„Iz mog iskustva, bolesniku i obitelji je važna neka vrsta sigurnosti – da se u svakom trenutku mogu obratiti nekome za pomoć. Kad se razgovara o palijativi, prva asocijacija je bol. Zanimljivo je da jaka fizička bol nije toliko česta koliko se misli, ali uvijek je prisutna bol u drugim sferama, bol koja se teže umiruje i koja ne zahtijeva lijekove nego razgovor s bolesnikom i obitelji“, rekao nam je Krešimir Lončar, dr.med, specijalist onkologije i radioterapije. Ovaj rođeni Bjelovarac sa zagrebačkom adresom krajem 2022. napustio je javno zdravstvo i otvorio Ustanovu za zdravstvenu skrb dr. Lončar kako bi pomagao palijativnim bolesnicima.
Još na početku specijalizacije, ističe, pronašao se u “poslu” u kojem pomaže osobama s neizlječivim bolestima s fokusom na različita područja, a palijativa ga prati do danas. Krešimir je do 2017. radio na Onkologiji na Rebru, a onda tri godine na Onkologiji u Mariboru. Kako se cijeli svijet okrenuo naopako početkom 2020., tako se i on, ističe, vratio u Zagreb u potrazi za novim izazovima. Počeo je raditi u mobilnom palijativnom timu i svakodnevno posjećivati teške bolesnike i njihove obitelji u njihovim domovima, nastojeći im olakšati vrijeme koje imaju pred sobom. Tu je, ističe, dobio jedno neprocjenjivo iskustvo.
Za Generaciju nam je otkrio zašto se odlučio na privatnu palijativnu skrb, kolika je potreba za ovakvim liječnicima u Hrvatskoj, što je najvažnije pružiti ljudima koji boluju od neizlječivih smrtonosnih bolesti, ali i članovima njihovih obitelji, kako je raditi ovaj težak i izazovan posao te što bi poručio onima koji kroje zdravstvenu politiku u Hrvatskoj.
Kako ste se odlučili za potez otvaranja privatne Ustanove koja se bavi palijativnom skrbi?
Jednostavno, splet okolnosti je doveo do toga da sam se među prvima, ako ne i prvi, odlučio posvetiti palijativnoj skrbi u privatnoj zdravstvenoj ustanovi. No, kada pogledam unazad, godinama je sve išlo u tom smjeru. Već na početku specijalizacije radioterapije i onkologije, pokazao sam zanimanje za edukaciju iz psihoonkologije. Te 2008. godine još nije bilo službene, meni dostupne edukacije iz palijativne medicine, ali tu se već zapalila iskra koja je kroz narednih 12 godina rezultirala time da želim raditi u mobilnom palijativnom timu. Nakon nepune tri godine, odlučio sam isti posao nastaviti u privatnoj zdravstvenoj ustanovi i posvetiti se palijativi – kao privatni liječnik – 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, 365 dana u godini. Uz podršku koju imam od obitelji i prijatelja, vjerujem da ću uspjeti.
Poznato je da u Hrvatskoj nedostaje ovakvih ustanova te je potreba za palijativnom skrbi velika. Što kažu brojke i koliko je zapravo situacija ozbiljna? Koliko osoba ima potrebu za palijativnom skrbi?
Na papiru, kao i mnoge druge stvari, sve izgleda solidno. Situacija je ozbiljna. Problematika je složena i specifična, no u osnovi uz manje promjene u organizaciji zdravstvene skrbi i socijalne politike, mogli bi napraviti značajnu promjenu na bolje za one koji su u potrebi. U kratkom vremenu.
Prema nekim znanstvenim publikacijama, čak 75 % osoba koji se bliže kraju života, mogli bi imati koristi od uključivanja u palijativnu skrb. To nisu samo onkološki bolesnici, nego i oni koji boluju od kardiovaskularnih, kroničnih respiratornih, dijabetesa, AIDS-a. Ako razumijemo da palijativa skrbi za bolesnika i obitelj, onda je mali postotak osoba koje neće ili ne bi trebale doći u kontakt s palijativnom skrbi.
Brojke su, nažalost ili srećom takve, da svakoj četvrtoj osobi pravovremeno upućivanje na palijativu ( i sve druge riječi za pomoć oboljelima od neizlječivih, a smrtonosnih bolesti) može značiti lakše nošenje s bolešću, manje patnje, više smisla … I ne samo oboljeloj osobi, već cijeloj obitelji.
Kako je raditi ovaj težak i izazovan posao? Što je najvažnije pružiti takvim pacijentima, ali i članovima obitelji?
Posao je zahtjevan – u idealanom obliku palijativna skrb znači medicinsku, psihološku, duhovnu i socijalnu skrb za bolesnika i obitelj. Palijativna skrb je u osnovi multidisciplinarna, pa čak i u svakom od ova četiri segmenta. I ako se ograničimo na medicinski dio (što zapravo otežava posao), “posao” je sličan “poslu” liječnika obiteljske medicine u smislu sagledavanja osobe kao cjeline, ali dinamičniji i kompleksniji. Slično hitnoj medicini gdje je vrijeme važan čimbenik i u kvalitetnoj palijativnoj skrbi smatram vrijeme važnim čimbenikom – samo što ovdje to nije vrijeme za “spasiti život” već ublažiti neugodne simptome.
Iz mog iskustva, bolesniku i obitelji je važna neka vrsta sigurnosti – da se u svakom trenutku mogu obraditi nekome za pomoć. Kad se razgovara o palijativi, prva asocijacija je bol. Zanimljivo je da jaka fizička bol nije toliko česta koliko se misli, ali uvijek je prisutna bol u drugim sferama, bol koja se teže umiruje i koja ne zahtijeva lijekove nego razgovor s bolesnikom i obitelji.
Otac ste troje djece. Kako balansirate između posla i velike obitelji?
Obitelj mi je velika podrška. Nastojim održati dobar balans između posla i obitelji, jer je on važan za osobe o kojima brinem, za obitelj i u konačnici za mene. Uz dovoljno podsjetnika – sve nekako funkcionira.
Što biste poručili za kraj, posebice onima koji kroje zdravstvenu politiku u Hrvatskoj?
Krojačima zdravstvene politike bih poručio da posao rade u najvećoj mogućoj mjeri odgovorno i profesionalno. Želim im da budu svjesni koliko s takvim pristupom mogu napraviti dobra ali i obratno, kao i to da i učinjeno i neučinjeno mogu imati ili vjerojatno imaju jednaku težinu.
Na Facebooku – Ustanova za zdravstvenu skrb dr. Lončar možete pronaći zanimljive i korisne informacije o potpornoj i palijativnoj terapiji/skrbi. Tamo ću redovito pisati o palijativi – o plaštu sigurnosti koji će u nekom trenutku biti od koristi u životu svakoj četvrtoj osobi, ako brojimo i obitelji onda govorimo o više od 90% populacije.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: privatna arhiva