“Bitno sam promijenila način života. Više šećem i ne zamaram se nebitnim stvarima u životu jer uzrok mog moždanog udara je prije svega stres i velika preopterećenost poslom”, rekla nam je Marija Hribar (55) koja je prije devet godina doživjela moždani udar, nakon čega joj se život uvelike promijenio.
Ova hrabra žena i majka prisjetila se prvih simptoma i liječenja, a bolne posljedice osjeća i danas. Svi koji se oporavljaju od moždanog, istaknula je, trebali bi prvenstveno biti uporni i vježbati mnogo jer funkcije se polako vraćaju i potrebno je uložiti veliki trud. Ususret “Danu crvenih haljina” upitali smo ju kako je izgledala njezina borba s teškom bolešću, tko joj je bio najveća podrška i što bi poručila svima, a posebice ženama, vezano uz brigu za vlastito zdravlje.
Jeste li primijetili rane simptome moždanog udara?
Moždani udar dogodio mi se prije devet godina, na radnom mjestu. Nakon malo žustrije prepirke s kolegicom, osjetila sam da mi se povisio tlak, ali i da se događa nešto još mnogo gore. Prsnula mi je žilica u mozgu. Odmah sam prepoznala da je to moždani udar i tražila da me odvedu mom doktoru opće prakse udaljenom kilometar dalje od radnog mjesta. Moja prisebnost spasila mi je život jer da se duže čekalo na pomoć, rečeno mi je da vjerojatno ne bih preživjela jer je moždani bio vrlo jak. Prvi simptomi su bili trnci u lijevoj stani tijela i nemogućnost normalnog hoda.
Kada je započela i kako je izgledala vaša borba s ovom bolešću?
Kada sam došla u ambulantu tlak je bio 280/220 i doktor mi je odmah dao lijekove za sniženje tlaka i stabilizaciju stanja te pozvao hitnu pomoć. Do dolaska hitne više nisam mogla stati na noge i pomaknuti ni lijevu ruku ni nogu. Hitna me odvela u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, a CT je pokazao nastanak aneurizme u talamusu.
Cijelo vrijeme bila sam pri svijesti i pratila sam što se događa. Prvu noć sam provela u intenzivnoj, a slijedeći dan, nakon što tlak stabilizirao, premještena sam na odjel neurologije. Nakon boravka u bolnici upućena sam sanitetom na rehabilitaciju u Specijalnu bolnicu Lipik gdje sam provela 30 dana na intenzivnoj rehabilitaciji. Uz ogromnu pomoć i podršku svih fizioterapeuta i ostalog osoblja samostalno sam prohodala, ispočetka polako i na kratke relacije.
Foto: Zvonimir Ferina
Podrška i pomoć obitelji
Koliko vam se život promijenio nakon moždanog udara? Jeste li promijenili neke životne navike i tko vam je bio najveća podrška?
Dolaskom kući nastavila sam s vježbama, nabavljen mi je sobni bicikl, a nakon tri tjedna dobila sam i fizikalnu rehabilitaciju u kući. Suprug je nabavio i kolica tako da me šetao vani, malo sam hodala, a ostalo je bila šetnja u kolicima na svježem zraku. To me spasilo jer sam shvatila da mogu, da moram i borila sam se svom snagom. Za vrijeme oporavka najveću snagu mi je davala podrška i pomoć obitelji, prvenstveno supruga jer tada su naše dvoje djece bili srednjoškolci o kojima se trebalo brinuti.
Dvije sam godine bila na bolovanju a nakon toga mi je odobrena invalidska mirovina jer funkcija lijeve ruke nikada se nije vratila u potpunosti, a i pri hodanju vučem lijevu nogu uz bolove na cijeloj lijevoj strani tijela. I sada, nakon devet godina, bolovi su jaki i nikakve tablete ne pomažu. Prije mjesec dana dobila sam terapiju botoksa u lijevu ruku i nadam se da će se grčevi i bolovi uskoro smanjiti.
Nakon moždanog udara bitno sam promijenila način života. Više šećem i ne zamaram se nebitnim stvarima u životu jer uzrok mog moždanog udara je prije svega stres i velika preopterećenost poslom. Neki ljudi prihvatili su me takvu kakva sam sada, a neki još uvijek gledaju čudno moj hod jer ja nemam pomagala već hodam polako, a kad sam za suprugom držimo se za ruke.
‘Ne treba se otpisati i žaliti se’
Što biste za kraj poručile svima, posebice ženama vezano za brigu o zdravlju?
Svi koji se oporavljaju od moždanog trebali bi prvenstveno biti uporni i vježbati mnogo jer funkcije se polako vraćaju i potrebno je uložiti veliki trud. Ne treba se otpisati i žaliti se, već krenuti dalje najbolje što se može.
Moždani udar može se prevenirati mirnim životom uz isključenje stresa najviše što se može. Važno je više misliti na sebe, a ne udovoljavati drugima. Najveća podrška mi je bila obitelj i na tome sam im beskrajno zahvalna. Mnoge sam „prijatelje“ izgubila, ali i stekla nove. Život ide dalje i moramo ga pokušati živjeti na najbolji način.
Maja Šubarić Mahmuljin
Foto: Zvonimir Ferina
