“Za pisanje priča najčešće me inspirira neko značajno zrno istine iz naše stvarnosti”, rekla nam je vrsna pjesnikinja i majstorica kratke proze Cvijeta Grijak, autorica zbirke priča “Vrlo mrtva riba” (2024.) koja je promociju imala 6. travnja u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Uz nekoliko riječi urednice i izdavačice Silvije Šesto iz naklade Semafora, izabrane dijelove interpretirao je dramski glumac Vinko Štefanec, dok je Cvijeta govorila o pričama iz zbirke.
Uz “Vrlo mrtvu ribu”, Cvijeta iza sebe ima još jednu samostalnu zbirku, i to pjesničku naziva “Doba limenog teleta” iz 2016. godine. Kao autorica zastupljena je u tridesetak zajedničkih zbirki pjesama i priča te u Antologiji Jutra poezije od 2010. do 2020. godine. Cvijeta je rođena 1966. godine, a piše unazad gotovo dva desetljeća. Uz kratke priče i pjesme, piše i kolumne. Surađivala je u Večernjem listu kao blogerica u internetskom izdanju, Komunalnom vjesniku Grada Zagreba i Slatina.net-u. Nagrađivana je i pohvaljivana za svoj rad.
Po riječima Silvije Šesto, tekstovi njezine najnovije zbirke priča nas doslovno uvlače u svijet koji nas okružuje, ali koji često površno proživljavamo prelazeći nedovoljno pažljivo preko onih vitalnih životnih sitnica koje čine život. Tu je Cvijeta majstor i zasigurno jedna od snažnijih zrcala široke slavonske duše koja se ogleda u detalju koji izaziva nostalgiju, smijeh ali često i tugu za vremenima kad je vrijednosni sustav funkcionirao a svaki odmak od sustava bivao kažnjen ili nagrađen.
U intervjuu za Generaciju upitali smo je o ljubavi prema pisanju, inspiraciji za stvaralaštvo, njezinim pjesmama i zbirkama, nastanku “Vrlo mrtve ribe”, atmosferi na promociji i reakcijama publike, planovima za dalje i što bi savjetovala mladim piscima.
Od kuda ljubav prema pjesmi i kratkoj prozi?
Davno, u osnovnoj školi, sastavila sam pjesmu od naslova izrezanih iz novina. Ta pjesma mogla je jedino tako grafički postojati. Na prvu, pomislili biste da je riječ o prijetećem pismu. Pjesma je istaknuta na tadašnjim zidnim novinama škole. To bi, otprilike, bila moja početna točka. U srednjoj školi dolazila sam na sastanke literarne sekcije.
Kako biste opisali svoj umjetnički put?
Od srednje škole do devedesetih nisam razmišljala o pisanju kao „rekreativnoj „ili profesionalnoj mogućnosti. Međutim, slučajno sam naišla na Zagrebački komunalni vjesnik u koji sam poslala nekoliko članaka vezanih za posao koji sam radila. Objavili su mi članke i postala sam njihov vanjski suradnik. Kako bih poradila na kvaliteti tekstova tražila sam ima li u Zagrebu novinarska radionica, koju nisam na koncu našla.
No, pronašla sam u Večernjem listu oglas za radionicu kratke priče. Bilo je to krajem 2004. godine. Bila je to radionica koju je organiziralo Pučko otvoreno učilište u Vukovarskoj. Voditelj radionice bio je prof. Ludwig Bauer. Nakon što sam napisala na radionici prvu zadaću, prof. Bauer mi je rekao da sam talentirana za pisanje. Kad mi je netko tog ranga rekao da imam talenta za pisanje, počela sam „kopati“ po sebi i istraživati svoje mogućnosti. Pisanje se naoko čini lakim, međutim, nije.
Kako je nastala zbirka kratkih priča “Vrlo mrtva riba”? Što vas je inspiriralo i kojim temama se bavite u ovoj knjizi?
Nastala je kao kompilacija napisanih priča od davne 2005. s prve moje književne radionice pa sa svih radionica koje sam pohađala, sve do gotovo današnjih dana. U knjizi se bavim raznim temama, ovisno što su voditelji radionica zadavali kao temu za domaću zadaću. Ja bih odgovor našla u stvarnosti i u svojoj mašti. Neke od priča su nastale izvan radionica. Dio priča iz Zbirke objavljen je u drugim zbirkama kratkih priča raznih autora, a neke u književnim časopisima i jedna je objavljena u Večernjem listu.
Kakva je bila atmosfera na predstavljanju u knjižnici Bogdana Ogrizovića? Kakve su bile reakcije publike?
Na ovo pitanje možda bi trebali odgovoriti posjetitelji promocije. Urednica i izdavač, Silvija Šesto Stipaničić bila je zadovoljna promocijom, također i ja. Reakcije posjetitelja na pročitane priče koje je interpretirao akademski glumac Vinko Štefanac bile su pozitivne i dojmljive.
Kako je nastala vaša prva samostalna zbirka pjesama “Doba limenog teleta”? Kojim se sve temama bavi? Što vas inače inspirira za pisanje pjesama i kratkih priča?
Prva pjesma koja je pokrenula proces nastajanja Zbirke „Doba limenog teleta“ ljubavnog je karaktera i zove se “Muškarac psećeg nadimka”. Ona je nastala kao moj ženski odgovor na jednu davnu bolnu ljubav. Da kvalitetno preživim istu, krenula sam pjesmom u protunapad. Zbirka pjesama mi je isto kompilacija pjesama nastalih kroz niz godina. Bavim se temama iz života, ima malo politike i ljubavi.
Za pisanje priča najčešće me inspirira neko značajno zrno istine iz naše stvarnosti i onda stvaram vlastiti patchwork oko tog zrnca koje me pogodilo.
Koliko je vaš rodni kraj utjecao na vaše stvaralaštvo?
Svakako svoj zavičaj i odrastanje nosim sa sobom kao pinklec. Odrasla sam u malom gradu. Po završetku škole 15. lipnja već drugoga dana bi me roditelj skupa s bratom preselili nedaleko kod bake i djeda na selo, sve do konca kolovoza. Ja sam to nazvala „Ljetnom Waldorfskom školom“. Pomagali smo u poslu. Selo je bilo puno mladih i djece, što domaćina i djece i mladih koji su došli kod baka i djedova iz Zagreba, Osijeka i Beograda. Uz selo prolazi jedna mala rijeka koja je bila dovoljno duboka za ronjenje i plivanje. To nam je bilo omiljeno mjesto za druženje. Nismo se doma kupali. Tamo smo ponijeli šampon i sapun i kupali se doslovce na rijeci. Večeri su bile naše. Sastajali smo se u centru sela navečer.
Što još imate u planu za ovu godinu, a koje su vam želje za budućnost? Što biste poručili mladima koji se planiraju baviti pisanjem?
Pišem već drugu godinu za nezavisni portal Slatina.net. Prije dvanaestak godina pisala sam stranicu za Blog Večernjeg lista pod nazivom „Insomnia“. Isti blog prenosio je i objavljivao Slatina.net. Svakako mislim pisati i odlaziti na književne priredbe, svoje i tuđe.
Mladima bih poručila da rade ono što vole, tako će najbolje živjeti život. To može biti i pisanje.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Ana Šesto
