/Od početaka u zboru do pozornice zagrebačkog HNK: ‘Osjetila sam da je glazba put kojim želim poći’

Od početaka u zboru do pozornice zagrebačkog HNK: ‘Osjetila sam da je glazba put kojim želim poći’

“U glazbeni svijet treba kročiti oprezno i razborito. Koliko je idiličan i utopijski, toliko zna biti okrutan i jednostavno nije za svakoga. Treba znati prihvatiti kritiku i raditi na sebi iz dana u dan. Onog trena kad odustaneš od sebe, možeš se pozdraviti s ovom profesijom”, rekla nam je zagrebačka sopranistica Nela Katalenić Klinar (31). Ova talentirana umjetnica iza sebe ima zanimljiv put u glazbi u koju je kročila sasvim spontano i nešto kasnije od svojih vršnjaka.

Naime, nakon prirodoslovne gimnazije Nela je upisala fizioterapiju, no nakon diplome se u potpunosti posvetila svojoj novoj ljubavi i finalnom cilju – glazbi. Pjevanje je učila u srednjoj glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog kod Ivane Garaj Korpar, a trenutno je apsolventica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi red. prof. Martine Zadro. Dobitnica je nekoliko nagrada na natjecanjima HDGPP-a te na natjecanju Lav Mirski. Od početka studija sudjeluje u raznim akademskim projektima – Vivat academia, u operi “Pepeljuga” J. Masseneta, “Suor Angelica et autres sœurs”, Hrvatske operete. Operni projekti nagrađeni su Rektorovim nagradama.

Svoj profesionalni debut ostvaruje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2021. s ulogom Lolette u operi “La rondine” G. Puccinija. Broji nekoliko nastupa sa Simfonijskim orkestrom Muzičke Akademije u Zagrebu, od kojih se ističe solo u “Te Deumu” A. Dvořaka. Kao solistica uz Zagrebačku filharmoniju u KD V. Lisinskog nastupila je 2023. Na ljeto 2022. na Visu nastupa u glavnoj ulozi Fanny u operi G. Rossinija “La cambiale di matrimonio”. Od 2024. nastupa u ulozi Kosjenke u operi za djecu “Regoč”. Nela će uskoro s pijanistom Fabijanom Košćakom nastupiti na Novom valu klasike u Centru za kulturu Novi Zagreb, a glavni fokus joj je na pripremi diplomske predstave – ulozi Fedre u operi “Hipolit i Aricija” skladatelja J. P. Rameaua.

Za Generaciju smo je govorila o počecima u klasičnoj glazbi, odabiru solo pjevanja, usavršavanju i mogućnostima za mlade glazbenike u Hrvatskoj i vani, karijeri, nastupima i profesionalnom životu, novim projektima i planovima za budućnost te što bi poručila mladima koji tek započinju karijeru u glazbi.

Foto: privatna arhiva

Ljubav prema klasičnoj glazbi

Od kuda ljubav prema klasičnoj glazbi? Dolazite li iz glazbene obitelji? Kako su izgledali vaši počeci i zašto ste se odlučili operno pjevanje? 

Dolazim iz vrlo muzikalne i vesele obitelji, ali nikad nitko nije išao u glazbenu školu. Ljubav prema klasičnoj glazbi kod mene se javila poprilično kasno. Krenulo je to kad sam se priključila Akademskom zboru Palma s osamnaest godina. Tamo se njeguje sakralna klasična glazba, koja me privukla svojom mistikom, dubinom, skladom i ljepotom. Kolege su mi nakon nekoliko godina preporučili da probam otići na preslušavanje kod profesorica solo pjevanja.

Očito su čuli potencijal, iako sam do tad bila izvan svega. Odlaskom na pjevački seminar profesorici Beck- Kukavčić, ujedno prvoj profesorici pjevanja, osjetila sam poseban ushit, ali i mir prilikom svog prvog solo nastupa. Točno se sjećam tog osjećaja kad sam sama sebi rekla da je ovo put kojim želim poći.

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put?

Moj umjetnički put započeo je sasvim spontano. Od šeste godine bavim se plesom i to je bila moja dječja slobodna aktivnost koja je bila dijelom moga života skroz do nedavno. Nakon prirodoslovne gimnazije upisala sam fizioterapiju koja me privukla preko bavljenja sportom. Iskreno, jedva sam čekala završiti taj fakultet kako bih se u potpunosti mogla posvetiti svojoj novoj ljubavi i finalnom cilju – glazbi. Sad me još dva ispita dijele do završetka studija na Muzičkoj akademiji. Tijekom svog glazbenog puta imala sam sreću i čast što sam bila učenicom profesorice Ivane Garaj Korpar, a sad sam studentica Martine Zadro. Njihova kombinacija od mene je napravila ono najbolje.

Foto: privatna arhiva

‘Prošlo je kao san’

Koliko koncerata imate iza sebe i koji biste posebno izdvojili?

Koncerata, produkcija, projekata i suradnji tijekom studija bilo je mnoštvo. Svako to iskustvo čini kolaž moga znanja i izgradilo me ovakvom kakva danas jesam. Možda bih ipak navela solistički nastup sa Zagrebačkom filharmonijom kao najposebniji, jer taj osjećaj i iskustvo dogodi se jednom u životu. Pogotovo što sam tad imala priliku pjevati jednu od najdražih arija svoje najdraže operne uloge: Tatjaninu scenu pisma iz opere “Evgenij Onjegin” P. I. Čajkovskog. Taj događaj često opisujem senzacijama koje su mi prolazile glavom na vlastitom vjenčanju – prošlo je kao san i ostavilo zauvijek najljepši trag u srcu. Kao jedan od ključnih nastupa svakako izdvajam i nastup na tribini Darko Lukić s kolegom Fabijanom Košćakom samo devet tjedana nakon rođenja sina. Zanimljivo je kako sve ključne nastupe mogu povezati s najljepšim privatnim događajima.

Kako vam je studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu? 

Studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u Hrvatskoj je za mene prestiž. Najteže je bilo položiti taj iscrpljujući prijemni ispit. Za mladu osobu koja dječački slijedi svoje snove to je zaista psihički i fizički naporno jer kad osjećaš da je to za tebe, budi se još veći osjećaj odgovornosti. Kao što rekoh, imati pravog profesora pravi je blagoslov. Većina profesora s kojima sam gradila sebe kao budućeg profesionalca u mene su utkali istinske vrijednosti prema radu i tehnici. Sad pri kraju studija mirne glave koračam dalje jer znam da ću ipak izaći s kvalitetnim znanjem. Postavljene temelje spremna sam širiti i nadograđivati ih. Naravno da se na akademskom putu uvijek susretnemo i s neugodnim situacijama i profesorima, ali sve nas to gradi i jača za dalje. Imala sam tu nesreću svoje prve godine studija provesti u borbi protiv pandemije pa je svakako dosta nastave bilo zakinuto. Za određene predmete nismo se bunili…

Najviše sam profitirala u radu sa svojom profesoricom, profesorima opernih i oratorijskih uloga Robertom Homenom i Ivanom Josipom Skenderom i na nastavi komorne glazbe. Ja sam zborsko dijete, i komorno muziciranje ima posebno mjesto u mome srcu. Dapače, često bih neke tehničke i interpretativne poteškoće na nastavi kroz komornu glazbu osvijestila i one bi sjele na svoje pravo mjesto. Rekla bih da je komorno muziciranje posebna vrsta umjetnosti koja sve diže na još veću razinu. To sam posebno dobila u radu s maestrom Tomislavom Fačinijem te profesoricom Julijom Gubajdullina. Oni su majstori komorne glazbe.

Foto: Maja Prgomet

‘Zapjevati na pozornici HNK ostvarenje je snova’

Na koje ste uloge u operama posebno ponosni? Naime, debitirali ste u zagrebačkom HNK-u 2021. s ulogom Lolette. Koliko vam je značio ovaj debut?

Svakako je stati i zapjevati na pozornici HNK ostvarenje snova. Na pozornici sam skoro čitav život, ali u ulozi plesača, a pjevanje je samo potvrdilo da se na tamo osjećam kao kod kuće. Ponosna sam što sam bila dijelom produkcije opere “Lastavica” G. Puccinija s eminentnim ljudima operne scene, to je velika čast za studente. Takve se prilike rijetko pružaju…

Kako izgleda jedan dan profesionalnog pjevača? Koliko je truda, sati vježbanja i odricanja potrebno za uspjeh? Tko vam je najveća podrška u karijeri?

Dan profesionalnog pjevača je, rekla bih, jedan veliki kolodvor zbivanja. Fiksno radno vrijeme ne postoji. Priprema programa, probe, nastupi, satovi vježbanja, pritom i održavanje kondicije i zdravlja treniranjem… Moj dan oduvijek je ispunjen raznim aktivnostima, a kad sve to radim sa zadovoljstvom i pravim ljudima, rijetko kad na sve to gledam kao posao. Meni je najgore kad nemam ništa i moram “odmoriti”. Trud je prijekopotreban, puno sati vježbanja, ali isto tako to nije garancija za uspjeh. Ponekad treba imati i sreće da budeš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Svakako vjerujem da pošten rad i iskrena predanost pronađu svoje mjesto.

Najveća podrška u karijeri dolazi od strane obitelji, pogotovo kad su se i oni uvjerili da je to zaista moj poziv, a ne hobi. Rijetko koji nastup prođe bez mame i bake u publici. U posljednjih nekoliko godina opaku konkurenciju im stvara i moj suprug Franjo, a često se među publikom nađe i jednogodišnji sin Josip. Bez njih pola navedenih uspjeha ne bi bilo ostvareno.

Foto: privatna arhiva

‘Put u glazbi nije lagan’

Koliko je teško mladim solistima ‘probiti se’ i ostvariti zapaženu karijeru? 

Rekla bih da put nije lagan. Mi smo i dalje malo tržište koje se tek u zadnje vrijeme počelo razvijati. Često nismo niti educirani o mogućnostima nakon fakulteta. Biti riba u oceanu često je frustrirajuće, pogotovo ako si sopran kojih ima najviše, ali kad sve dvojbe riješimo, shvatimo da nema smisla očajavati. Ako je tvoja savjest čista kao intonacija i emocija, mjesto za tebe će se pronaći. Možda ne ono koje želiš, ali nećemo ostati na cesti bez posla ako zbilja želimo raditi u struci. Uvijek se posloži onako kako je za nas najbolje. U zadnje vrijeme radim na tome da si puno prilika sama stvorim, pa tako organiziram koncerte, povezujem se s kolegama umjetnicima i jednostavno uživam u ljepoti glazbe.

Dobitnica ste nekoliko nagrada. Koja biste priznanja i nagrade posebno izdvojili? Na koji ste uspjeh posebno ponosni?

Inače nisam ljubiteljica natjecanja jer smatram da je umjetnost teško, gotovo nemoguće objektivno ocjenjivati. Isto tako, osvojio nagradu ili ne, na natjecanjima nikad ne znaš tko te gleda i sluša. Možda iza ugla baš čeka ponuda za angažman. To je čest slučaj na međunarodnim natjecanjima. Na natjecanja se odlučim kad je vrijeme za pokazati nešto što duže vremena čeka svoju premijeru, nadogradnju dosadašnje tehnike ili kad poželim vidjeti kako to funkcionira negdje drugdje u svijetu. 

Uvijek izdvajam nagradu Oskara znanja za HDGPP natjecanje iz komorne glazbe s kolegama iz srednje glazbene škole. Riječima je teško opisati koliko su nas ti nastupi oplemenili i to na samom početku školovanja. Stvorili smo prijateljstvo za čitav život.

Treba znati prihvatiti kritiku

Što ćete izvoditi na Novom valu klasike? Kako izgleda vaša suradnja s pijanistom Fabijanom Košćakom? Nastupate li dugo zajedno?

Na koncertu vas očekuje jedan ljubavni kolaž koji čovjek prolazi na svom životnom putu. Na programu su djela 20. stoljeća skladatelja O. Messiaena, R. Straussa, F. Poulenca, A. Berga koji svojim moćnim idejama savršeno prikazuju svaku od emocija. Volimo uvijek na program uvrstiti hrvatske skladatelje pa se za ovu prigodu izvode i skladbe B. Bjelinskog i suvremenog F. Klinara, kao i praizvedba ciklusa F. Košćaka. 

S Fabijanom surađujem već nekoliko godina od koncerta njemačkog Lieda koji smo imali kao projekt na akademiji. Kad se pijanist i pjevač stope u jedno, onda znate da to ne smijete pustiti. Tako sam u Fabijanu prepoznala to povjerenje i talent za rad s pjevačima, pogotovo jer nas privlači sličan glazbeni izričaj. Počeli smo pripremati koncertni program iz zabave… Ostalo je povijest. Imamo iza sebe nekoliko uspješnih recitala i sad smo spremni za još jedan na Novom valu klasike. Posebno smo sretni što je naš trud i inovativnost prepoznao i Grad Zagreb te nam ove godine dodijelio potporu za izvođenje projekta. Vjerujem da na ovome nećemo stati!

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost? 

Trenutno je glavni fokus na pripremi diplomske predstave, to je uloga Fedre u operi “Hipolit i Aricija” skladatelja J. P. Rameaua. Ona je psihološki izazovna i kompleksna, ali karakterno i po tipu glasa odgovara mi savršeno. Veselim se završiti još jedno životno poglavlje i to baš na pozornici. Čeka me još jedan projekt na akademiji u kojem pjevam potresan ciklus pjesama logorskog zatočenika, skladatelja V. Ullmana, kao i ljetni recitali. Zaronila sam i u svijet pedagogije te radim u centru Vox artis. U budućnosti sam otvorena za sve opcije dokle god živim glazbu, prenosim je i dijelim s drugima. 

Mlada violončelistica o putu do uspjeha: ‘Prve godine bile su teške, veći grad znači veća konkurencija’

Što biste poručili mladima koji se tek odlučuju profesionalno se baviti glazbom i pjevanjem?

Mladima poručujem da budu oprezni i da razborito kroče u glazbeni svijet. Koliko je idiličan i utopijski, toliko zna biti okrutan i jednostavno nije za svakoga. Treba znati prihvatiti kritiku i raditi na sebi iz dana u dan. Onog trena kad odustaneš od sebe, možeš se pozdraviti s ovom profesijom. Biti ponizan je teško, pogotovo u poslu u kojem taština igra veliku ulogu. Ali kad se zbroje plodovi rada i svakog razigranog srca do kojeg dopreš iskrenom emocijom i dobrom tehnikom, svijet je tvoj. Ne čekaj priliku, već si je stvori sam! Biti umjetnik pravi je blagoslov… 

Maja Šubarić Mahmuljin

Naslovna fotografija: Marin Adrić