Svake godine gledamo nove prizore nasilja u školi. Takav oblik nasilja relativno kasno je postalo predmetom interesa znanstvenika. Ono je danas poprimilo razmjere koje traže pritisak na promišljeno, mudro djelovanje. O nasilju među mladima, ali i posljedice koje korona virus i socijalna distanca može ostaviti na mladima za portal Generacija.hr komentirala je Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu.

Školska godina počela, a prijašnjih godina smo mogli vidjeti snimke tuče (često su i djevojke u pitanju) ispred škole? ‘Gledatelji’ u takvim slučajevima obično promatraju ili čak i navijaju za tučnjavu?

Spomenuta pojava iznimno je zabrinjavajuća i svakako je upozorenje za sve djelatnike škola i roditelje da se mnogo ozbiljnije moraju uključiti u sprečavanje nasilja među djecom i mladima. Proteklih godina susretali smo se s trendom snimanja nasilja među djecom i objavljivanja snimki, čime se štetne posljedice nasilja čine još težim i dugotrajnijim. Žrtva je pritom izložena i poniženju i dodatnoj traumi zbog toga što snimku nasilja još dugo može gledati veliki broj ljudi. 

Iznimno je opasna pojava da mladi ljudi na nasilje počnu gledati kao na zabavu i da se pritom ponašaju kao navijači, umjesto da pokušaju svoje prijatelje odvratiti od nasilja ili da odbiju sudjelovati u tome. Objavljene snimke mogu djelovati i kao izazov za drugu djecu te svaki takav događaj, koji bude javno istaknut kao senzacija, može potaknuti nove slučajeve. Vrijeme je da se zapitamo koliko, kao društvo, njegujemo i razvijamo empatiju kod djece te da, poput nekih razvijenih školskih sustava, u školske programe uključimo i sadržaje kojima se ciljano podiže razina empatije kod učenika.

Davanje medijskoga publiciteta takvim pojavama također je štetno i opasno pa bih apelirala na medije da budu iznimno oprezni prilikom izvještavanja o ovakvim slučajevima. Važno je i u medijima osuditi pojavu nasilja, upozoriti i alarmirati odgovorne te pozvati na djelovanje i škole, i policiju, i roditelje, ali pritom treba zaštititi identitet maloljetnika i izbjegavati svaki senzacionalizam. Nasilje nije zabavno, ono ostavlja teške, ponekad  i fatalne posljedice, a oni koji ga promatraju zapravo su sudionici u nasilju. Apeliram na elektroničke medije da nikad ne prenose takve snimke.

Često imamo učenike koji su ‘po strani’, koje zadirkuju, izruguju im se zbog različitih stvari od fizičkog izgleda do socijalne situacije, a nerijetko stvari završavaju i fizičkim sukobom. Što škole mogu konkretno učiniti po pitanju bullyinga? A što pojedinci?

Upravo ste opisali psihičko nasilje koje je često nevidljivo i neprepoznato u djetetovom okružju pa je žrtva takvoga nasilja najčešće osamljena i bespomoćna, a ni ne zna kome se obratiti za pomoć. Ponekad djeca koja trpe verbalno nasilje, isključivanje iz društva i namjerno izoliranje – ni ne znaju da je riječ o nasilju i da imaju pravo zatražiti pomoć i zaštitu. Ni vrijeđanje i uznemiravanje putem interneta često nije prepoznato kao nasilje. Sve su to oblici bullyinga, koji uključuje najraznovrsnije oblike nasilja – fizičkog, psihičkog, seksualnog i drugog – koje se ponavlja, u kojem je žrtva često osamljena i slabija od napadača koji nasiljem potvrđuje svoju “moć”.

Škole većinom poduzimaju aktivnosti i mjere za sprečavanje nasilja, ali one često nisu dostatne ni dovoljno učinkovite. Najvažnija i sveobuhvatna preventivna aktivnost škole je stvaranje sigurnog ozračja za svu djecu, s jasnim stavom prema nasilju kao neprihvatljivoj pojavi za koju će uvijek uslijediti očekivane posljedice, te izgrađivanje suradničkih odnosa među učenicima i djelatnicima škole. To se postiže kontinuiranom promišljenom politikom na razini cijele škole i ne može se ostvariti jednokratnim potezima tek kad se suočimo s teškim nasiljem. 

Uz provođenje preventivnih programa za svu djecu, u školi je nužno učinkovitije rješavati probleme kad dođe do nasilja, pružiti stručnu pomoć i podršku djeci koja su pretrpjela nasilje, te djecu-počinitelje nasilja uključiti u stručni tretman i suočiti s posljedicama neprihvatljivog ponašanja.

Da bi se škole mogle nositi s nasiljem koje čine djeca, nužno je dodatno i stalno educirati učitelje i školske stručnjake za provođenje programa prevencije nasilja kako bi se mogli uhvatiti u koštac s pojedinim problemima s kojima će se nužno susretati u radu s učenicima. Poželjno je osigurati u školama stručnu službu ekipiranu potrebnim stručnjacima te surađivati s drugim institucijama i službama koje se bave zaštitom djece. U tom dijelu potrebna im je i podrška Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali i lokalne zajednice. 

Što učiniti ako ste roditelj, a vaše dijete žrtva bullyinga? Nasilje može ostaviti cjeloživotni trag? Kome se djeca izložena nasilju mogu obratiti za pomoć?

Na prvom mjestu, ključno je razvijati odnos povjerenja s djetetom, kako bi znalo da se može povjeriti roditeljima i zatražiti pomoć. Ujedno je dobro osnažiti dijete, pomoći mu da se ne osjeća bespomoćno i da se zna zauzeti za sebe u situacijama koje još ne predstavljaju nasilje, nego sukob koji se može riješiti nenasilnim putem. 

Kad je dijete žrtva bullyinga u školi, roditelj se treba najprije obratiti stručnoj službi škole, koja je dužna reagirati u skladu sa situacijom i nastojati riješiti problem, te prema potrebi primijeniti “Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima”. Ako roditelji smatraju da škola nije poduzela sve što je bila dužna učiniti, mogu se obratiti prosvjetnoj inspekciji, koja će po službenoj dužnosti provesti nadzor i ispitati okolnosti slučaja. Neovisno o tome, roditelji se mogu obratiti i policiji, centru za socijalnu skrb i drugim institucijama, a mogu se obratiti i nama ako su nezadovoljni postupanjem institucija.  

Djeci preporučujemo da ne šute o svojim problemima i da se svakako što prije obrate odrasloj osobi od povjerenja: roditelju, razredniku, pedagogu ili nekom drugom u školi, možda i uz pomoć najboljeg prijatelja ili prijateljice. Važno je da znaju da imaju pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, te da i u školi, i u obitelji općenito budu ohrabrena da zatraže pomoć kad im je to potrebno. 

Predškolci inače prolaze CAP program prevencije nasilja kroz tri dana tri radionice.  Kakav je učinak i toga programa te postoje li programi za prevenciju nasilja u osnovnim i srednjim školama?  

CAP ili “Child Assault Prevention” program jedan je od najkvalitetnijih programa koji se već godinama uspješno primjenjuje u našim dječjim vrtićima i osnovnim školama. Smatramo ga iznimno kvalitetnim jer pristupa odgojno-obrazovnoj ustanovi kao cjelini – obuhvaća edukacijom djecu, odgojno-obrazovno osoblje, ali i ostale zaposlenike te roditelje – a ujedno pridonosi tome da se djeca osjećaju osnaženim i znaju što mogu učiniti kako bi se i sama zaštitila u slučajevima nasilja. Rekla bih da ovaj program uistinu poštuje dijete i pristupa mu kao svjesnom subjektu. Smatram da bi ga trebalo primijeniti na cijeloj populaciji, prilagođeno dobi djece i da to ne bi trebala biti tek jednokratna intervencija. 

U Hrvatskoj imamo više kvalitetnih, znanstveno utemeljenih i evaluiranih preventivnih programa, jedan od njih je UNICEF-ov program “Stop nasilju među djecom”. No takvi programi trebaju biti integrirani u odgojno-obrazovni rad škole i dosljedno se i kontinuirano primjenjivati kroz školovanje, sa svim naraštajima djece.

Korona kriza, izolacija i socijalna distanca ostavili su posljedice na cjelokupno društvo. U vrijeme pandemije porastao je broj slučajeva obiteljskog nasilja? Kako se pandemija i socijalna distanca može odraziti na djecu?

Nažalost, svi stručnjaci koji se bave problematikom obiteljskoga nasilja upozoravaju da je takav trend bio očekivan. U vrijeme izvanrednih mjera za suzbijanje epidemije, otežano su funkcionirale i nadležne službe za zaštitu djece od nasilja, budući da je neposredni uvid u funkcioniranje obitelji zbog opasnosti od zaraze tada bio ograničen. Dodatni je problem bio i to što djeca, zatvorena u četiri zida, dugo nisu imala mogućnost za kontakte izvan obitelji te se nisu mogla obratiti drugoj osobi od povjerenja, primjerice u školi, i potražiti pomoć. 

Zato smo podržali kampanju protiv nasilja nad djecom pod nazivom “Iza vrata” i isticali da je važno trajno raditi na podizanju javne svijesti o opasnosti i pogubnom utjecaju nasilja na djecu te ohrabriti građane, osobito susjede, da prijave svaku sumnju na moguće nasilje koje se odvija skriveno, u njihovom susjedstvu. 

Izoliranost, odvojenost od vršnjaka, teškoće u prilagodbi zahtjevima nastave na daljinu, a i dugotrajna zabrinutost za zdravlje, kod neke djece su moguće ostavile i trajnije posljedice na njihovom ukupnom psihofizičkom stanju. Stoga svi mi odrasli moramo biti svjesni da su djeca ove godine uistinu bila izložena ozbiljnome stresu i da ih trebamo podržati. Trebamo ih ozbiljno shvatiti kad nam se obrate s nekim problemom. 

Kada se obratiti pravobraniteljici? Može li prijava biti anonimna?

U načelu, nama se obraćaju odrasli i djeca koji traže informaciju i savjet o pravima djece, koji  smatraju da nadležna tijela i institucije nisu na odgovarajući način zaštitila prava djece ili žele upozoriti na potrebu bolje zaštite djece u nekom području života. U slučaju konkretne prijave nasilja ili zanemarivanja djeteta o tome obavještavamo policiju ili centar za socijalnu skrb, a reagiramo i kad su prijave anonimne. 

Koji problemi, osim naravno izravnog nasilja osobito teško pogađaju djecu?

Zaštita od nasilja ostaje za sve nas trajni izazov, ali mnoga djeca pate i zbog konfliktnih i neriješenih odnosa među njihovim roditeljima tijekom razvoda, osobito onda kad ih pojedini roditelji manipulativnim postupcima nastoje udaljiti i otuđiti od drugoga roditelja. Osim toga, brojni su problemi u osiguranju prava na pristup kvalitetnim uslugama za djecu – u području obrazovanja, zdravlja, slobodnog vremena, sportskih i kulturnih aktivnosti – jer sve to u velikoj mjeri ovisi o imovnom stanju roditelja i mjestu gdje djeca žive.

Rekla bih da je najveći problem koji obilježava odrastanje u Hrvatskoj danas vrlo izražena nejednakost i da je to problem koji se ne rješava sustavno, a zbog toga najviše trpe ranjive skupine djece – djeca koja žive u siromaštvu, djeca s teškoćama u razvoju, pripadnici nacionalnih manjina, posebno Romi, te općenito djeca iz socijalno isključenih skupina.

Razgovarala: Bjonda Lučić

Foto: Unsplash