“Oduvijek sam se volio likovno izražavati, a poglavito u obliku crteža, ilustracije ili slikanja. Kako sam kao dijete s vremenom ovladavao različitim alatima u crtanju i slikanju, intuicija mi je govorila da se moram izdignuti iz plohe papira i graditi nešto u prostoru”, rekao nam je Vice Glibota, akademski kipar iz Makarske.
Glibota iza sebe ima četiri samostalne i nekoliko skupnih izložbi te projekt “Astroparka”, edukacijskog centra za djecu i odrasle u Makarskoj. Kao dijete je, kaže, sate i sate provodio u djedovoj stolarskoj radionici stvarajući mala čudesa od odbačenih komada drveta. Radi skulpture, reljefe, instalacije i objekte koje su pomalo SF distopijskog karaktera, a znanstvena fantastika štivo je koje ga inspirira. Nedavno je sudjelovao na 50. ZILIK-u, a na Malom ZILIK-u je vodio radionice za djecu. Uz nove izložbe, u 2024. pokreće novi poslovni prostor u Makarskoj za izložbe i kulturna događanja.
Upitali smo ga o počecima u umjetnosti, inspiraciji za umjetnička djela i temama kojih se dotiče, recentnoj izložbi “Future Dire” s kojom se predstavio u Galeriji Prica u Samoboru, sudjelovanju na 50. ZILIK-u i radu s djecom, koliko je teško umjetnicima ‘probiti se’, posebice onima iz lokalnih sredina te željama i planovima za budućnost.
Od kuda ljubav prema likovnoj umjetnosti, posebice prema kiparstvu?
Ljubav prema likovnoj umjetnosti počela se razvijati još davno, davno. Kad se pokušam prisjetiti, zaroniti u eter ranog djetinjstva i osvrnuti se u retrospektivi, kao da sam se oduvijek volio likovno izražavati jer koliko god posegnem unatrag, ne mogu vidjeti ništa prije toga. Sve ostalo kao da je u nekakvoj izmaglici jako ranog djetinjstva, u nekakvoj bezobličnoj masi, kozmičkoj juhi, isto kao i počeci svemira. Stvarno sam se oduvijek volio likovno izražavati, a poglavito u obliku crteža, ilustracije ili slikanja.
Kako sam kao dijete s vremenom ovladavao različitim alatima u crtanju i slikanju, intuicija mi je govorila da se moram izdignuti iz plohe papira i graditi nešto u prostoru. Bili su to na individualnoj razini nekakvi primordijalni oblici skulpture i prostorne instalacije. Tada te tvorevine nisam znao tim imenom, ali sam intuitivno znao i osjećao potrebu da ih želim graditi. To je bila masivna promjena u mojoj percepciji uzoraka koje sam primjećivao okolo sebe i kako oni funkcioniraju u prostoru… Sate i sate sam provodio u djedovoj stolarskoj radionici stvarajući mala čudesa od odbačenih komada drveta. Proširujući tako svoj “toolbox” znanjem o svojstvima materijala i kako se pojedini materijali ponašaju pod različitim temperaturama i silama pritiska. Tako sam istesao svoj prvi mali brodić iz jednog komada drva, što je u meni pokrenulo lavinu motivacije za nastaviti dalje.
Prva samostalna izložba u rodnom gradu
Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?
Trenutno iza sebe imam četiri samostalne i nekoliko skupnih izložbi, uz projekt “Astroparka”, edukacijskog centra za djecu i odrasle u Makarskoj na kojem sam realizirao 7 javnih skulptura koje predstavljaju nebeska tijela sunčeva sustava. Od izložbi bih posebno istaknuo svoju prvu samostalnu izložbu u Makarskoj 2015. kojom sam praktički razbio led te se prvi put javno predstavio publici u vlastitom gradu u obliku samostalne izložbe.
Dodatno bi istaknuo i recentnu izložbu u Galeriji Prica u Samoboru 2023. gdje sam se predstavio s najnovijim ciklusom radova pod nazivom “Future Dire”. Apsolutno svaki segment vezan za recentnu izložbu je bio odrađen besprijekorno. Od postavke, promidžbe, razine posjećenosti te pozitivnog feedbacka koji sam dobio od publike i struke što naravno puno znači za jednog umjetnika te potvrđuje kvalitetu rada. Tu bi se morao i posebno zahvaliti nezavisnoj kustosici i muzeologinji Sonji Švec Španjol koja je svojim iznimno profesionalnim pristupom te razinom posvećenosti detaljima cijelu organizaciju oko izložbe dovela na viši nivo.
Kako to da ste sudjelovali na 50. ZILIK-u? Kakva je bila atmosfera i što ste sve na Malom ZILIK-u učili djecu na radionicama? Kakve su bile reakcije djece?
Na ZILIK sam došao na poziv Sonje Švec Španjol. S obzirom na moje prethodno pedagoško iskustvo rada u osnovnoj školi, te samu težinu i simboliku koju utjelovljuje koncept ZILIK-a, na poziv sam se odazvao bez razmišljanja.
Radionica je bila svojevrsna mala Odiseja u svemiru, a djeca su bila protagonisti te Odiseje. Cilj radionice je bio prije svega djecu potaknuti na razmišljanje kako da se pokušaju kreativno izraziti u obliku nekakve prostorne instalacije koja bi predstavljala njihovu vlastitu poruku potencijalnom vanzemaljskom životu, ako bi ga ikada susreli. Naglasak je pritom stavljen na sam proces izrade dječjih radova, odnosno njihovo kreativno putovanje. Time je postignuto da djecu u potpunosti lišimo tereta rezultata da bi se mogli u potpunosti prepustiti “putovanju”.
Sjećanje na eru koja se još nije dogodila
Što sve preispitujete kroz vaše umjetničke skulpture, instalacije i objekte? Kojih se sve tema dotičete u vašim umjetničkim radovima?
Generalna tematika i kontekst koji prevladava je nekakav post-apokaliptički “flashback” uz primjese kozmičkog i filozofskog horora kojima doslovno preispitujem vlastitu egzistenciju. Nostalgično sjećanje na eru koja se još nije dogodila, što dodatno vuče inspiraciju iz retrofuturizma. Radovi postaju relikvije te ere koja se još nije dogodila, prikazujući degradirajuće društvo u obliku mehaničkih formi koje se raspadaju, hladne i otuđene, lišene svakog oblika ljudskosti. I koliko god to morbidno zvučalo, postoji nešto estetski lijepo u procesu forme koja se raspada, njeno postepeno razlistavanje u prostoru u kojem se naposljetku u potpunosti i izgubi…
Kako je nastao vaš ciklus radova “Future Dire”? Što vas sve inspirira za stvaranje umjetničkih djela?
Ciklus radova “Future Dire” počeo je nastajati krajem 2020. inspiriran potpuno novim kontekstom i surovom realnošću u kojoj smo se kao društvo našli u samim počecima 2020. Izolacija te promjene nastale na socio-ekonomskom pejzažu potakli su me na razmišljanje da pokušam napraviti disekciju društva te kroz post-apokaliptična djela i svojevrsnu projekciju naše budućnosti.
Sam naslov izložbe implicira nešto nadolazeće kao strašno, beznadno. Horor u punini, ali ne nužno groteskan kakav horor zna biti, već mehanički hladan i distanciran, otuđen i lišen ljudskosti, gotovo vanzemaljski. Radovi su relikvije neke davno zaboravljene ere koja se još nije dogodila…Tu je svakako utjecalo i moje uporno gravitiranje literaturi znanstvene fantastike, a naposljetku i djelima kozmičkog i filozofskog horora. Kako sam samo još u srednjoj školi hlapljivo čitao djela znanstvene fantastike. Na nastavi bi za zadanu lektiru samo od kolege prepisao kratak sadržaj, ali sam zato “Odiseju u Svemiru” Arthura C. Clarka ili “Svemir u orahovoj ljusci” Stephena Hawkinga doslovno znao pjevajući.
‘Put je težak, ponekad i neizvjestan’
Koliko je teško umjetnicima ‘probiti se’ i doći do toga da se njihovi radovi prodaju i izlažu u muzejima?
Kvaliteta rada bi trebala biti najbitniji, jedini i, naravno, odlučujući faktor onog trenutka kad umjetnik svojim radom aplicira na natječaju za izlaganje i slično. No svi znamo da to nije baš tako. Sustav se sastoji od nekolicine umjetnika, likovnih kritičara i kustosa čija je dinamika odnosa svojevrsni “circlejerk”, ali ako ste pak te sreće da vas sustav i interesne sfere bliske sustavu privole, praktički su vam sva vrata otvorena. Po starom receptu svatko svome, naravno.
Dodatna otegotna okolnost je i izražena centraliziranost krovne umjetničke organizacije u RH gdje se većina sredstava alocira upravo na područje Zagreba, gdje su i u najvećoj mjeri zastupljeni upravo umjetnici iz Zagreba i okolice. U bilo kakvom sustavu, diverzifikacija sredstava i ljudi je potrebna jer jamči bolju otpornost na rizik i u konačnici otvara nove mogućnosti i potencijale.
Planirate u Makarskoj otvoriti poslovni prostor za izložbe i kulturna događanja. Što ste sve predvidjeli i kada očekujete otvorenje?
Poslovni prostor smo supruga i ja već dobili a na njega smo, odnosno ja, jer imam registriran mali obrt za proizvodnju, aplicirao putem javnog natječaja kojeg je izdao Grad Makarska. Prostor se nalazi u Makarskoj staroj gradskoj jezgri, u kali. Iako dimenzijama mali, potencijal prostora je ogroman, a želja je postepeno ga profilirati u nekakav respektabilan prostor za izlaganje.
Naša ugovorna obveza je 4 tematske izložbe na godišnjoj bazi, a supruga i ja se nadamo uz pomoć kolega i prijatelja iz područja umjetnosti, umjetnika i kustosa “podignuti” sve na jedan viši nivo. Prostor se trenutačno još renovira i oprema se dodatnom opremom za izlaganje i bit će aktiviran u skorije vrijeme.
Koje izložbe imate u planu za ovu godinu? Koje su vam želje za budućnost?
Uzevši u obzir da uz obiteljski život i obaveze koje nosi isti, trenutačno pokušavam iskoristiti većinu vremena na raspolaganju da proširim paletu sadašnjeg ciklusa radova i nastojim se na svojoj sljedećoj samostalnoj izložbi u lipnju na Rabu publici predstaviti u punini.
Imam puno toga u planu. Skica je previše, a premalo vremena za realizaciju svega planiranog.
Kroz 2024. godinu tu su dodatno i izložbe u Galeriji Zilik u Karlovcu te u Galeriji Idealni Grad u Sesvetama.
Uzevši u obzir izlagačke aktivnosti te povijest navedenih prostora, osjećam izniman respekt prema sva tri izložbena prostora i nastojat ću dati sve od sebe da opravdam priliku izlagati u njima.
Što biste poručili mladima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?
Put je težak, ponekad i neizvjestan i naravno, pun je stranputica. Ovdje najuporniji opstaju, kontinuitet. Spremite se balansirati između egotripa i potpunog kolapsa kreativne energije i fokusa što će vas nerijetko dovesti do ozbiljnih egzistencijalnih preispitivanja vlastitog rada, a u konačnici i vlastitog bića. Ima li zapravo sve uopće smisla?
Nema više mentora, nema više prečica, budite spremni u likovnom smislu zakoračiti u svaku moguću slijepu ulicu prije nego iznjedrite najbolje rješenje koje i dalje ne mora nužno biti TO jer rad nikad ne mora biti gotov. Zadržati onu intrinzičnu motivaciju i pravi “grit” i upornost za dalje bit će teško. Ono najvažnije počinje unutar četiri zida vašeg prašnjavog ateljea.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Marko Polonio/privatna arhiva
