“Inspiriralo me okruženje u kojem sam se nalazio, neprožvakane stvari iz prošlosti s kojima se nisam stigao pozabaviti, promjene u životu, gomilanje svega – informacija, obaveza i emocija. Ovo mi je poslužilo kao katarza, izbacivanje misli kao nagomilane mase koja šiklja iz svih kutova galerije”, rekao nam je Matej Vuković (29) o svojoj najnovijoj izložbi.
Ovaj nagrađivani akademski kipar i jedan od najistaknutijih predstavnika mlađe generacije domaćih umjetnika nedavno je u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici imao otvorenje samostalne izložbe “Nakupi se čovjeku”. Riječ je o zanimljivoj prostorno-specifičnoj instalaciji koja se može pogledati sve do 23. prosinca 2024. Matej potječe iz umjetničke obitelji, stoga ne čudi odabir životnog poziva. Oduvijek je, ističe, bio okružen umjetnošću te je još u djetinjstvu često odlazio na otvorenja izložbi.
Matej je rođen 1995. u Zagrebu, a živi i radi u Velikoj Gorici. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. u klasi Petra Barišića. Izlagao je na petnaestak skupnih izložbi, među kojima su 13. i 14. Trijenale hrvatskog kiparstva, 36. i 37. Salon mladih i 1. Velikogorički salon te na samostalnim izložbama u Galeriji SC-a, Galeriji Matice hrvatske i Garaži Kamba. Tri javne skulpture postavljene su mu u Bjelovaru. Izlaže u sklopu Zen Contemporary Art galerije. Predstavljao je ALU na 28. Smotri sveučilišta 2023. Dobitnik je HPB-ove nagrade „Plati i nosi” za najbolji rad na izložbi (2018.), Nagrade MSU-a za mlade umjetnike „Ivan Kožarić” (2021.) i godišnje nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika (2024.). Rad mu se nalazi u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Fundusu Akademije likovnih umjetnosti.
U sklopu projekta “Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara” upitali smo ga o počecima u kiparstvu, reakcijama na njegove skulpture, samostalnim izložbama, inspiraciji za stvaranje, temama koje ga privlače i procesu nastanka skulpture, prilikama za mlade umjetnike u Hrvatskoj i vani te planovima za budućnost.
Foto: Ana Vuko
Kao dijete upoznao je Kožarića
Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti, posebice prema kiparstvu?
Kao većina djece bio sam zaluđen Lego kockicama. Čim bi došao iz škole sjeo bih na pod i uz miris maminog ručka počeo nešto izmišljati i slagati. Oduvijek sam okružen umjetnošću, otac je likovni kritičar i kustos, bio je ravnatelj Umjetničkog paviljona i vodio je galeriju Galženica tridesetak godina. Majka je povjesničarka umjetnosti a stariji brat isto akademski kipar. U djetinjstvu sam često odlazio na otvorenja izložbi ili na Cvjetni trg s tatom kada se nalazio s umjetnicima, pa sam čak upoznao Kožarića, tako da me okruženje odredilo. U obitelji se većina bavi umjetnošću – od nakita, lončarstva ili glume, s mamine strane obitelj Medvešek. Prvi veći interes pojavio se sredinom osnovne škole zbog priča starijeg brata o školi Primijenjene umjetnosti i Akademiji likovnih umjetnosti, kreativnosti, i tu sam se odmah našao kao doma.
Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?
Od početka ozbiljnijeg bavljenja skulpturom uvijek koristim boju, i organične glatke forme. Forma je refleksija emocija i estetske osobnosti, tako oblikujem svoju nutrinu. Boja me zanima od samog početka akademije, to je potreba koja je uvijek prisutna u mojim radovima kao ekspresivni, kontekstualni i emocionalni element. Za sada imam četiri samostalne i dvadesetak skupnih, a izdvojio bih 13. Trijenale Hrvatskog kiparstva kao prvi ozbiljniji zamah na trećoj godini akademije i posljednju samostalnu izložbu u galeriji Galženica, koja je bila najzahtjevniji projekt do sada. I napokon mogu reći da sam zadovoljan svime kako je ispalo.
Kakva je bila atmosfera na nedavnom otvorenju vaše izložbe “Nakupi se čovjeku” u Velikoj Gorici? Kakve su bile reakcije posjetitelja na vaše instalacije? Što vas je inspiriralo za ovu specifičnu instalaciju i koliko je dugo nastajala?
