“Svoj umjetnički put opisala bih kao radostan, ali zahtjevan, a najteži su počeci. Proteklih desetak godina djelujem u području tekstilnog stvaralaštva čemu sam se spontano okrenula upravo u to vrijeme veće neizvjesnosti i nesigurnosti i počela raditi manje formate ručnog veza”, rekla nam je Iva Katalinić.

Ova mlada umjetnica iza sebe ima pet samostalnih izložbi i oko tridesetak skupnih, a posebno ističe najnoviju samostalnu izložbu „Kroz ušicu igle“ u pulskoj galeriji Hermana, jer su, kako kaže, upravo s nje dojmovi najsvježiji. Uskoro sudjeluje na 51. Ziliku u Karlovcu i na grupnoj izložbi „Dobro jutro, Opatijo!“ u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji. Trenutno priprema samostalnu izložbu i različite radionice veza koje će održati kroz 2025. godinu.

Iva je rođena 9. lipnja 1992. godine u Rijeci. Nakon završene Srednje škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci 2011. godine, upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci gdje 2016. stječe zvanje magistre primijenjenih umjetnosti. Od 2016. djeluje u području tekstilnog stvaralaštva. Koristeći se primarno tehnikama vezenja i srodnim tehnikama stvara skulpture, tapiserije, nakit, lampe i druge uporabne predmete. Osim tekstilnog stvaralaštva djeluje i u području kazališne i filmske scenografije.

Upitali smo Ivu o ljubavi prema likovnoj umjetnosti i tekstilnom stvaralaštvu, tehnikama koje preferira, inspiraciji za stvaranje, mogućnostima za umjetnike u Zagrebu i Rijeci, dosadašnjim izložbama i planovima za dalje te što bi poručila mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i slikarstva.

Kreativnost razvijala od najranije dobi

Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci?

Ljubav prema likovnoj umjetnosti počela sam razvijati od najranije dobi, odnosno u vrtiću, a ista je kasnije jačala i kroz podršku obitelji i učitelja u školi koji su me poticali da radim to što volim, usmjeravali me te tijekom osnovne škole preporučali strukovno obrazovanje u tom području. Mislim da je važno da se djeca ohrabruju u kreativnom izražavanju te da to uvelike doprinosi razvoju pojedinca, bez obzira čime će se kasnije profesionalno baviti u životu.

Ja sam zahvaljujući velikim dijelom upravo toj podršci, upisala Srednju školu za primijenjenu umjetnosti u Rijeci gdje sam počela intenzivnije razvijati svoje talente, za koje ne smatram da su nužno presudni, koliko možda olakšavaju jedan dio procesa učenja. Rad i posvećenost su, po meni, dalekosežniji, a to dolazi do izražaja kada se susretneš, osim s radošću, i s izazovima stvaranja u profesionalnom ambijentu, s kakvima sam se ja po prvi puta susrela u strukovnoj srednjoj školi. Zahvaljujući inicijativi profesora, kao učenici smo imali prilike i izlagati na prvim skupnim izložbama. Može se reći da su to bili moji počeci.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put?

Nakon srednje strukovne škole upisala sam Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje sam 2016. diplomirala. Krajem studija počela sam više izlagati i asistirati na projektima, ali na svakom životnom, kao i umjetničkom putu, nađu se zapreke. Rekla bih da se prijelaz iz obrazovnog sustava na tržište rada i samostalan rad gdje više nema konstantnih povratnih informacija prilično osjeti i život tada krene tražiti nove vrste prilagodbe, otpornosti i snalažljivosti.

Opisala bih ukratko svoj umjetnički put kao radostan, ali zahtjevan, a najteži su počeci. Proteklih desetak godina djelujem u području tekstilnog stvaralaštva čemu sam se spontano okrenula upravo u to vrijeme veće neizvjesnosti i nesigurnosti i počela raditi manje formate ručnog veza. Za mene je to tada bila meditativna i istraživačka aktivnost, od koje zapravo nisam imala očekivanja da će prerasti u nešto čime ću se dugo i puno baviti.

‘U suštini težim jednostavnosti’

Koju tehniku najviše koristite i od kuda vam inspiracija za stvaranje? Zašto ste odabrali tekstilno stvaralaštvo?

Rekla bih da najviše koristim tehnike ručnog vezenja s kojima sam i počela, dok vezem i slobodno – poteznim bodom na šivaćem stroju. Izrađujem i tapiserije upotrebom nekoliko tehnika, također dijelom ručne izrade, a dijelom strojne. Inspiraciju osobno najviše pronalazim u svakodnevici na koju se osvrćem kroz svoju poetiku i odraze unutarnjih emotivnih pejzaža. U suštini težim jednostavnosti, bez obzira što je u svakom mom radu gotovo uvijek zastupljeno zbilja pregršt boje, detalja, horror vacui kompozocija pa i čudnovatosti kod mnogih motiva kakve odabirem. Tekstilno stvaralaštvo odabrala sam upravo iz te potrebe prema procesu i sporijem osjećanju i doživljaju nego li nam većinu vremena jednostavno diktira život.

Preferirate li tapiseriju, nakit, skulpture ili nešto drugo? Kako izgleda proces stvaranja jednog umjetničkog rada i koliko traje?

Teško mi je odabrati, sve ovisi o razvijanju neke prvotne zamisli i njenih zahtjeva, kako će se ona u konačnici uobličiti u prostoru i koju ću tehniku koristiti. Proces stvaranja s idejne strane često ide dosta spontano, bez osjetnih „kreativnih blokada“ što pripisujem tome što koliko god mogu, radim u kontinuitetu, a tada se stvari organski krenu nadovezivati jedna na drugu. Ponekad pripremim studiozniju skicu koje se držim od početka do kraja, ali nerijetko i „samo krenem“ pa razvijam zamisao dok radim. Sama izrada ručnog veza traje dugo, primjerice za izradu ručnog veza A4 formata, nekim od načina kako im ja pristupam, treba mjesec dana. Varijante strojne izrade bitno ubrzavaju tehnološki proces, no niti za njih se ne može reći da nastaju brzo.

Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima? 

Često sam, prvenstveno kao čovjek, zaintrigirana pitanjem što nas u današnje vrijeme povezuje a što ne? Kroz odabir humornih motiva, ili introspektivnih i preispitujućih procesa, dotaknem se tema međuljudskih odnosa, ljubavi, prijateljstva pa i otuđenja, ali nastojim pristupati radu i na način koji ostavlja dovoljno prostora za kreativnu interpretaciju drugima. Velikom dijelu radova koji su u konačnici tekstilni objekti prethodi ilustracija, za koju se nadam da kod drugih rezonira s daškom nade i utjehe, te da povremeno nekoga i nasmiju i obraduju.

‘Nadahnjuju me univerzalna ljudska iskustva’

Koliko je teško mladim umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima? Posebice, ako nisu iz metropole?

Mislim da je komercijalni uspjeh individualno iskustvo koje se razlikuje od pojedinca do pojedinca te da je možda jednim dijelom uvjetovano i srećom, uz razumljivo, puno rada. Osobno radim različite poslove unutar kreativnih industrija, povrh tekstilnog stvaralaštva. Kvalitetnih natječaja, inicijativa, organizacija i prostora kakvi mogu pomoći mladim umjetnicima da stječu iskustvo i budu vidljivi svakako ima, no honorirani izlagački angažmani su rijetkost. Kao i u svim područjima, u većim gradovima ima više prilika. Osobno se ne osjećam zakinuto, no kako bih radila, odlazim i u Zagreb i druge gradove.

Kakva je umjetnička scena u Rijeci, a kakva u Zagrebu? Je li vam rodni grad inspiracija za radove? 

Mislim da i Rijeka i Zagreb imaju zastupljenu raznolikost izričaja i programa na sceni, ali kao veći grad, Zagreb ima svega više. Vezana jesam na neki način uz svoj kraj i more, stoga se može reći da me povremeno inspirira rodni grad, ali mislim da me malo više nadahnjuju univerzalna ljudska iskustva koja se mogu zbiti i odviti bilogdje i tako možda i povezati različite udaljenosti.

Djelujte i na području kazališne i filmske scenografije. Na kojim ste predstavama i filmovima surađivali?

Ako mogu biti slobodna istaknuti one angažmane i projekte koji su meni najdraži, rekla bih da su to nekadašnje pripravništvo u radioni Gradskog kazališta lutaka Rijeka gdje sam radila kao slikar/tehnolog i kasnije u sličnim funkcijama kao vanjski suradnik u radionama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao i nedavnu izradu rekvizite za predstavu „Tepih na ražnju“ u produkciji Istarskog narodnog kazališta. Kako zbilja volim dječje kazalište te različite zanate i taj dio posla, to bih posebno istaknula. Jako zanimljivo, poučno i inspirativno bilo je raditi i mnoge druge projekte poput opere “Pikova dama”, baleta “Romeo i Julija” i dječje predstave “Mali princ” na kojima sam imala zadatke asistentice ili adaptacije scenografije za drugu pozornicu naspram izvorne.

‘Ne treba se obeshrabrivati‘

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?

Uskoro sudjelujem na 51. Ziliku u Karlovcu i na grupnoj izložbi „Dobro jutro, Opatijo!“  u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji čemu se jako radujem. Pored toga, pripremam samostalnu izložbu te različite radionice veza tijekom ove godine. Nerijetko mi je kao freelanceru nepoznat dio faktora i rasporeda unaprijed, tako da ni sama za sigurno ne mogu znati što sve nosi 2025. Od želja za budućnost, rado bih primjerice održala više radionica, edukativnih i interaktivnih sadržaja u području tekstilnog stvaralaštva.

Što biste poručili mladim umjetnicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

Poručila bih im da se trude i ustraju ako je to to što vole raditi, da eksperimentiraju i isprobavaju medije i tehnike, ali i da se usmjere i specijaliziraju u određenom području. Ne nužno sve odjednom ili točno tim redom (smijeh).

Bez obzira što u početku može biti teško nalaziti poslove i prilike, ne treba se obeshrabrivati niti prestajati raditi jer se često dogodi da se prilika susretne s uloženim trudom i radom.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva