“Na mojem vjerničkom putu, obraćenju i sazrijevanju, najviše su utjecali moji roditelji koji su toliko propatili, a koji su opet toliko toga izgradili i ostvarili. Sasvim obični ljudi koji su neobični jedino po tome što imaju povjerenja jedno u drugo i zajedno u Boga”, rekao nam je Bruno Petrušić (38) iz Kaštel Lukšića. Ovaj suprug, teolog i ponosni otac sa suprugom Danielom (40) ima petero djece – Emanuelu (15), Korinu (13), Matiju (11), Loretu (9) i Elizabetu (6).

Studij teologije, ističe, upisao je spletom okolnosti, mlad je postao otac, a o velikoj obitelji nije u počecima razmišljao već je samo znao da supruga i on žele biti otvoreni životu. Naime, Bog je taj koji odlučuje koliko će nam djece darovati. Bruno i sam potječe iz velike katoličke obitelji, no u mladosti je imao krizu vjere koju je prebrodio i sada s djecom svakodnevno živi i svjedoči Božju Riječ.

U intervjuu za 7Dnevno govorio je o počecima studija teologije, vjerskom putu i duhovnom rastu, odabiru da ima petero djece, svakodnevnim izazovima s kojima se susreće u sedmeročlanoj obitelji, kako djeci prenosi katoličku vjeru, reakcijama okoline na njegovu veliku obitelj te što bi savjetovao mladima danas koji se sve rjeđe i kasnije odlučuju na brak i veći broj djece.

Za početak, recite nam kako to da ste se odlučili na studij teologije?

Teologiju sam se odlučio studirati zato da ne idem s ocem raditi na baušteli. Naime, moj prvi izbor fakulteta je bio Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, no nakon prijemnog bio sam prvi ili drugi ispod crte i nisam upao. Onda sam pokušao upisati povijest i filozofiju na Sveučilištu u Splitu, ali sam zaspao i prespavao prijemni iz povijesti, i samim time nisam bio u prilici upisati taj fakultet. Na kraju sam odlučio upisati teologiju s namjerom da se odmah nakon prve godine prebacim na filozofiju, i iz ovog trećeg pokušaja sam konačno upisao fakultet.

No, tijekom prve godine sam vidio da se tu dosta uči filozofije (upisao sam filozofsko-teološki smjer) pa sam odlučio tu ostati prve dvije godine jer su kolegiji ionako gotovo svi bili filozofski. U tom razdoblju sam odustao, upravo na studiju teologije, od svoje vjere i postao ateistom, a vjeri me vratio susret s filozofkinjom i mističarkom Simone Weil te sam se pomalo počeo zaljubljivati u teologiju. Tako da sam odlučio ostati tu do kraja i teologiju sam diplomirao 2010. godine. Iste te godine sam upisao i doktorat na istom fakultetu.

Foto: privatna arhiva

‘Zbog rata bježali smo iz svog doma’

Potječete li iz katoličke obitelji? Koji su vam korijeni u vjeri?

Da, potječem iz velike katoličke i tradicionalne obitelji koja je živjela u Jajcu, u BiH i koja je zbog rata i Velikosrpske agresije morala bježati iz svojega doma s doslovno dvije plastične vrećice u ruci. Došli smo u Dalmaciju, u kamp u Medenoj i roditelji su odlučili tu ostati. Tijekom mojeg odrastanja i ovih traumatičnih iskustava, vjera mojih roditelja je bila toliko jaka da se jednostavno nije mogla ignorirati. No, ipak je došla na test kada je sve bilo dobro i kada sam, zaveden ateističkom filozofijom, odlučio biti ateist. No to nije dugo trajalo, a kada sam se obratio, moja vjera je bila još čvršća.

Što se tiče moje obitelji, iako imam samo brata i sestru, imam veliku obitelj jer moj otac ima petero braće i petero sestara, a majka četiri sestre i jednog brata, tako da sam uvijek bio okružen velikim brojem ljudi koji me vole i djetinjstvo sam provodio u igri s mnoštvom rođaka jer smo se uvijek trudili držati zajedno, barem ljeti jer su mnogi zbog rata morali potražiti sreću drugdje. Upravo taj obiteljski moment iskrenosti, povjerenja jednoga u drugo, zajedničkog povjerenja u Boga i na kraju zajedništva koje te uči istinskom životu i vrijednostima, rekao bih da je temeljni izvor ili korijen moje vjere kao odraslog čovjeka.

Kako to da ste se odlučili na veliku obitelj? Jeste li supruga i vi u počecima braka već razmišljali o većem broju djece?

Imati veliku obitelj nije bila neka svjesna ili točno određena odluka. Jedina odluka koja je bila, rekao bih, se odnosila na spremnost i otvorenost životu, pa što bude Božja volja – jedno ili desetero djece, prihvaćam i pristajem. Mislim da je tu odluku donijela Daniela koja ipak potječe iz male obitelji i nije imala to iskustvo „blaženog kaosa“ i odrastanja među jako mnogo obiteljskih članova. Ona često priča kako joj je svekrva rekla da će joj biti teško jer dolazi iz male obitelji u veliku, na što joj je Daniela odgovorila da dolazi na bolje. No trebalo joj je otprilike sedam godina da „pohvata“ sva imena mojih stričeva, tetki i rođaka. Rekao bih da je tu malu ulogu odigrala i moja pokojna baka Anđa koja je bila uzor Danieli od dana kada ju je upoznala – i u obiteljskom, ali i vjerskom životu.

Foto: privatna arhiva

‘Svatko je poseban i drugačiji’

Predstavite nam ukratko članove vaše obitelji.

Nas u obitelji ima sedmero. Svatko je na svoju stranu i poseban i drugačiji, ali bih rekao i da smo svi isti. I ne bih rekao da se po nečem posebnom izdvajamo od ostalih obitelji – manjih ili većih. Elizabeta (6) je najmanja i ovogodišnja je prvašica. Jako je uporna i snažna. Mora biti takva jer se inače kraj ovih četvero ne bi izborila za sebe. U svemu je tome zaigrana, ali i ozbiljna za svoje godine. Loreta (9) je naša mala palčica jer se rodila prije vremena. I nije zbog toga krhka nego jako fleksibilna i prilagodljiva, ali i iznimno nježna. Ima profinjen smisao za humor kojega je, vjerujem i tješim se, pokupila od mene. Kod nje je jako naglašena umjetnička crta koju je, bez sumnje, pokupila od mame. Matija (11) nam je jedini sin koji ima dvije starije i dvije mlađe sestre. I zbog toga je iznimno snažan i hrabar, ali i nježan i pažljiv. Ima inženjerski um, umjetnički duh i sportsku dušu. Čime će to sve skupa rezultirati, treba tek vidjeti, a on već sada pokazuje zanimljive znakove osobnosti i vodstva. Korina (13) je, kao i svako drugo dijete u gotovo svakoj obitelji, buntovna, svoja i još uvijek zaigrana. Rekao bi netko da je lijena, bezobrazna i nezainteresirana, ali to je samo površina ispod koje se krije, i samo je pitanje vremena kada će izbiti na površinu da to svi vide, zaljubljenost u život, druženja i spremnost da se čini dobro.

Poslušnost i poučljivost je nešto što se rijetko pronađe kod adolescenata, a upravo se to može reći za Korinu i Emanuelu (15). A Emanuela je, kao najstarije dijete, iznimno odgovorna, pažljiva i dobra. Ima jako istančan smisao za pravdu i pravednost. Ono što ju možda najjasnije opisuje jest uglađena disciplina kojoj se divim. Ona može ostvariti sve što poželi jer je tvrdoglavo uporna na najbolji mogući način. Još uvijek je poslušna i poučljiva pa kao takva predstavlja idealnog adolescenta s kojim je užitak provoditi vrijeme. A osoba koja mi je omogućila da budem otac ovoj prekrasnoj djeci je Daniela. I sve što kod djece valja, njihova „žica“ za umjetnost (svi, osim Elizabete koja bi trebala tek krenuti, pohađaju glazbenu školu i sviraju više instrumenata te jako lijepo pjevaju), njihova dobrota i pažljivost te nježnost, kao i volja da se u svemu vidi nešto dobro, dolazi upravo od Daniele. Daniela je umjetnička, kreativna duša puna dobrote i blagosti. Brine o svemu i svima, a najmanje o sebi.

Kako u vašoj obitelji živite katoličku vjeru? Na koji način prenosite djeci vjeru?

Svoju vjeru jednostavno živimo. Od prvog dana kada smo se Daniela i ja upoznali, vjera je temelj našeg poznanstva i zajedničkog života. A to znači svakodnevna molitva krunice, čitanje duhovnog štiva i kada je god to moguće, slavljenje sv. Mise. A kada su i kako u naš život dolazila djeca, mi smo se prilagođavali tom duhovnom ritmu. Nastavili smo moliti svaki dan i čitati te odlaziti, skupa ako je ikako bilo moguće, svakodnevno na sv. Misu. Tako da su naša djeca jednostavno uronjena u takav duhovni ritam koji se i mnogim katolicima čini pretjeran.

Sjećam se jednom razgovora s Emanuelom koja je bila šokirana da njeni prijatelji iz razreda ne idu toliko često nedjeljom na Misu. Njoj je nedjeljna sv. Misa bila pod normalno, kao i otići s mamom i tatom preko tjedna kada može. Isto je i s krunicom koju već 16 godina molimo u obitelji svakoga dana. Naravno da se dogodi tu i tamo da se koji put preskoči, ali je pravilo da svi zajedno molimo krunicu svaki dan. Djeca su jednostavno srasla s time i sada njima nedostaje kada se dogodi da ili preskočimo, ili jedno od nas dvoje (ili oboje) nismo tu, pa onda oni sami izmole „kraću“ (zlatnu ili milosrdnu).

Foto: privatna arhiva

Pokojna baka pravi je uzor vjere

Kada pogledate unazad, tko je najviše utjecao na vaš duhovni rast?

Na mojem vjerničkom putu, obraćenju i sazrijevanju, najviše su utjecali moji roditelji koji su toliko propatili, a koji su opet toliko toga izgradili i ostvarili. Sasvim obični ljudi koji su neobični jedino po tome što imaju povjerenja jedno u drugo i zajedno u Boga. Povjerenje do kraja. A kada je bila potreba da se ja obratim od svoje mladenačke zaluđenosti ateističkom filozofijom, susreo sam se s filozofkinjom Simone Weil na seminaru kojega je održavao fra Ante Vučković. Tako da su u tim formativnim godinama mojeg istinskog obraćenja ključnu ulogu odigrali fra Ante i profesor Nikola Bižaca zbog kojega sam zavolio teologiju. Tu je naravno i pokojna baka Anđa koja je cijeli svoj život molila za svoju obitelj i koja je bila pravi uzor vjere.

Koji su svakodnevni zazovi s kojima se susrećete u vašoj obitelji i kako vam vjera pomaže?

Naši svakodnevni izazovi su potpuno operativnog karaktera. Treba uskladiti sve to, sve škole, hobije, treninge, posao i slično…Bogu hvala pa su sada djeca veća i mogu na sebe preuzeti određene zadatke. No, stvarno je bilo izazovno uskladiti sve obveze i želje. Ipak smo nekako uspjeli i vjerujemo da će sada biti sve lakše, barem kada je ova operativa u pitanju. Ostali izazovi su nam isti kao i prosječnoj obitelji. Muku mučimo s financijama, ali za sada taj rat iz bitke i bitku dobivamo.

