“Kao žena tijekom karijere susretala sam se s raznim predrasudama i pretpostavkama. Muškarci su cjenjeniji u smislu da uživaju veći autoritet i mogućnost napredovanja u struci, a posebice su uspješni na polju povezivanja u interesne skupine koje potom dominiraju hrvatskom likovnom scenom”, rekla nam je Sonja Švec Španjol. Ova diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja radi kao likovna kritičarka i nezavisna kustosica te iza sebe ima više od 200 izložbi i 10 godina djelovanja. Uređuje vlastiti portal o likovnoj umjetnosti PerceiveArt.com, a najnovija putujuća izložba “Neustrašive žene” koja se može pogledati diljem Hrvatske njezin je dosad najveći pothvat.

Upitali smo je o počecima djelovanja i ljubavi prema umjetnosti, izazovima s kojima se susreće u radu, dosadašnjim izložbama, likovnoj sceni u Hrvatskoj, položaju žena u umjetnosti, neravnopravnosti i predrasudama s kojima se žene i danas susreću u društvu, posebice u radnom okruženju. Sonja je uputila i poruku svim mladim ženama koje se odlučuju zakoračiti u svijet umjetnosti u Hrvatskoj.

Od kuda ljubav prema umjetnosti? Jeste li oduvijek sanjali da ćete biti likovna kritičarka i kustosica?

Ljubav prema umjetnosti, kako to inače biva, javila se već u djetinjstvu. Uvijek sam bila više naklonjena društvenim predmetima pa sam upisala srednju umjetničku školu za dizajnera odjeće primarno zato što je škola imala umjetničke predmete poput crtanja i slikanja, modeliranja, pisma te pojačan predmet povijesti umjetnosti.

U srednjoj školi sam osvijestila da je upravo pisanje moj primarni medij, a kako sam htjela ostati u području umjetnosti, studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nametnuo se kao prirodni odabir. Nisam oduvijek znala što ću točno biti, ali nadala sam se da će moje djelovanje biti u području umjetnosti.

Kako to da ste se odlučili na muzeologiju? Iza sebe imate više od 200 izložbi i preko 10 godina djelovanja. Kako biste opisali svoj put i je li bilo teško pronaći posao u struci?

Tijekom studija povijesti umjetnosti shvatila sam da rad u školi ne bi bio moj prvi izbor, pa mi se dodatni studij muzeologije pokazao kao idealna prilika da usavršim i dodatno usmjerim svoje zvanje. Moram reći da sam iznimno puno naučila na dodatnom studiju Muzeologije, posebice jer sam imala izvrsne profesore poput Tomislava Šole i, nažalost, prerano preminulog Nikole Albanežea, koji su mi približili svijet muzeja i izložbi i to je zapravo bio presudan trenutak u kojem sam odlučila da želim raditi kao kustosica.

Na početku je bilo jako teško i izazovno, jer nakon godinu dana stručnog osposobljavanja u Ateljeu Meštrović i položenog ispita za kustosa trebalo je pronaći posao u struci. U Zagrebu je pronalazak posla u ustanovi predstavljao nemoguću misiju, jer se prvenstveno zapošljavalo prema vezama, kontaktima i rođacima, a ja sam imala samo svoje znanje, stečene diplome i položen stručni ispit za kustosa. Očigledno, nedovoljno. Kako nisam htjela sjediti doma i naricati nad vlastitom sudbinom, pokrenula sam portal o likovnoj umjetnosti www.PerceiveArt.com koji i dandanas besplatno vodim i uređujem, te sam počela djelovati kao nezavisna kustosica.

Na početku je bilo teško pronaći angažmane, jer vas nitko ne poznaje i trebalo je dosta vremena da se dokažem i pozicioniram, no nakon nekog vremena angažmani su počeli stizati sami i tada sam uistinu bila sretna jer je to bila potvrda da se predani rad, trud i profesionalan pristup isplati i da su ljudi prepoznali kvalitetu mog rada. Iznimno mi je drago da sam u posljednjih 10-ak godina stekla pozamašan broj odličnih suradnika, upoznala divne umjetnike s kojima surađujem već godinama, a s nekima sam razvila i prijateljstva te redovno izmjenjujemo mišljenja i stavove o situaciji i događanjima na hrvatskoj likovnoj sceni. Mislim da su kvalitetni ljudi i projekti te publika kojoj uspijete na zanimljiv način približiti umjetnost najveća nagrada za sav uloženi trud, rad i vrijeme.

Koju biste izložbu posebno izdvojili i zašto?

Od svih dosad realiziranih izložbi teško mi je izdvojiti samo jednu, ali ako bih morala onda bi to svakako bila izložba povodom 5. obljetnice portala PerceiveArt koja je održana 2018. godine u Galeriji Zvonimir u Zagrebu. Jednom iznimno lijepom i meni posebno dragom izložbom na kojoj je sudjelovalo čak 17 umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske obilježila sam obljetnicu portala i vlastito nezavisno djelovanje.

Na otvorenje je došlo puno dragih prijatelja, umjetnika i suradnika i bilo je divno doživjeti takvu podršku u nezavisnom radu koji često nalikuje borbi s vjetrenjačama.

Vaša najnovija izložba „Neustrašive žene“ bavi se ženskom tematikom i uključuje čitav niz žena koje su zadužile Hrvatsku. Kojih se sve tema i žena dotičete i koju poruku šaljete o ženama i njihovoj ulozi u društvu?

Izložba “Neustrašive žene” odličan je projekt koji traje već drugu godinu za redom te iskreno mislim da nema sličnog projekta koji je objedinio čak 20 ustanova u kulturi i umjetnosti u Hrvatskoj te gostovao u 20 izložbenih prostora diljem Hrvatske. Tim više mi je drago što je takav poduhvat ostvaren upravo s ovim projektom, jer izložba “Neustrašive žene” stavlja u fokus sve one značajne žene iz hrvatske povijesti i sadašnjosti koje su ranije bile zanemarene ili nevidljive jer nisu imale pravo glasa, pravo obrazovanja pa sukladno tome ni pravo djelovanja što je rezultiralo i činjenicom da nisu adekvatno zastupljene u povijesnim pregledima i leksikonima.

Ovom izložbom htjeli smo staviti u fokus značajne žene iz najrazličitijih područja te educirati širu javnost o njihovom djelovanju i značaju. Izložba ima i edukativni karakter, jer su značajne žene predstavljene kroz medij ilustracije – medij uz koji odrastamo i koji je blizak mlađim generacijama, a pritom u fokus stavljamo i 23 suvremene hrvatske ilustratorice od kojih su mnoge osvojile brojna priznanja i nagrade za svoj rad u zemlji i inozemstvu. Glavna nit poveznica između svih predstavljenih neustrašivih žena, a najstarija seže čak u 10. stoljeće (Jelena Slavna), jest činjenica da se one nisu etablirale i proslavile samo u području za koje su bile talentirane ili u kojem su djelovale, već su vlastitim zalaganjem i djelovanjem kročile put za buduće generacije, te pomagale mladima, bolesnima, siromašnima, djeci i udovicama, borile se za ravnopravnost i dostojanstvo svakog čovjeka odnosno radile su za opće dobro – nešto što u XXI. stoljeću izumire, jer smo svi vođeni isključivo vlastitim ambicijama i gledamo samo vlastitu korist, umjesto da djelujemo za dobrobit zajednice.

Nadam se da će ova izložba doista inspirirati i potaknuti pojedince da i sami doprinesu na način na koji osjete da to žele i mogu, jer kada pročitate biografije predstavljenih žena i upoznate se s činjenicama u kakvim okolnostima i uvjetima su živjele i unatoč svemu uspjele izboriti se za sebe i svoj narod, onda doista osjetite odgovornost da i sami doprinesete.

Foto: Max Juhasz

Što je sve potrebno da bi jedan tako velik projekt bio uspješno proveden? Po čemu ćete najviše pamtiti ovo iskustvo?

Hvala vam na ovom pitanju, posebice jer mislim da ne samo šira javnost, već često i kolege koji rade unutar ustanova nisu svjesni koliko je potrebno rada iza jednog ovakvog projekta kada u organizaciji stoji samo jedna ili dvije osobe. Naime, potrebno je jako puno rada, vremena, strpljenja i upornosti. Izložba je krenula na svoje putovanje 8. ožujka prošle godine i to prvom izložbom otvorenom u Jastrebarskom. Same pripreme za putujuću izložbu počele su godinu dana ranije tj. početkom 2021. godine. Prvo je trebalo sastaviti listu ustanova – muzeja, galerija, knjižnica i centara za kulturu diljem Hrvatske – kojima sam ponudila izložbu. Zatim je trebalo napisati i poslati ponudu svakoj pojedinačnoj ustanovi te izraditi prateći troškovnik, odgovoriti na sva pitanja i nedoumice, složiti listu ustanova koje su potvrdile sudjelovanje u projektu, izračunati dijeljene troškove među ustanovama za pojedine stavke kako bi se u konačnici rasteretili budžeti pojedine ustanove, te napraviti raspored putovanja koji je praktičan i logičan te ostavlja po nekoliko dana pauze između svake izložbe.

Zatim je uslijedilo pisanje predgovora izložbe, koordinacija, dogovor i izrada radova na kapafixu, uređivanje i priprema kataloga izložbe u suradnji s kolegicom Željkom Mezić koja je ilustratorica i sudjeluje na izložbi, te krenuti na putovanje koje je obuhvaćalo pisanje i slanje press najave za svaku pojedinu izložbu, postavljanje izložbe u obližnjim gradovima ili koordiniranje postavljanja s kolegama iz ustanova na udaljenijim lokacijama, dolazak i otvorenje svake izložbe, povezivanje ustanova i koordinaciju transporta. I dok smo u prošloj godini Željka Mezić i ja zajedno putovale, postavljale i otvarale izložbe paralelno je trebalo ponovno odraditi sve navedene poslove i pripremiti izložbu za putovanje u narednoj godini. Kako izložba okvirno traje po mjesec dana na svakoj lokaciji to znači da putujete cijelu godinu i svaki mjesec gostujete u drugom gradu, a to naravno nije jedini projekt na kome radite pa ga treba uskladiti s nizom ostalih projekata, angažmana i obaveza. Ovo iskustvo ću svakako pamtiti po prilici koja mi je ukazana zahvaljujući inicijativi Ivane Glavaš Bakija u čijoj su nakladi Iris Illyrica izdane knjige u kojima se nalaze ilustracije s izložbe, po odličnoj suradnji sa Željkom Mezić u prošloj godini, i po divnim starim, ali i novim kolegicama koje sam imala priliku upoznati zahvaljujući suradnji na ovom projektu, a ponajviše po činjenici da smo samostalno i nezavisno uspjeli u ovakvom opsegu predstaviti projekt diljem Hrvatske.

Kako biste opisali položaj žena u kulturi i umjetnosti danas? S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere i jesu li muškarci cjenjeniji u struci poput vaše?

Nažalost, smatram da položaj žena i muškaraca u kulturi i umjetnosti i dandanas nije ravnopravan te mislim da to nije slučaj samo u likovnoj umjetnosti već i u drugim sferama poput, primjerice, književnosti ili filma. Vrlo često likovne umjetnice ukazuju na problem premalo plaćenog rada te neravnopravnog omjera u kontekstu dodjele stručnih nagrada i priznanja koji uvijek ide u prilog muškim umjetnicima.

Kao žena tijekom karijere susretala sam se s raznim predrasudama i pretpostavkama. Muškarci su cjenjeniji u smislu da uživaju veći autoritet i mogućnost napredovanja u struci, a posebice su uspješni na polju povezivanja u interesne skupine koje potom dominiraju hrvatskom likovnom scenom. Svatko tko aktivno prati zbivanja na likovnoj sceni, može primijetiti kako se određeni broj muških kolega u Zagrebu, koji su na rukovodećim pozicijama udruga i ustanova u kulturi, međusobno jako dobro povezao što ih čini još utjecajnijima i dominantnijima nego što bi to bili pojedinačno. Takvo djelovanje zaista ne ostavlja puno prostora za vanjske suradnike ili da bolje kažem suradnice, a da ne govorim o mnogim umjetnicima i umjetnicama koji zbog zatvorenih krugova osobnih interesa nemaju mogućnost predstaviti svoje djelovanje u glavnom gradu Hrvatske.  

Je li naše društvo patrijarhalno? S kojim se predrasudama žene i dalje nose u javnom prostoru, ali i privatno? Jesu li ponekad i žene te koje drugim ženama otežavaju na njihovom putu?

Naše društvo je izuzetno patrijarhalno i to je vidljivo na svakom koraku. Prvo i osnovno, žene se ne smatra i ne percipira ravnopravnima i jednako kompetentnima kao muškarce. Istraživanja i dandanas pokazuju kako su žene i dalje manje plaćene od muškaraca i to za iste poslove te iste pozicije i stupanj odgovornosti. Bojim se da je opća klima, a za koju je prvenstveno odgovorna državna vlast, najviše doprinijela degradaciji općih vrijednosti u društvu, a tako i percepciji uloge i mogućnosti žena gdje gotovo svakodnevno svjedočimo kako muški političari karakteriziraju svoje kolegice da su “histerične”, “neurotične”, “bolesne”  te kako im je mjesto u kuhinji i da ne citiram vrlo ružne psovke koje su im također često upućene, a oni koji su ih izrekli percipirani su u društvu kako “glavni baje” jer eto rekli su oni svoje?!

O seksualnim aluzijama kojima su studentice i mlade žene izložene na fakultetima i radnom mjestu mogla bi se knjiga napisati, kao i o sustavu koji ne štiti žene kod slučajeva obiteljskog zlostavljanja i maltretiranja pa policija, iako je mjesecima i godinama bila informirana o teškom nasilju i problemima, reagira tek kada se ugasi još jedan ženski život.

Vezano uz vaše pitanje je li ponekad i žene drugim ženama otežavaju profesionalno djelovanje, moram prvo istaknuti kako imam iznimno kvalitetne, drage i dobre kolegice, poslovne suradnice i divne umjetnice s kojima surađujem i zaista je riječ o nevjerojatno snažnim i kvalitetnim ženama te se međusobno podržavamo u radu, ali iz prve ruke svjedočim i kako je to kada se žena namjeri na ženu. Naime, prije 10-ak godina objavila sam na svom portalu PerceiveArt problemski tekst “Šerifovanje” na likovnoj sceniu kojem se jedna kolegica, koja je starija od mene deset godina, očigledno prepoznala jer me od tada pa do dana današnjeg sustavno sabotira u radu i to vrlo agresivno onemogućavajući mi da uđem u pojedine strukovne udruge u kojima je ona visoko pozicionirana, opstruirajući financiranje projekata kada je članica vijeća koje odlučuje o financiranju, preko stopiranja objave članaka u novinama u kojima ima stalnu kolumnu pa čak do toga da sad pomno prati moj rad i ulazi u ustanove s kojima imam višegodišnje suradnje te poziva umjetnike s kojima godinama surađujem kako bi mi uzela kruh iz usta. Tako da unatoč svim neugodnim iskustvima u patrijarhalnom društvu, najveći “neprijatelj”, barem u mom slučaju, je žena.

Što biste poručili mladim ženama koje tek ulaze u svijet umjetnosti?

Poručila bih svim mladim ženama da vjeruju u sebe te da budu uporne i iskrene u svom djelovanju. Posebno bih istaknula neka uvijek paze i vode računa s kakvim ljudima se okružuju i u kakve projekte ulaze. Nažalost, u području umjetnosti ima jako puno egoističnih i ambicioznih pojedinaca koji djeluju samo za vlastitu korist i koji percipiraju umjetnike kao “oruđe” za postizanje vlastitog uspjeha. Zato bih mladim ženama poručila da ne pristaju na kompromise koji uvjetuju ugrožavanje njihovog integriteta i umjetničkog izričaja, ali da budu spremne na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku za koju je iznimno važno i od koga dolazi, a ne samo što je rečeno.

Mislim da žene posjeduju nevjerojatnu snagu koja može rezultirati promjenama na bolje, samo što je ta snaga u nekima još duboko zatomljena upravo zbog svijeta u kojem živimo i društva koje nas često pokušava slomiti kako ne bismo uspjeli, jer mnogima više odgovara “ne talasaj” status, a ne pojedinci koji nagovješćuju promjene. Umjetnost je uvijek bila neiscrpno nadahnuće i hrana za ljudsku dušu, ali i temelj za revolucionarne promjene. Ne smijemo to zaboraviti, nikada!

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Zoran Pero Radaković

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.