Svima pokušavam dati što više kako bi mi oni vratili jednakom mjerom, bilo pobjedama ili pozitivnom energijom nakon treninga. Zajedno smo jači!

 

Maja Šubarić Mahmuljin