Što se tiče odgoja, naše iskustvo kaže da, ako roditelji naprave „dobar posao“ u prvih sedam djetetovih godina, ostatak odrastanja prolazi u jako finom i skladnom procesu. Upravo smo žena i ja neki dan skužili da nas čeka još nekih 15-ak godina konstantnog puberteta (već smo zagazili u treću godinu puberteta) što može biti zastrašujuće, ali i ne mora. Mi se nadamo ovom drugom ishodu. A u svemu tome znamo, Daniela i ja, da nema naše obitelji ni sretne djece, bez naše uzajamne ljubavi i povjerenja jedno prema drugome. A toga nema bez ljubavi i povjerenja prema Bogu.

‘Mladi polako uočavaju laži’

Kakve su reakcije okoline na vašu veliku obitelj? Jesu li uglavnom pozitivne ili negativne?

Moram priznati da se time ne zamaram. Oni ljudi koji su mi bitni u životu imaju različita mišljenja o nama koja nam se ne ustručavaju reći izravno. Zato što nas vole i stalo im je do nas. I upravo jer im je stalo do nas, kažu nam kada neke stvari nisu u redu. Pa ako to ima smisla, mi se potrudimo ispraviti to. Ako nema, zahvalimo se. No, tu u Lukšiću gdje živimo i svakodnevno se susrećemo s ljudima, nismo ništa posebno. Nismo pretjerano velika obitelj jer tu ima jako mnogo obitelji koje imaju više od troje pa i više od petero djece. I ljudi su navikli na to i jako im se sviđa vidjeti mnoštvo djece na igralištu i nas tate kako radimo klaune od sebe kako bismo ih zabavili.

Moj dojam je da mladi koji nam dolaze na kateheze za krizmu – jer već desetak godina na župi katehiziram buduće krizmanike – jako pozitivno gledaju na mlade obitelji s više djece. Mislim da ih to privlači jer, polako ali sigurno uočavaju laž koja im se govori. Toliko je djece i mladih pogođeno rastavom svojih roditelja, pa im onda susret s velikom skladnom obitelji djeluje kao analgetik i lijek za dušu. Tada shvate da ima nade za njih i to – velika skladna obitelj za njih postaje objekt želje i nade, smisao života.

Za kraj, što biste poručili onim mladima danas koji se sve kasnije i rjeđe odlučuju na brak i veliku obitelj?

Smatram da nema smisla motivirati ili nagovarati nekoga da ima više ili manje djece. No, ima smisla prokazivati laži koje im se govore. A te im laži izgovara suvremena kultura, mediji, influenceri, znanstvenici, političari, ekonomisti. Jednom riječju – čitav svijet. Svi im lažu. A laž koju svi unisono izgovaraju jest ta da oni nisu sposobni imati više djece, da je više djece uzrok težem životu, da oni to financijski niti emocionalno ne mogu podnijeti. I meni nije čudno da se mladi ljudi ne odlučuju za dijete više. Razumijem ih. Oni su povjerovali u laži koje im govore. Boje se i zbog tih laži nemaju povjerenja u sebe i svoje muževe ili žene.

Dječji psiholog i otac petero djece: ‘Kad Bog ima plan za nas, ništa mu neće stati na put’

Isto tako nemaju povjerenja u Boga. A to što nemaju povjerenja u svoje muževe ili žene je isto posljedica laži. Laži da je brak samo slovo na papiru, samo dokument kojega se može poderati i sastaviti novi, drugi, treći…Kada čovjek shvati da mu svi lažu onda može biti pristupačan i dostupan za istinu. A istina je svuda oko njega. Jer postoji toliko obitelji koje žive skladno, dobro i ispunjeno, a za koje bismo mogli reći da su velike obitelji. Neka se malo osvrnu oko sebe i vide. Neka skupe hrabrosti ispitati i provjeriti laži koje im se nameću sa svih strana. Neka dođu i pitaju – kako vi to uspijete? Neka, kao što bi im i Isus danas rekao, dođu i vide. (Iv 1,39).

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva