“Kada prestaneš raditi u korporaciji gdje je svaki dan isti u isto vrijeme, počneš stvari gledati drugačijim očima. Primjerice, kada se šećeš ulicom a nigdje ne moraš žuriti. Kako sam već tada pomalo fotografirao, počeo sam više cijeniti slobodne trenutke”, rekao nam je Goran Kovačević, fotograf čije oko za detalje i sposobnost hvatanja istinskog duha trenutka čine prepoznatljivim imenom u svijetu fotografije.
Kroz svoje iskustvo korištenja kamere mobitela kroz stalna putovanja po više kontinenata i kroz razne kulture, pokrenuo je tečaj nazvan mobilografija, pomažući ljudima da shvate kadar, uhvate autentične trenutke i stvore vizualne priče za svoju okolinu – bilo to obiteljsko ili tek novo okruženje. Započeo je i zanimljiv projekt “Humans of Zagreb” koji portertira ljude u Zagrebu i njihove životne priče. Projekt se u međuvremenu malo posvetio djeci, i to većinom onoj koja čita knjige te ih odgojiteljice iz vrtića vode jednom tjedno u knjižnicu na čitanje priča.
Gorana smo upitali o počecima u fotografiji, njegovom umjetničkom putu, trenucima koje voli bilježiti fotoaparatom, projektu “Humans of Zagreb”, planovima za dalje i što bi poručio onima koji se žele profesionalno baviti fotografijom.
Foto: kovaZG
‘Svaki dan barem jedna fotografija za uspomenu’
Od kuda ljubav prema fotografiji? Kako su izgledali vaši počeci i kada je hobi prerastao u nešto više?
Krenulo je od toga da zabilježim sve što sam proživljavao s prijateljima i obitelji. Htio sam to sačuvati, volio sam voditi dnevnik, ali sam bio lijen pisati, tako sam si svaki dan barem jednu fotografiju stvarao kao uspomenu.
Počelo je još na fakultetu. Kasnije me netko zamolio da mu fotografiram promociju i počelo je s pitanjima da li mogu putovanja i dječje rođendane, a meni je sve to izgledalo kao da bi ionako fotografirao to što vidim gdje jesam u tom trenutku.
Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put?
Kada prestaneš raditi u korporaciji gdje je svaki dan isti u isto vrijeme, počneš stvari gledati drugačijim očima, primjerice, kada se šećeš ulicom a nigdje ne moraš žuriti. Kako sam već tada pomalo fotografirao, počeo sam više cijeniti slobodne trenutke pa tako i momente koje mi čine vrijeme koje imam za sebe. Sve ostalo je samo prikaz onoga što zamjećujem uz potporu dragih prijatelja koji me razumiju kada s njima pričam o onome što vidim. Kasnije sam upoznao Hoyku i on me usmjerio svojim seminarom Fotosofia kako se koncentrirati na tehnički dio i malo poraditi na temama koje obrađujem kada nešto fotografiram.
Foto: kovaZG
‘Specijalizirao sam se za trenutke’
Kako je nastao vaš projekt i izložba fotografija “Humans of Zagreb”? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija?
Počelo je kao projekt koji sam pokrenuo pod nazivom “People of Zagreb”, no onda me prijatelj uputio na stranicu “Humans of New York” i tako se pokrenuo brand. Fotografirao bih u slobodno vrijeme ljude po ulicama uz dopuštenje, naravno, te popričao o njihovom viđenju svijeta ili problemima. Tu sam dobivao razna iskustva intervjuiranja, ali i emocije osobe koje su se neznancu odlučile požaliti ili povjeriti. Preko 50 posto razgovora nikada nisam smio objaviti, tako da je to jedno posebno iskustvo nevezano za fotografije kao rezultat.
Koju biste još izložbu ili seriju fotografija posebno istaknuli?
Trenutno je po Knjižnicama Grada Zagreba serija fotografija u suradnji s vrtićem Izvor naziva “Little humans of Zagreb”. To su mi omogućili Knjižnica Vladimir Nazor u Vodovodnoj ulici u Zagrebu. Ta je knjižnica bila poveznica između vrtića i roditelja, kako bi se tako nešto uopće ostvarilo. Inspiracija mi je bila serija od Kušeca “Patuljci pojma nemaju” koja se nekada prikazivala na HRT-u. Od ostalih izložbi bilo ih je puno, no nisam stigao sve zabilježiti. Jedna od njih je grad Beč prikazan kao minijature u dugoj ekspoziciji…
Kojih se sve tema dotičete u vašim fotografijama? Što vas sve inspirira i što sve fotografirate?
Specijalizirao sam se za trenutke. Znam prepoznati promatranjem živih bića što bi moglo biti potencijalan moment pa se prije toga namjestim za kadar da bih ga uhvatio. Zato me većinom zovu za evente i emotivne obiteljske događaje.
Foto: kovaZG
‘Samo treba vidjeti i gledati’
Je li vam rodni grad inspiracija za radove?
Nije, ali moje ime kovaZG je svakako vezano uz ljubav prema gradu, jer sam 10 godina longboardom prolazio sve kutke grada i cijele dane uživao u otkrivanjima ulica i ljudi koje sam upoznavao. Zato sam i htio nekako utjecati na mindset građana kroz fotografije s porukom/intervjuom kroz projekt.
Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost?
Projekti su po narudžbama trenutno, ostalo u slobodno vrijeme skupljam radove za izložbe ako će biti interesa, kontrast Afrika – Dubai , Island – Japan itd. Pokrenuo sam i tečaj fotografiranja mobitelom www.mobilografija.com.
Što biste poručili mladima koje tek ulaze u svijet fotografije i umjetnosti?
Želim im poručiti da to ne rade ako misle da moraju (smijeh). Pogotovo ako gledaju brojke, računaju zaradu na potrošenoj opremi i slično. Nije važno čime se fotografira, bitno da se razumije kadar i svjetlo. Samo treba vidjeti i gledati, a to se radi voljom za boljom idućom fotkom zbog smišljanja, ne zbog zarade. U suprotnom, to postaje industrija pa to više nije isti osjećaj prema emociji stvaranja.
Teo je mladi umjetnik koji inspiraciju pronalazi u neboderima: ‘Sve je počelo sa Spidermanom’
Također, želim im poručiti da ne potroše previše na prvi fotoaparat. Može se uzeti i rabljeni, kao što sam ja u počecima imao. Važno je samo to da je fotoaparat ili mobitel uvijek uz tebe i da se učiš fotografirati.
Maja Šubarić Mahmuljin
Naslovna fotografija: Zrinski photography, Antonija
