„Ne mogu zamisliti početak bilo koje izvedbe bez znaka križa. To je moj mir, moja polazišna točka uvijek. Molitva mi pomaže u procesu gradnje nekog novog lika, ali i štiti me. Kad moja mašta i vještina zakažu Nebo uvijek ima odgovor. Samo treba prepoznati znakove i slušati“, rekla je hrvatska kazališna i televizijska glumica Katarina Perica Kirin (44).

Ova svestrana akademska glumica, iza koje je bogata karijera u kazalištu, na filmu i TV-u, ističe kako u djetinjstvu nije razmišljala o svijetlima pozornice. Rođena je u Dalmaciji, u velikoj katoličkoj obitelji i vjera joj je, kaže, oduvijek bila oslonac, i to najviše u teškim trenucima. Kao devetogodišnja djevojčica, dok je pohađala osnovnu školu u Kruševu kod Obrovca, prognana je iz svog doma u zadarskom zaleđu. S majkom Mandom, sestrom blizankom Marijanom i starijom braćom Jurom i Šimom, dok im je otac bio na ratištu, godinama je živjela u prognaničkim naseljima – u Rijeci, Kukljici, Zatonu i Punta Skali.

Nakon srednje škole u Obrovcu i susreta s jednom profesoricom hrvatskog jezika odlučila je da će pokušati upisati glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Glumu je diplomirala 2008., a otprilike tada počinje i njezina suradnja sa Zagrebačkim kazalištem lutaka koja traje i danas, a duga je gotovo 20 godina. U stalnom je angažmanu ZKL-a od 2013. i, kako ističe, s ovim matičnim kazalištem vežu je brojni lijepi trenuci i ljudi s kojima dijeli iste vrijednosti. Kao dio ansambla, Katarina glumi u velikom broju predstava za djecu. Najčešće tumači uloge princeza i snažnih žena kao što su Pepeljuga i Trnoružica, a trenutačno priprema novu predstavu „Mala Sirena“ koja ima elemente mjuzikla i u kojoj će se naći u glavnoj ulozi – onoj Male Sirene.

Katarina trenutačno živi u Zagrebu sa suprugom tonmajstorom Nenom Kirinom i uživa u ulozi supruge i majke. Za njihova dva sina – Pavla Kuzmu i Marula Antuna kaže da su dar i blagoslov, a majčinstvo joj je donijelo ispunjenje i veliku radost. U intervjuu za Veritas govorila je o ljubavi prema glumi i počecima karijere, matičnom kazalištu i najnovijoj predstavi, značenju vjere i molitve u njezinom životu, obitelji i planovima za dalje.

Susret koju ju je promijenio

Za početak, jeste li oduvijek sanjali da ćete biti glumica? Od kuda ljubav prema kazalištu i glumi? Kako vam je Gospodin otkrio da imate glumački talent?

Kao djevojčica sam imala neke druge snove i želje. Kroz djetinjstvo nisam maštala o svjetlima pozornice, ali dolaskom u srednju školu snovi su se počeli mijenjati. Upoznala sam profesoricu hrvatskog jezika Melitu Fuzul koja je promijenila moj pogled na književnost i govorenje pjesama i proze u potpunosti. I tada sam prvi put zapravo počela razmišljati o glumi kao profesiji. Uz njeno mentorstvo i savjete odvažila sam se doći u Zagreb na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti.

U Zagrebačkom kazalištu lutaka ste već gotovo 20 godina. Što vas sve veže uz ovo kazalište i koliko vam znači biti dio ansambla?

ZKL je moj drugi dom od davne 2007. godine. Došla sam na poziv Joška Juvančića – zaljubila se u taj novi medij i ostala do danas. Veliki je blagoslov raditi s ljudima s kojima dijelite iste ili slične vrijednosti, s ljudima punim potpore, razumijevanja, ljubavi prema poslu a sve to imam u svom teatru.

Trenutačno radite na novoj predstavi – „Mala Sirena“. Koju ulogu tumačite u predstavi i kako napreduju probe? Što publika može očekivati od ovog klasika? Volite li inače Disneyjeve filmove?

Da, radimo na predstavi „Mala Sirena“ u režiji Tamare Damjanović. Meni je pripala uloga Male Sirene – koju ipak do sad nisam imala priliku odigrati. Predstava ima elemente malenog mjuzikla i bit će osvježenje na našem repertoaru. Silno se veselim ovoj suradnji uz molitvu da nas Nebo prati na ovom putu.

‘Bez Gospodina ne bih mogla zamisliti niti dan’

Koje je značenje vjere i molitve u Vašem životu? Potječete li iz katoličke obitelji i koji trenutak biste izdvojili kao istinski susret s Kristom? Koliko vam vjera danas pomaže u teškim trenucima?

Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u Dalmaciji. U našem domu je uvijek Bog bio u središtu od kada pamtim. Za vrijeme Domovinskog rata vjera nas je držala i održala na okupu. Volim reći kad mi je bilo najteže Gospodin mi je bio najbliži. Odlaskom mog oca prije sad već 13 godina osjetila sam Njegovo prisustvo i utjehu. Bez Gospodina ne bih mogla zamisliti niti dan. Svako jutro svaki dan i svaku večer zahvala što sam tu – zahvala za našu djecu i za naš život.

Kojoj župi pripadate i tko je najviše utjecao na vaš duhovni rast? Idu li vjera i glumački svijet zajedno?

Po mjestu stanovanja pripadam župi Rođenja Isusova na Kajzerici, ali smo česti gosti i na Sv. Duhu kod našeg Sv.Antuna. Kažem našeg jer je zbilja svetac kojem se moja obitelj često utječe u molitvama. Gospodin mi je do sad na put stavljao ljude od kojih sam mnogo učila i s kojima rastem u vjeri. Hvala Mu na tome.

Ne mogu zamisliti početak bilo koje izvedbe bez znaka križa. To je moj mir, moja polazišna točka uvijek. Molitva mi pomaže u u procesu gradnje nekog novog lika, ali i štiti me. Kad moja mašta i vještina zakažu Nebo uvijek odgovor ima. Samo treba prepoznati znakove i slušati.

‘Sv. Antun je naš svetac’

Kojim svecima se utječete i zašto ste svog sina Marula Antuna zavjetovali svetome Antunu?

Sveti Antu je naš svetac – tako ga volimo zvati, uz našu Majku. Njima se često utječemo i zahvaljujemo što mole za nas kod Gospodina. Marul Antun je i zavjetovan Sv. Antunu Padovanskom. Zbog prognoza koje nisu bile obećavajuće i izazovnog vremena kroz trudnoću zavjetovala sam ga još u utrobi. Iz zahvale na tom velikom daru naš Marul Antun je i dobio ime po sv. Antunu.

I za kraj, recite nam gdje se vidite za desetak godina te koja bi bila vaša poruka mladima koji se planiraju profesionalno baviti glumom?

Daleko je tih 10 godina o kojima govorite. Voljela bih da budu vođene Njegovom rukom pa gdje me god odvedu. S potpunim povjerenjem u Providnost kročim kroz svaki dan koji mi je darovan. Želje postoje, a koliko ću ih uspjeti slijediti vidjet ćemo.

Albina o povratku u duhovnu glazbu: ‘Od Boga sam dobila poziv koji se ne odbija’

Mladima koji žele putem glume i scene želim poručiti da je sve lakše uz Boga. Gluma kao poziv zna biti izazovan i trnovit put, ali uz molitvu postaje igra i ispunjenje. Veselje i sreća koje nosite još dugo nakon što se zastor zatvori. Ustrajte čak i kad se čini da postaje nemoguće, kad mašta uspori, a vještina se umori. Ustrajte jer ako stvarate iz ljubavi za nešto veće, sva iskušenja će proći.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Ines Novković/Zagrebačko kazalište lutaka

*Cijeli intervju je objavljen u Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskoga