“Kroz košarku u kolicima – putovanja, pripreme, igranje za klub i reprezentaciju upoznao sam divne ljude i rastao iz djeteta u aktivnog člana zajednice. Naučio sam se nositi s pobjedama i porazima, kako na terenu, tako i izvan njega”, rekao nam je Damjan Lisska (34), hrvatski reprezentativac i član kluba KKI Zagreb kojem je košarka u kolicima promijenila život. Njegova životna priča prava je inspiracija za sve osobe s invaliditetom. Damjan je početkom srednje škole doživio tešku nesreću na stanici vlaka u Vrapču. Preko njegovih nogu prešao je putnički vlak te je izgubio obje potkoljenice, slomljena mu je kralježnica na više mjesta i jedva je preživio. No invaliditet ga nije sputavao u životu – danas je vrhunski sportaš i glavni tajnik Hrvatskog saveza košarke u kolicima, suprug i otac dvoje djece, a glavni cilj mu je, kaže, uključiti djecu s invaliditetom u sport kako bi i oni postali aktivni članovi društva te ispunili svoje potencijale, baš kao i on.

Upitali smo ga o počecima i ljubavi prema košarci, uvjetima u ovome sportu, poteškoćama s kojima se susretao kao sportaš s invaliditetom, uspjesima s klubom i reprezentacijom, planovima unutar Hrvatskog saveza košarke u kolicima, podršci obitelji i željama za budućnost.

Kada i zašto ste se odlučili za košarku? Od kuda ljubav prema ovome sportu?

Košarku u kolicima’ treniram od 20. godine. Odlučio sam se sasvim slučajno. Sportaš sam bio odmalena, te sam nakon nesreće želio biti aktivan. Bavio sam se plivanjem i atletikom te se našao u košarci u kolicima. Razlog leži u tome što je to timski sport, kontaktni sport koji je, smatram, različit od svih ostalih parasportova po kretnjama, vodimo loptu i guramo kolica rukama, tjera te da brzo razmišljaš i radiš u timu. Ma divota.

Koliko vam je život promijenio nakon kobne nesreće početkom srednje škole? Kako ste se u počecima nosili s invaliditetom, a kako na njega gledate danas?

Zapravo i nije. Mogu reći da sam na sreću morao sazrijeti brže od svojih vršnjaka, ali sam svejedno prošao razvojne faze svakog adolescenta i našao svoj vlastiti put. Imam život za koji se samo mogu nadati da bih imao da nisam imao nesreću.

Moj invaliditet je moja prednost i mana, kao i mnogim osobama s amputacijama. Relativno je skriven, a kao osoba nikada ga nisam isticao. Smatram da to nije ništa posebno, vidio sam puno gorih stvari.

S obzirom na stav društva i stigme koje su osobe s invaliditetom nosile u društvu i danas ga nose, no manje, odlučio sam davno da me to ne definira već je samo dio mene. U mojoj glavi sam roditelj, radim, sportaš i još mnogo drugih stvari, ali i osoba s invaliditetom.

Koja je posebnost košarke u kolicima i zašto je ona najpopularniji parasport u Hrvatskoj i svijetu?

Košarka u kolicima je jedan od rijetkih sportova koji je punokrvan sport. Nema popuštanja, traži maksimalan angažman kroz trening i utakmicu, svi igrači moraju tvoriti jedinku i nadigrati protivnika.

Vodstvo saveza na čelu s Ivicom Vujicom je naporno radilo godinama kako bi u Hrvatskoj ovaj sport približili osobama s invaliditetom i potaknuli ostale lokalne organizacije (gradove) da se uključe. Od početna tri kluba osnivača, danas imamo dvije lige, 10 klubova te reprezentaciju u top 15 u Europi. Danas je košarka na zavidnoj razini, ali predstoji još puno posla.

Nedavno ste osvojili 5. mjesto na Europskom prvenstvu B i C divizije u Sarajevu. Što je sve potrebno za vrhunske sportske rezultate i na koje ste uspjehe posebno ponosni?

Ponosim se svaki rezultatom klubova i reprezentacije i mogu istaknuti da je KKI Zagreb ove godine osvojio Regionalnu NLB Wheel ligu te 5. mjesto koje je definitivno uspjeh na jakom Europskom prvenstvu. Reprezentacija je već neko vrijeme na korak do velikog rezultata, ali izgleda da ćemo na njega još sačekati, jer nikad ne dobiješ ono što želiš, već ono za što radiš.

Za vrhunski rezultat je potrebno uključiti poslovne subjekte, proširiti bazu sportaša, pružiti im kvalitetnu skrb od mladih uzrasta i uključiti još stručnih službi za rad sa sportašima. Mislim da je to u Hrvatskoj, ako se nekoliko stvari poslože moguće kroz period od 8 godina.

S kojim poteškoćama ste se susretali kao sportaš s invaliditetom? Jesu li treninzi i sve ostalo u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama poput vas?

Još uvijek me fascinira, to jest, šokira da sportski objekti nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, da se sport ne preporučuje djeci s invaliditetom, da, primjerice, Zagreb nema dvoranu za OSI, da se stalno mučimo s potporama lokalne zajednice. Važno je napomenuti da nedostaje i kadra koji bi radio s osobama s invaliditetom, jer je nepostojeći, za što su podjednako odgovorni i Savezi, ali i ostale institucije u sportu poput fakulteta, ali i krovnih organizacija.

Nema poticaja pa nema ni potrebe. Kada i nađemo osobu, teško joj možemo pružiti radni odnos na razini gospodarstva. To su potpuno drugačiji sportovi i, primjerice, trener košarke treba dosta vremena da ‘uđe’ u košarku u kolicima.

Što je sa sponzorima i državnim potporama?

Državne potpore su premale za Saveze, a osobito za sportaše gdje cijelu potporu odnese dvoje kolica. Cijena jednih kolica za košarku je 60.000 kuna. Sponzori pak većinom traže vidljivost, a nju nije lako dobiti. Sport osoba s invaliditetom godinama egzistira na marginama medija pa ih je dosta teško privući. Gotovo je nemoguće dobiti dugoročan ugovor sa sponzorima, jer je teško ostvariti uvjete za razvoj bez novaca, a doći do novaca bez razvijene infrastrukture je nemoguće. Potrebno je neke stvari promijeniti, a vjerujem da će potom otvoriti mogućnosti da ostvarimo ciljeve i nađemo poduzeća koji žele vidljivost upravo kroz prikaz drugačijeg doprinosa zajednici.

HSKUK je posljednje četiri godine puno radio na vidljivosti, upravo kako bismo izgradili povjerenje i pokazali medijima, a i nadamo se sponzorima, da imamo što za široku paletu sadržaja ponuditi, kao što se to radi u drugim zemljama. U predstojećem razdoblju planiramo pokušati ponovo privući velike sponzore dugoročno kako bismo proširili obuhvat te se bavili temeljnim ciljem Saveza – uključenjem mladih u košarku u kolicima.

Koliko često trenirate i kolika je važnost sporta u vašem životu? 

Treniram tri puta tjedno s KKI Zagreb. Sport i meni i ostalim igračima zauzima velik dio života, jer to je i mjesto gdje naporno treniramo, rješavamo se negativne energije, problema koji nas tište, podižemo jedni druge. Naravno, ima i zezancije i svega ostalog što sport kao takav nosi.

Tko vam je najveća podrška u životu i sportskoj karijeri? Kako ste usklađivali natjecanja i studij? 

Oduvijek je to moja obitelj. Nekad roditelji, a danas i supruga bez koje ništa od mojih brojnih angažmana ne bi bilo moguće. Usklađivanje mojih obaveza oduvijek je zasebna kategorija. Bio sam student i igrao profesionalnu košarku u Bosni i Hercegovini, radio i igrao u Italiji, jer sve je stvar prioriteta i onoga što želiš, ali tu zapravo i nastaje problem jer stalno moraš birati i teško je biti posvećen i ostati koncentriran.

Danas je to također problem. Puno košarkaša je moralo na godišnji kako bi otišli na pripreme, igrali za reprezentaciju, što je potpuno krivo. No nadamo se ukazati na te stvari kako bi se sportski angažman kod OSI cijenio, a nadamo se pomoći na taj način i široj sportskoj zajednici, jer taj problem imaju i olimpijci.

Na koji način želite promijeniti društvo i uključiti djecu s invaliditetom u sport?

Mislim da sam kroz košarku u kolicima – putovanja, pripreme, igranje za klub i reprezentaciju upoznao divne ljude, rastao iz djeteta u aktivnog člana zajednice. Naučio sam se nositi s pobjedama i porazima, kako na terenu, tako i izvan njega. Želim prenijeti svoje iskustvo, ali i svih članova klubova te ih upoznati s našom obitelji kako bi na pozitivnim primjerima ljudi unutar košarke u kolicima’ baš kao i ja gradili sebe. Među košarkašima ima poduzetnika, političara, HRVI, puno različitih društvenih slojeva, ali odličnih primjera rehabilitiranih osoba, primjera onoga što možeš biti. Mi smo velika obitelj koja iz godine u godinu raste, potpora smo jedni drugima kada nismo na terenu jer tamo smo izričiti natjecatelji, borbeni do finalnog zvižduka.

U nadolazećoj godini, želimo upoznati sve dionike (doktore kroz bolnice i rehabilitacijske centre, školsku medicinu te stručne timove u školama) s našim radom i planovima te u konačnici ponuditi sadržaj roditeljima djece s invaliditetom kako bismo postavili okvire sustava za uključenje djece. Djeca s invaliditetom bi trebala isto imati pristup paleti sportskih aktivnosti kao djeca bez invaliditeta. Želimo postati prva kontakt točka za uključenje djece u sport te im pomoći u usmjerenju u ostale sportove ukoliko se za to pokaže potreba.

Za koje natjecanje se trenutno spremate i što biste još voljeli ostvariti u vašoj sportskoj karijeri? Koji su vam planovi unutar Hrvatskog saveza košarke u kolicima?

Radimo na razvoju 3×3 košarke, koje je novina u košarci u kolicima, a vrlo popularna kako u košarci, tako i košarci u kolicima. Pokušat ćemo okupiti žensku reprezentaciju pa uzeti kratak predah. Potom nas čeka evaluacija reprezentativne akcije Sarajevo. Zatim se okrećemo Hrvatskoj ligi (1. i 2.) koja počinje već na jesen te radu s članicama za koje imamo određene planove, kao i radu na promjenama kako bismo spremno dočekali sezonu.

Također, želim stvoriti uvjete da uključujemo djecu u sport u mlađim uzrastima.

Vaša poruka za kraj. Što biste poručili osobama s invaliditetom koje se još nisu okušale u sportu?

Kontakti svih voditelja klubova su na hskuk.hr i pokrivamo većinu Hrvatske. Košarku u kolicima igraju djeca, žene i muškarci s invaliditetom i samo čekamo tvoj poziv. Treninzi počinju krajem rujna. Probaj i priključi se!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva Damjan Lisska

*Tekst je objavljen u sklopu projekta “Zajedno do jednakosti“ kojeg sponzorira JANAF.