“Ja sam umjetnik s tjelesnim stanjem cerebralne paralize i radim svoj posao. Prepreke koje postoje u društvu pokušavam preskočiti pomoću umjetnosti. Pretvaram ih u izazove. Okolina uvijek ima predrasuda, ali se toj okolini upravo predstavljam ovakav kakav sam, jer umjetnički rad mora biti iskren”, rekao nam je Stjepan Perković (50).

Ovaj svestrani slikar, koji stvara umjetnička djela koristeći lijevo stopalo, rođen je u Vitezu u Bosni i Hercegovini, a dosad je imao osamnaest samostalnih izložbi i nekoliko desetaka skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao je u Ljubljani, New Yorku, Parizu i Hong Kongu, a sa svojim radovima sudjeluje i na međunarodnoj izložbi umjetnika koji slikaju ustima i nogama pod nazivom ”Moja Hrvatska”. Svečano otvorenje bilo je u srijedu, 17. prosinca 2025. u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a izložba ostaje otvorena za razgledavanje sve do 31. prosinca ove godine.

Stjepan se bavio i pisanjem poezije. Objavio je zbirku poezije “Otisci dubine”, koju je i ilustrirao, te je ilustrirao i sedam knjiga drugih autora. Već pet godina stvara u ateljeu u prostoru koji unajmljuje od Grada Zagreba, no svoj talent i ljubav prema umjetnosti naviše voli dijeli s djecom i mladima. U dječjim vrtićima i osnovnim školama vodi likovne radionice, a vodio je i likovno-terapeutske radionice za djecu s teškoćama u razvoju.

Upitali smo Stjepana o ljubavi prema slikarstvu, tehnikama koje preferira, inspiraciji za stvaranje, novoj izložbi, projektima na kojima trenutno radi te što bi poručio mladima koji tek kreću u svijet umjetnosti i slikarstva.

‘Umjetnost je utkana u mene’

Od kuda ljubav prema umjetnosti? Kako su izgledali vaši počeci i je li vam vaše tjelesno stanje ikada bila prepreka da se bavite umjetnošću? 

Kreativnost je prvo što sam odrastanjem razvio iz potrebe i želje za rješenjem određenih uvjetovanja koja su uvijek bila na meni zbog tjelesnog okvira u koji sam postavljen. Nikada nisam mogao ostati u tom okviru, razbijao sam ga i stvarao si rješenja kojima ću vidjeti i dohvatiti ono što želim. Takav pogled na svijet je kao mentalna ekologija, pretvaram energiju sebe uokvirenog u novu, bolje iskorištenu životnu energiju. Umjetnost je utkana u mene kroz moje odrastanje. Mislim kako je to ono što jesam od začetka. Umjetnost ne ruši zidove, ona prolazi kroz njih kao zrak u zatvoreni prostor. Otvorio sam prozore za takav svježi zrak. 

Možete li se predstaviti našim čitateljima. Kako biste opisali svoj umjetnički put? Koliko izložbi imate iza sebe i koju biste posebno izdvojili?

Rado se javno predstavljam svakom prilikom, koristim prostor Grada Zagreba koji mi je iznajmljen u svrhu ateljea, a kako taj prostor ima prema ulici dva velika izloga, osmislio sam projekt kojim svoj način slikanja i slike koje nastaju u ateljeu predstavljam javno. Prolaznici zastanu usput da bi vidjeli kako slikam, a mnogi od njih svrate u atelje i kroz razgovor oni postaju dio moga slikanja, slikanjem pozivam ljude u svijet boja i dio su toga procesa.

Taj projekt pod nazivom ‘Paleta bliskosti’ već treću godinu podržava Ministarstvo kulture i medija. Umjetnički put je svaki potez kista lijevim stopalom na slici kao koraci prema naprijed, jer nešto novo se pojavi svakim potezom. Slikanje je moje buđenje kada razmišljam što sve naslikati i moj odlazak na spavanje kad pospremam paletu i čistim kistove. Do danas sam imao osamnaest samostalnih izložbi i nekoliko desetaka skupnih u Hrvatskoj i inozemstvu. Teško mi je sada izdvajati neku posebno jer izložbe su nama kao slikarima sve bitne. Zahvalan sam i sretan kad mogu izložiti slike.

Član ste Međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama. Koliko vam znači njihova podrška? Izlagat ćete na skorašnjoj  izložbi “Moja Hrvatska” s drugim slikarima koji slikaju ustima i nogama. Koliko vam znači ovo sudjelovanje i s kojim ćete se radovima predstaviti?

Član sam međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima ili nogama, kao njihov stipendist, od 2001. godine, a od ove godine sam promaknut u pridruženog člana. Pomoću te stipendije sam završio pet godina Slobodne umjetničke akademije u Splitu, plaćao podstanarstvo, slikarski materijal i sve drugo. Slikara okupljenih u navedenu međunarodnu udrugu ima oko 800 iz cijeloga svijeta. Sjedište udruge je u Schaanu, u Liechtensteinu, a osnovao ju je Arnulf Stegmann s još nekolicinom kolega slikara iz europskih zemalja s ciljem potpore slikarima koji ne mogu koristiti ruke pri slikanju da bi im se olakšao pristup potrebnom likovnom materijalu, obrazovanju, organiziranju izložbi i slično.

Udruga postoji 68 godina. Svi mi slikamo božićne, novogodišnje, uskršnje ili svečarske prigodne motive. Udruga te motive reproducira na čestitke, kalendare i druge artikle te ih putem izdavačkih kuća (jedna od njih je i u Hrvatskoj) šalje kao našu ponudu na kućne adrese. Od tih prihoda svi mi umjetnici imamo potporu za slikarski rad. Puno je lakše kada imaš takvu potporu pa se možeš prepustiti slikarskom radu i priskrbiti sve potrebno za taj rad. Naša Udruga nam je glavni oslonac u tome da imamo priliku pokazati svoje umjetničke radove široj javnosti. Zato su ovakve zajedničke izložbe bitne. Nedavno je slična izložba otvorena u Ljubljani, a sada naši dragi prijatelji i kolege iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije izlažu s nama u Hrvatskoj. 

‘Prolaznici mogu vidjeti kako radim’

Koliko ste dosad knjiga ilustrirali i koja vam je najdraža? Koju tehniku koristite i od kuda vam inspiracija? 

Uz svoju zbirku poezije pod nazivom ‘Otisci dubine’, ilustrirao sam desetak knjiga drugih autora. Najdraže mi je ilustrirati poeziju, lirika otvara inspirativne mogućnosti i daje mi slobodo prikazati onaj duboki osobni dojam koji mi dođe. Prošao sam sve slikarske i crtače tehnike da bih se sada najčešće koristio akrilnim bojama u slikanju, a ponekad koristim i akvarel. Boje su za mene neprestana istraživanja njihova suodnosa u kromatskim i akromatskim skalama i kontrastima.

Promatrajući okolinu kroz boje i kontraste uđem u intuitivnu igru njihova doživljaja koji na kraju interpretiram na plohi kao kada popijem dobro vino koje osjetiš u punom bukeu nakon gutljaja. Kada radim slike iz sebe, svoje nutrine, onda boje držim na njihovoj čistoj izražajnosti, onakve kakve ih izmiješam, bez naknadnih intervencija nakon nanošenja na plohu, one onda dišu svojim jasnim intenzitetom.

Što sve stvarate u svojem ateljeu u Zagrebu? Preferirate li ilustraciju, poeziju ili slikarstvo? Koje motive najčešće volite slikati i zašto?

Atelje u kojem slikam je prostor s dva velika izloga prema ulici i tu slikam svaki dan, a prolaznici mogu vidjeti kako radim. Slike u izlogu i na zidovima – to je moje sredstvo protiv predrasuda. Predrasude su mi zapravo poticaj pokazivati se kakav jesam, reciklirati energiju kroz slikanje pa kad sam zadovoljan završenom slikom, staviti je u izlog ateljea. Moj cilj je naslikati slike i pustiti promatračima neka svojim dojmovima govore o njima. Slikam skoro svaki dan, a sve to radim potpuno slobodan i neopterećen time hoću li pogriješiti ili ne. Svaki potez kistom ili crta jest ono što jesam i od toga razvijam dalje ono što želim izraziti. Sretan sam, jer slikam, radim ono u čemu sam se iskreno pokazao. Slikarstvo je ono što ja jesam, iznutra i izvana. Dok slikam, čini mi se kao da sebe otvaram, listić po listić, a nikako doći do srčike. 

Svoj umjetnički talent rado dijelite s mladima. Na koji način im prenosite svoja znanja i kako reagiraju na vaše radionice?

Likovne radionice su moje sredstvo za tjeranje dosadnih komaraca predrasuda. Najčešće sam likovne radionice imao s djecom vrtićkog uzrasta i oni su najplodnije ‘tlo’ za razbijanje predrasuda koje se usade od strane odraslih. To je mentalno oblikovanje misaonog i dubljeg, duhovnog prihvaćanja različitosti kao jednako vrijednog. Osim toga, radionice pokazuju mogućnost pronalaženja rješenja u raznim okolnostima koje su nepredvidive. Nije mi cilj samo ih učiti kako se slika, nego kako se snaći i samostalno pronaći kreativno rješenje za sebe, u bilo kojim okolnostima. Ova životna kreativnost je bitna, kao i empatija i susretljivost prema drugačijima.

Supruga kao velika podrška

Tko vam je najveća podrška u vašem životu i stvaralaštvu? 

Sa suprugom Kristinom sam u našoj zajedničkoj lađi već dugi niz godina. Zajednički život je uvijek usklađivanje dvije osobe u svim životnim situacijama kroz koje smo do sada prolazili, a nakupilo ih se. Osnovali smo udrugu Arte portas kroz koju realiziramo zajedničke glazbeno-likovne projekte u kojima Kristina pjeva uz glazbenu pratnju, a ja pored nje slikam dok traje njen nastup. Kristina isto tako nastupa pjevajući na otvorenjima mojih izložbi, a nastupila je i na otvorenju aktualne izložbe u Zagrebu. 

Na kojim sve projektima trenutno radite i koje su vam želje za budućnost? 

Već sam spomenuo projekte ‘Paleta bliskosti’ i zajednički projekt sa Kristinom, a prijavljujemo se i na javne pozive Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Aktivan sam na kulturnoj sceni Grada Zagreba, Hrvatske i međunarodno. U planu su mi nove izložbe na kojima ću prikazati novi ciklus slika. 

Zašto je važna inkluzija kroz umjetnost i koja je vaša poruka svima koji se žele baviti umjetnošću?

Ja sam umjetnik s tjelesnim stanjem cerebralne paralize i radim svoj posao. Prepreke koje postoje u društvu pokušavam preskočiti pomoću umjetnosti. Pretvaram ih u izazove. Okolina uvijek ima predrasuda, ali se toj okolini upravo predstavljam ovakav kakav sam, jer umjetnički rad mora biti iskren. Iskrenost uključuje okolinu, jer svi mogu vidjeti kako se ispod vanjskog izgleda nalazi čovjek sa svim sadržajima ljudskosti. Svima, a posebno mladima koji se bave ili se žele baviti umjetnošću želim reći da ne odustaju od svog puta, jer umjetnost je temelj čovječnosti. 

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: privatna arhiva