Super, bilo je dosta ljudi s obzirom na kišni petak, dosta dobre reakcije na izložbu. Skupili su se i kustosi iz MSU-a, neki profesori s povijesti umjetnosti. Bio je, čini mi se, velik interes za izložbu, a kasnije nekoliko intervjua i snimanje za “Vijesti iz kulture” tako da sam dosta zadovoljan. Čini mi se kao prva ozbiljnija izložba koja nije više “studentskog” karaktera. Inspiriralo me okruženje u kojem sam se nalazio, neprožvakane stvari iz prošlosti s kojima se nisam stigao pozabaviti, promjene u životu, gomilanje svega – informacija, obaveza i emocija. Ovo mi je poslužilo kao katarza, izbacivanje misli kao nagomilane mase koja šiklja iz svih kutova galerije. U glavi je nastajala zadnjih pola godine. Izložio sam manju instalaciju na Situaciji Salona mladih i od toga odlučio napraviti site-specific instalaciju u Galženici. Za Galženicu sam radio dva mjeseca u ateljeu i 14 dana na licu mjesta jer je dio skulptura napravljen u galeriji.
Foto: Šimun Bućan
‘Želio bih izlagati negdje vani’
Što sve preispitujete kroz vaše umjetničke skulpture, instalacije i objekte? Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?
Zanima me ljudska psihofizika, kroz trome, opuštene ili prignječene forme bavim se unutarnjim stanjima i situacijama iz svakodnevnog života. Koristim nazive koji sugeriraju situacije/stanja poput, “Nakon nedjeljnog ručka”, “Sutra ću..” ,“Treba ostati sabran” i upotrebu ready made predmeta (stolica, noćni ormarić, usisavač, cijevi, itd.) stavljam formu – koja se ponaša kao tijesto, u životni kontekst, kao bilješku današnjice i opservacija iz okoline. Život je stalna tema, stanja s kojima se susrećemo svakodnevno i situacije koje su univerzalne među ljudima.
Koliko je teško umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?
Treba puno raditi i stalno se razvijati, sve ostale stvari dođu same po sebi, nepredvidive su i nema tu recepta. Nekad nešto dobiješ, nekad ne, ali treba pratiti sebe i truditi se. Ja radim od kada se probudim do kada idem spavati, nedjeljama pa čak i praznicima jer uživam u tome, to mi je unutarnja nužda i potreba.
Koje izložbe imate u planu za ovu i iduću godinu? Koje su vam želje za budućnost?
Ove godine još imam izložbu u Zen Contemporary Art Gallery, sa slikaricom Ivom Laterzom, i to je to. Trebam se malo odmoriti. Zadnjih nekoliko mjeseci je bilo izrazito iscrpljujuće i treba mi odmak od ateljea i rokova uz bor i kuhano vino. Sljedeće godine bi izložbu iz Galženice htio prijaviti u neke druge galerije, Osijek, Split, vidjet ću još, ali bit će Trijenale hrvatskog kiparstva i još nisam dobio odgovor za Zagrebački salon pa se nadam da ću i tamo sudjelovati. Želio bih izlagati negdje vani, malo putovati, ali više od svega naći veći atelje.
Foto: Ana Vuko
‘Priznanja su dobar poticaj za nastavak rada’
Dobitnik ste nekoliko nagrada za svoje radove, među kojima i nagrade “Ivan Kožarić”. Koju biste nagradu posebno izdvojili i koliko vam znače ovakva priznanja?
Nagrada “Ivan Kožarić” mi je puno značila i nisam to očekivao. Bila je dobar ‘vjetar u leđa’ jer sam taman započinjao novi ciklus radova. Priznanja su dobar poticaj za nastavak rada, ali ne smiješ s time puniti glavu niti misliti da nisi dobar ako nisi ništa dobio, jer ako stvaraš u kontinuitetu dobit ćeš priznanja s vremenom. Bitno je raditi, razmišljati i “ozbiljno” se igrati, ne radit za prodaju ili ostati na nečemu što prolazi i “popularno” je. Treba riskirati i uvijek ići dalje s idejama.
Što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?
Puno gledaj i čitaj koliko stigneš, probaj voljeti to što radiš, čak i kad mrziš, ne ide ti i najradije bi sve bacio u smeće, jer uvijek se isplati. Neke natječaje ćeš proći, neke ne. Nekad nećeš imati novaca, nekad hoćeš, i to je neizbježno, ali najbitnije: “Just do the work” (Anish Kapoor).
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: Ana Vuko
*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
