“Jako mi je uzbudljivo što prvi put nastupam samostalno u Zagrebu, i to baš s ovim programom koji je toliko slobodan da ga nije nemoguće izvesti na isti način dva puta. Te priče, zajedno s kajkavštinom, stvaraju neku začudnu, maglovitu atmosferu”, rekao nam je Rajnard Hraščanec uoči nastupa na Novom valu klasike koji će se održati u četvrtak, 23. rujna 2025. u 20 sati u Centru za kulturu Novi Zagreb. Publika će imati priliku čuti jedinstveni recital mladog baritona, koji u svom programu ‘Kaj je ono mesečina?’ istražuje bogatstvo kajkavske glazbene i poetske baštine u suvremenom i svježem zvuku.

Rajnard je svoje je glazbeno obrazovanje započeo svirajući klavir i flautu, a potom se usmjerio na solo pjevanje u Glazbenoj školi u Varaždinu. Pohađao je studij pjevanja na prestižnom Royal Northern College of Music u Manchesteru, u klasi baritona Quentina Hayesa. Tamo je nastupao u opernim i koncertnim produkcijama, među kojima se ističu Menottijeva opera ‘The Medium’ i Elgarov oratorij ‘The Apostles’ u Dvorani Hallé u Manchesteru, čija je snimka emitirana na BBC Radio 3.

Danas se posvećuje istraživanju glasa kroz različite žanrove, od klasične glazbe do jazza, improvizacije i autorskih projekata u kojima spaja glazbu, kazalište i naraciju. Svira klavir i gitaru, istražuje trubu te se bavi i snimanjem glazbe. Najnoviji autorski projekt mu je koncertna predstava ‘Bariton i Bajke’. Vanjski je član ansambla Kazališta Komedija u Zagrebu, gdje nastupa u uspješnici ‘Jadnici’ (Les Misérables).

U intervjuu za Generaciju upitali smo ga o počecima u glazbi i umjetničkom putu, četverogodišnjem studiju u Manchesteru, zapaženim nastupima, angažmanu u Kazalištu Komedija i nastupu u ‘Jadnicima’, recitalu ‘Kaj je ono mesečina?’, najnovijem autorskom projektu ‘Bariton i Bajke’, karijeri i nadolazećem nastupu na Novom valu klasike u Zagrebu.

Foto: Vilim Umičević

‘Rano sam počeo skladati vlastite kompozicije’

Od kuda ljubav prema glazbi? Kako su izgledali vaši počeci i što vas je privuklo klasičnoj glazbi i solo pjevanju?

Moja ljubav prema glazbi svakako dolazi iz obitelji. Odrastao sam među glazbenicima, u kući punoj glazbe – od rituala dugog slušanja glazbe, koji traju još i danas, do brojnih proba i projekata koji su se odvijali kod nas doma. Kad si toliko okružen s nekom umjetnošću, ona jednostavno postane dio tebe. Svaka ljubav ima svoje nedoumice, ali moj odnos s glazbom je nešto što mi je prirodno i neizostavno. Moji pjevački počeci također su vezani uz dom – od malih nogu imao sam privilegiju da imam klavirsku pratnju, da su mi instrumenti nadohvat ruke i rano sam počeo skladati vlastite kompozicije.

Žanrovi koji su me okruživali bili su raznoliki, no jazz je sigurno bio najdominantniji. Klasika je pak došla preko mog djeda Vinka, koji je oduvijek imao poseban sentiment prema njoj. Često je svirao starogradske i klasične pjesme, a kasnije, kad sam već upisao solo pjevanje, bio mi je i klavirska pratnja. Ono što me najviše privuklo solo pjevanju bila je mogućnost izraza koju instrument ne može donijeti – jer uz glazbu nosi i riječ. Upravo ta povezanost s pričom, s pripovijedanjem, ono je što me najviše pokreće dok pjevam.

Predstavite nam recital ‘Kaj je ono mesečina’. Po čemu je jedinstven? Zašto ste odabrali kajkavsku pjesmu i poeziju?

Moj otac Marin Hraščanec (klavir, klavijature), Nikola Milosavljević (klarinet) i ja dolazimo iz područja Koprivnice – dakle, kajkavci smo. U programu ‘Kaj je ono mesečina?’ izvodimo pjesme i poeziju na kajkavskom narječju, ali iz raznih dijelova sjeverne Hrvatske – iz svih onih krajeva gdje živi ‘kajkavska reč’. Mnogi odmah pomisle na međimursku popevku, ima i nje u programu, ali on je puno širi. Primjerice, izvodimo pjesmu ‘Imela majka sineka tri’ skladatelja Jakova Gotovca na tekst Stjepana Jakševca iz Krapine, kao i naslovnu pjesmu ‘Kaj je ono mesečina?’ na stihove Dragutina Domjanića i glazbu Ive Lhotke Kalinskog, obojice s područja Zagreba.

Dio stihova smo i sami uglazbili. Tu su pjesme Frana Galovića iz Peteranca kraj Koprivnice, zatim Ivana Večenaja, naivnog slikara hlebinske škole, ali i književnika i sakupljača narodnog i jezičnog blaga. Te je pjesme uglazbio moj otac, ujedno i pijanist u programu. Izvodimo i pjesmu ‘Moj stari’, čiji je autor moj djed Vinko Hraščanec. On je napisao i stihove i glazbu, i posebno mi je drago što danas njegov unuk i sin izvode pjesmu koju je on napisao za svoga oca. To je zaista poseban osjećaj.

Na kraju programa nalazi se pjesma Koprivničanca Ivana Grobenskog ‘Dojdi, draga, dojdi’, s njegovog hvaljenog albuma ‘Siromahi i Lazari’ iz 2020. godine na kojem je uspio napisati nove tradicionalne kajkavske pjesme. Sve su skladbe koje izvodimo u našem aranžmanu, često znatno drugačijem od originala i prilagođene tako da ‘reč’ i priča budu u prvom planu. U tim pričama prisutne su Drava i Mura, majke koje ostaju same, odlazak iz voljenog kraja, sinovi i kćeri koje život raznosi na sve strane… To su, u mom doživljaju, slike jednog vremena i jednog podneblja – ali istodobno i univerzalne, bliske svima nama. U novim, modernijim aranžmanima otvara se prostor da te iste priče promatramo iz današnje perspektive i zapitamo se: koliko su se naše sudbine zapravo promijenile?

Foto: RNCM (opera ‘The Medium’)

‘To je iskustvo koje ću pamtiti zauvijek’

Studirali ste na prestižnom studiju pjevanja u Manchesteru. Kako biste opisali to iskustvo i koje biste nastupe i produkcije posebno izdvojili iz tog životnog perioda?

Teško je ukratko opisati svoje iskustvo studija u Engleskoj, jer sam kroz te četiri godine doživio toliko različitih stvari – odnosa, spoznaja, situacija. Kad me ljudi pitaju, uvijek kažem da je to za mene bio drugi svijet. Uvijek sam se u avionu, na putu od i do Manchestera, osjećao kao da sam u nekoj vrsti tranzita -doslovno i figurativno. Što se tiče samog studija, moj glavni profesor pjevanja, Quentin Hayes, definitivno je bio glavna zvijezda mog „filma studiranja“ na RNCM-u. Posebno su me oblikovala iskustva koja su imala veze sa scenom – od performance classova, scenskog pokreta, glume, do nastupa na opera scenes. Kruna svega toga bila je sudjelovanje u opernim i koncertnim produkcijama, među kojima su mi najdraže Menottijeva opera ‘The Medium’ i Elgarov oratorij ‘The Apostles’. Zaista posebno iskustvo bilo je nastupiti u Hallé dvorani u Manchesteru, a snimka je emitirana i na BBC 3 radiju.

Na koje ste sve uspjehe u glazbi najviše ponosni?

Moram reći da sam na sve ponosan i da na svako iskustvo gledam kao dio jednog tijeka. Sve se nadograđuje, sve se povezuje. Još od osnovne i srednje škole nastupao sam u raznim bendovima i sastavima, i to za mene nije odvojeno od moje sadašnje glazbene karijere. Glazba je glazba – ja samo živim ono što mi se događa. Trenutno sam dio ansambla u mjuziklu ‘Jadnici’ u Kazalištu Komedija i to iskustvo također smatram fenomenalnim. Jedva čekam ponovno početi s izvedbama, jer biti dio bilo kojeg ansambla koji se bavi glazbeno – scenskim stvaralaštvom je prava privilegija i nešto što me zaista ispunjava.

Koju ulogu tumačite u ‘Jadnicima’ i kako vam je biti dio ovog poznatog mjuzikla?

U ‘Jadnicima’ sam trenutno dio ansambla, koji stvarno i nosi velik dio priče. Rijetke su scene kad su solisti sami na pozornici, tako da smo stalno aktivni. Mijenjamo kostime iz scene u scenu – u jednoj sam farmer, u drugoj radnik u tvornici, zatim svodnik, pa student Courferyac, jedan od pokretača studentske revolucije. Replike su kratke, brze i zahtjevne, a veliki zajednički songovi potpuno su katarzični. Adrenalin koji osjećam prije, tijekom i nakon predstave zaista je onaj zbog kojeg jedva čekaš – opet! Publika gotovo uvijek reagira stajaćim ovacijama, što je nevjerojatno i uvijek je dirnuta. Mogu reći da sam presretan sam što sam dio ove priče i to je iskustvo koje ću pamtiti zauvijek.

Foto: Melani Krog (‘Bariton i Bajke’)

‘Želio sam spojiti pjevanje i glumu’

Predstavite nam vaš autorski projekt – koncertnu predstavu ‘Bariton i Bajke‘. Kako se rodila ideja za ovaj projekt?

Zanimljivo je da sam poziv za uskakanje u ‘Jadnike’, i to neposredno prije premijere, dobio baš u trenutku kad sam bio na vrhuncu razvijanja svoje koncertne predstave ‘Bariton i Bajke’. Prva ideja za taj projekt pojavila se iz vrlo jednostavne želje – da spojim pjevanje i glumu. Nakon što sam osmislio program ‘Kaj je ono mesečina?’, razgovarao sam s prijateljem o podravskim i kajkavskim motivima, naivnom slikarstvu… Sve je to nekako vodilo u jedan mističan svijet jezika i priča. Ali ovaj put htio sam se odmaknuti od tog “kaja” i ući u svijet bajki. Predstava je nastala pod pokroviteljstvom Grada Koprivnice, a u njoj sam sam na sceni – s glazbenicima koji čine moju ‘kulisu’. Na sredini pozornice stoje stolac i knjiga bajki.

Odabrao sam tri priče: ‘Pale sam na svijetu’, zatim ‘Vuka’ – onog koji se uvijek pojavi kad je potreban zaplet, onog iz svake bajke i ‘Pinokija’. Svaki od tih likova ima svoj song, a predstava završava velikim songom Što je život nego bajka? koja je zapravo jedno pitanje koje insinuira nešto stvarno toliko pozitivno. Nosi jedan veliki, bajkoviti optimizam i u to moram apsolutno vjerovati svim srcem ako želim iznijeti tu energiju i motivaciju van, a to je samo jedan od primjera izazova koje sam si priredio ovim cijelim pothvatom. Moja je intencija bila da publika iz dvorane izađe sa spoznajom da već sada svatko od nas, na svoj način živi vlastitu bajku. Htio sam potaknuti jedan trenutak budnosti i zahvalnosti, podsjetiti da se ponekad vrijedi vratiti bajkama, jer u njima i danas možemo pronaći mnogo više istine i pouka nego što bismo na prvi pogled pomislili.

Koji biste nastup ili koncert posebno izdvojili u vašoj dosadašnjoj karijeri?

Definitivno bih rekao da mi je najdraži koncert onaj kojeg sam održao u koprivničkoj sinagogi prije nego što je počela njena obnova. Bio je to moj prvi samostalni koncert u rodnom gradu nakon povratka iz Engleske, i sjećam se da je atmosfera bila jednostavno nevjerojatna. Od sounda, reakcija publike, to su oni koncerti gdje se sve divno poklopi. Također bih izdvojio jedan nastup sa studija u sklopu natjecanja engleske pjesme gdje sam se usudio, kao non – native speaker, pjevati taj repertoar i parirati izvornim govornicima i sjećam se da sam dobio visoke pohvale komisije. Bilo je to iskustvo koje me baš ispunilo i dalo mi puno samopouzdanja.

Foto: Melani Krog (‘Bariton i Bajke’)

‘Prostor gdje mogu spojiti maštu i stvarnost‘

Na kojim sve projektima trenutačno radite i koje su vam želje za budućnost?

Osim što pripremam koncert s programom Mesečine, planiram ga uskoro i snimiti i oblikovati u album. Uz to, stalno radim na svojoj autorskoj glazbi – pišem, snimam, istražujem, ali još tražim način kako sve to povezati u jednu smislenu cjelinu, budući da mi se pjesme žanrovski dosta razlikuju. Što se budućnosti tiče, postoji mogućnost da se ponovno preselim u Englesku, malo nastavim raditi i još studirati tamo. Sve je kod mene još dosta otvoreno. A kad me netko pita za želje – uvijek prvo pomislim na kazalište. Tamo osjećam najveću slobodu, to je prostor gdje mogu spojiti maštu i stvarnost, a to me najviše pokreće.

Od HNK-a do metala: Udaraljkaš s 30 godina iskustva vodi publiku na putovanje kroz zvuk

I za kraj, veselite li se nastupu na Novom valu klasike i što očekuje publiku koja će vas doći slušati? 

Malo je reći da se veselimo! Jako mi je uzbudljivo što prvi put nastupam samostalno u Zagrebu, i to baš s ovim programom koji je toliko slobodan da ga nije nemoguće izvesti na isti način dva puta. Te priče, zajedno s kajkavštinom, stvaraju neku začudnu, maglovitu atmosferu, ali publika može očekivati da ćemo ‘Mesečinom’ jednog starijeg, možda i pomalo melankoličnog duha osvijetliti iz nove perspektive – i pretvoriti ga u putokaz za nešto što dolazi.

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Teodora Lukavski