“Još se uvijek probijam i radim na svojoj karijeri. U klasičnoj glazbi taj proces traje jako dugo jer je potrebno uvijek se iznova nekome dokazivati. Mlađim glazbenicima bih poručila da pokušaju uživati u svakom djeliću tog procesa i da ne uzimaju život previše ozbiljno”, rekla nam je flautistica Marijana Bačelić (29). Ova mlada dubrovačka glazbenica nova je članica Orkestra opere HNK u Zagrebu na poziciji solo piccolo flaute, a nedavno je s Trijom Marginal nastupila u dvorcu Borovany u Češkoj.

Marijana je diplomirala flautu 2018. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zadnju studija završila je na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču. Na istom sveučilištu 2019. upisuje poslijediplomski studij komorne glazbe koji završava 2021. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2021. ostvaruje svoj prvi nastup u bečkom Musikvereinu kao dio Brooklyn Symphony Orchestra iz New Yorka. Redovito održava koncerte i nastupe u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Austrija, BiH, Srbija, Luksemburg, Francuska, Poljska, Švicarska).

U sklopu projekta “Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara” upitali smo je o ljubavi prema glazbi i flauti, mogućnostima za mlade glazbenike u Hrvatskoj i Austriji, usavršavanju u Beču, profesionalnoj karijeri i svakodnevnom životu glazbenika, koliko joj znači Trio Marginal te što bi poručila mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i glazbe.

Od kuda ljubav prema klasičnoj glazbi? Kako su izgledali vaši počeci i zašto ste se odlučili za flautu?

Roditelji mi i danas znaju pričati o tome kako sam još od malena voljela plesati i pjevati kada god bih imala priliku. Mama me već sa četiri godine upisala na ples step’n’jazz, na kojem se prvi put pokazao moj talent za glazbu te sam u tom razdoblju pobijedila na svom prvom međunarodnom natjecanju. Nažalost, moja plesačka karijera bila je vrlo kratkog vijeka zbog djetinjeg zasićenja društvom koje je tada sa mnom išlo na ples. No zato kasnije nije bilo dvojbe oko mog upisa u glazbenu školu. Moji roditelji su očito znali da bi se trebala baviti glazbom, odnosno da ću u njoj uživati. Znali su ponekad mene i sestru odvesti na neki koncert klasične glazbe, što je na mene ostavilo velik dojam.

Kada sam trebala krenuti u glazbenu školu, mama me pitala koji mi je najdraži instrument. Ja nisam imala pojma koji sve instrumenti postoje, niti kako koji točno izgleda ili zvuči. Upitala sam ju: “Koji je tebi?” Ona je odgovorila da je njoj najdraža flauta. Ja sam rekla: “I meni isto!”. Mama od oduševljenja tim odgovorom nije stigla shvatiti da zapravo ne znam što je točno flauta. Tako sam igrom slučaja završila baš na flauti kod profesora Jakova Kakarigija u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića u Dubrovniku, u kojoj sam kasnije i maturirala.

Foto: Martina Bačelić

Prednosti studiranja u Beču

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko koncerata imate iza sebe i koji biste posebno izdvojili?

Moj umjetnički put me nakon mature odveo na Umjetničku akademiju u Splitu, koju sam upisala 2013. u klasi Ane Domančić i asistenta Marka Zupana. Drugu godinu studija sam nastavila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Renate Penezić, kod koje sam diplomirala 2018. Zadnju godinu diplomskog studija provela sam na razmjeni u klasi prof. Hansgeorga Schmeisera na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Godine 2019. odlučila sam upisati poslijediplomski studij na istom sveučilištu u Beču, s glavnim predmetom Komorna glazba u klasi prof. Petre Stump-Linshalm, koji sam završila 2021. Zaista sam danas zahvalna svim svojim profesorima na znanju i ljubavi prema glazbi koje su mi neumorno prenosili. Svaki od njih je na svoj način utjecao na mene i moj umjetnički razvoj te su zaslužni za to kakva sam osoba i glazbenica danas.

Što se tiče koncerata, zaista im ne znam niti približan broj, mogu samo reći da ih je bilo poprilično dosad. Zaista mi je teško izdvojiti neke, jer je svaki uvijek nekako priča za sebe. Ipak, prvo mi pada na pamet moj prvi nastup u bečkom Musikvereinu s Brooklyn Symphony Orchestra 2021., i to jednostavno jer smatram velikom čašću imati priliku svirati u takvoj instituciji od svjetske važnosti. Još bih izdvojila koncert koji mi je puno značio jer su tu bili svi moji najbliži prijatelji i obitelj, a to je koncert s dragom prijateljicom i kolegicom Elizabetom Adžagom u Saloči od zrcala u Dubrovniku, kojim smo simbolično obilježili i kraj mog poslijediplomskog studija.

Kako vam je bilo studirati na Muzičkoj akademiji, a kako na usavršavanju u Beču? Koje su mogućnosti za mlade glazbenike u Hrvatskoj, a koje u drugim zemljama poput Austrije?

Teško bi bilo navesti sve razlike studiranja na akademijama u Zagrebu i Beču. Mnoga su iskustva individualna te je u određenom smislu teško objektivno podvući crtu. Kod nas instrumentalista najveći dio kvalitete obrazovanja ovisi o profesoru glavnog predmeta (što je meni bila flauta) te sam u tom pogledu zaista imala sreću raditi s vrhunskim profesorima na obje institucije. Međutim, kod nekih drugih stvari, iz prve ruke vrlo jasno vidite zašto je sveučilište MDW u Beču više puta proglašavano najboljim sveučilištem za glazbu u svijetu. Zaista je bilo vrijedno iskustvo imati priliku studirati na takvoj svjetski etabliranoj instituciji. Osim velike pažnje koju vode prema samoj kvaliteti obrazovanja, dostupnih sadržaja i obrazovnih alata te odlične i smislene unutarnje organizacije, sveučilište i financijski na različite načine potpomaže svoje studente koji imaju ambicije ići na različite audicije i natjecanja u inozemstvo. Baš je u tom pogledu Austrija iznimno svjesna važnosti kulture i umjetnika za državu i narod.

Olakotna je okolnost i ta što je klasična glazba u Austriji zaista sad već i turistički brand te im se novac uložen u glazbu i kulturu općenito vraća direktno kroz kulturom označen turizam. U svakom slučaju, to je velika pogodnost za nas glazbenike, jer sam tako ja, na primjer, tijekom razdoblja pandemije primala značajnu financijsku pomoć od Austrije kao umjetnica s prebivalištem u Beču. To je samo jedan primjer kada se ipak ni u jednoj takvoj iznimnoj situaciji nije zaboravilo na umjetnike koji su tada ostali bez prihoda i mogućnosti za rad. Moram ipak spomenuti i da situacija za umjetnike što se tiče prilike za rad nije loša ni u Hrvatskoj. Iako ovdje nemamo takvih pogodnosti kakve sam upravo spomenula za Austriju (što prema ekonomskom standardu nije niti neobično), ipak imamo prilika za održavanje koncerata, imamo puno glazbenih škola koje nude mogućnost stalnog zaposlenja te dobrih orkestara. Tako da bih rekla da biti klasični glazbenik u Hrvatskoj, pored zaista mnogih izazova, u globalu stvarno nije loše.

Foto: Fran Friedrich

Snažna poruka o vrijednosti i talentu žena

Kada i kako je nastao Trio Marginal koji uz vas čine Elizabeta Adžaga i Tonka Javorović? Kako ste se upoznale i što vas je spojilo?

Trio je nastao 2022. godine. Iako smo sve tri obrazovanje započele na zagrebačkoj akademiji, tek nas je akademija u Beču zapravo povezala i spojila. Naime, sve tri smo gore upisale poslijediplomske studije. Prvo Elizabeta 2018., zatim ja 2019. te Tonka 2020. Tako se dogodilo da sam ja prve godine studija osnovala duo s Elizabetom, a druge godine studija svirala u triju EMA s Tonkom i Irankom Elnaz Behkam. Po povratku Tonke u Zagreb, jednostavno sam pomislila da nema smisla da ne osnujemo trio. Ideja je prihvaćena sa svih strana s oduševljenjem, i tako smo s koncertnim djelovanjem pod imenom Trio Marginal započele 2023. Sve tri smo jako bliske prijateljice i apsolutna je sreća moći zajedno kreirati projekte i svirati.

Potičete dijalog o rodnoj ravnopravnosti i preferirate ženske skladateljice. Recite nam više o vašoj misiji i reportoaru koji izvodite? Kakav je položaj žena u glazbi?

Naša misija je potaknuti dijalog o rodnoj ravnopravnosti u glazbi, s posebnim naglaskom na promoviranju radova ženskih skladateljica. Smatramo da je važno dati glas onima koji su povijesno bili zanemareni u glazbenoj industriji i umjetnosti općenito. Time ne samo da obogaćujemo naš kulturni pejzaž, već i šaljemo snažnu poruku o vrijednosti i talentu žena u glazbi. Naš repertoar obuhvaća širok spektar djela koja su skladale žene, od povijesno značajnih figura kao što su Clara Schumann i Fanny Mendelssohn, do suvremenih skladateljica poput Jennifer Higdon i Kaije Saariaho.

Nastojimo uključiti različite glazbene stilove i žanrove kako bismo pokazale raznolikost i bogatstvo ženskog stvaralaštva. Položaj žena u glazbi, iako se poboljšava, i dalje nije ravnopravan. Žene skladateljice često se suočavaju s manjkom priznanja i prilika u usporedbi s njihovim muškim kolegama. Mnoga djela žena ostaju neizvedena i nedovoljno istražena, što doprinosi daljnjoj marginalizaciji. Zato je bitno raditi na podizanju svijesti i poticanju izvedbi njihovih radova.

Spajate klasične elemente sa suvremenim utjecajima. Koji je vaš prepoznatljiv zvuk i imate li glazbene uzore danas? Kako gledate na 2Cellos i koliko je ovaj stil danas popularan?

Spajanje klasičnih elemenata sa suvremenim utjecajima omogućava nam stvaranje jedinstvenog zvuka koji obuhvaća bogatstvo tradicije i inovacije današnjeg vremena. Naš se ciljani zvuk temelji na dubokom poštovanju prema klasičnim korijenima, uz uključivanje suvremenih stilova. Naš cilj je da glazba odražava emocionalnu dubinu klasične glazbe dok se istovremeno povezuje s energijom i raznolikošću suvremene. 2Cellos su primjer kombiniranja klasične virtuoznosti s rock i pop elementima, što im je donijelo široku popularnost i pomoglo privući nove generacije publike ka instrumentalnoj glazbi. To je dobar način za educirati publiku, stvarajući nove prilike za klasičnu glazbu u modernom svijetu. Međutim, s osobne strane, smatram da je njihov način obraćanja ženama u intervjuima mogao biti promišljeniji i s više poštovanja.

Foto: Fran Friedrich

Mnogo odbijanja i teških okolnosti

Kako izgleda jedan dan profesionalnog glazbenika? Koliko je truda, sati vježbanja i odricanja potrebno za uspjeh? Tko vam je najveća podrška u karijeri?

Dani profesionalnih glazbenika su zaista raznoliki, ovise o određenom razdoblju, nadolazećim projektima i trenutnim zaposlenjima. U svakom slučaju, to znači višesatan rad na tehnici, tonu i samim skladbama. Posao glazbenika nikad nije gotov, uvijek se ima nešto za popravljati, na nečemu još raditi… No moram spomenuti da je pored svog tog truda i rada ponekad i još važniji i teži psihološki aspekt toga posla. Posao uključuje mnogo odbijanja i teških okolnosti s kojima se teško izboriti te je jako teško u svim situacijama ostati toliko motiviran za daljnji svakodnevni mukotrpan rad. Tako da moram reći da ne postoji nekakva formula određenog fonda sati vježbanja ili odricanja koja će dovesti do nekog rezultata, sve je iznimno individualno. Srećom, imam zaista veliku podršku od obitelji, dečka i prijatelja, koji su uvijek tu za mene i koji me bodre i pomažu mi održavati motivaciju i u najtežim trenucima, kojih je neizbježno bilo dosta.

Koliko je teško mladim glazbenicama ‘probiti se’ i ostvariti zapaženu karijeru, posebice ako su iz manjih sredina? Što biste poručili mladim glazbenicima koji tek ulaze u svijet umjetnosti?

Moram priznati da je bilo teško doći, iz jednog tako udaljenog i malog grada dalekog od svega kao što je Dubrovnik, do prilika da me netko čuje, prepozna potencijal i radi sa mnom. Morala sam se već u srednjoj školi početi boriti za sebe, interesirati se za seminare, javljati se profesorima i sama putovati. Ali vjerujem da me to sve izgradilo u osobu kakva danas jesam i ne bih htjela da je bilo drugačije. Uz sve to sam imala sreće da su me odlični profesori prepoznavali kao potencijal i primali u svoje klase na akademijama, na čemu sam im jako zahvalna.

Što se tiče daljnje karijere, sve naposljetku ovisi o, naravno, radu, trudu, ali sreći i još najviše o vlastitoj angažiranosti. Sama se još uvijek probijam i radim na svojoj karijeri, vjerujem da taj proces traje jako dugo u klasičnoj glazbi jer je potrebno uvijek se iznova nekome dokazivati, pa ispadne kao da taj cijeli proces zapravo i nema nekakav određen kraj. Jedino što bih u tom duhu mogla poručiti mlađima od mene je da pokušaju uživati u svakom djeliću tog procesa i da ne uzimaju život previše zaozbiljno. Potrebno je zadržati vlastiti mir i ne dozvoliti da vanjske okolnosti pokvare zadovoljstvo bavljenja onim što zaista vole.

Dobitnica ste mnogih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Koliko vam znače priznanja i koje biste nagrade posebno izdvojili? Na koji ste uspjeh posebno ponosni?

Pored svih stručnih nagrada, najviše mi iskreno znači zadovoljstvo publike nakon svakog koncerta. To je u konačnici ono zbog čega sam se počela baviti ovim poslom i zbog čega sam ostala u njemu. Nagrade su tu kao potvrda vrijednosti mog rada sa strane struke, i u tom smislu su vrlo vrijedne smjernice u mom daljnjem radu, ali smatram da sve to treba biti samo putokaz, a prava vrijednost je u svakodnevnom osobnom napretku i osjećaju publike nakon izvedenog djela.

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?

Budući da sam nedavno položila audiciju za članicu Orkestra opere HNK u Zagrebu na poziciji solo piccolo flaute, trenutno spremam puno (za mene) novog repertoara koji će se izvoditi u kazalištu tijekom svibnja, lipnja i srpnja. Što se tiče komorne glazbe, s Trijom Marginal nastupila sam 25. svibnja u Češkoj, u dvorcu Borovany, a sada slijede pripreme za koncert trija Ripos (Tonka Javorović, Franjo Bilić) uz Josipu Bilić koji će se održati u lipnju. Želje za budućnost su mi još uspješnih koncerata s dva trija, uz možda još neke nove komorne sastave koje imam u planu za iduću godinu, a o kojima još ne mogu sa sigurnošću govoriti.

Maja Šubarić Mahmuljin/Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Adisa Ganiyeva

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Glazbeni talenti i umjetnici ispod radara“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.