Problemi djece sa senzornom integracijom i važnost rane intervencije, posljednjih godina sve češće ulaze u fokus javnosti. Podizanju svijesti o ovoj problematici, ali i o potrebi da se djeci osigura adekvatna terapija, priključio se i UNICEF koji je ovogodišnju humanitarnu utrku “Mliječna staza 2020.”, posvetio prikupljanju sredstava za  senzorne sobe i edukaciji stručnjaka koji provode terapije senzorne integracije s djecom s teškoćama.

O važnosti prepoznavanja problema u senzornoj integraciji, kao i uključivanja djeteta u terapiju razgovarali smo s bacc. Therap. Occup. Danijelom Kljajić (SIAT® terapeut) te prof. rehabilitatorom Ivanom Rogar Gojević (SIAT® rehabilitator) iz ustanove Mali dom.

Što je to senzorna integracija, odnosno poremećaj iste i koliko je važno na vrijeme otkriti odstupanja u senzornoj integraciji djeteta? Zašto je važna rana intervencija? 

Senzorna integracija je neurobiološka aktivnost kroz koju središnji živčani sustav organizira podražaje koje prima kroz osjetila u smislenu i svrsishodnu aktivnost. Kroz osjetila, vanjska (vid, dodir,sluh, njuh, okus) i unutarnja (vestibularno i proprioceptivno), konstantno smo izloženi podražajima. Mozak ima ulogu sve te podražaje primijetiti, prepoznati, obraditi i na njih primjereno odgovoriti. Unutarnja osjetila, vestibularno i proprioceptivno, s taktilnim sustavom imaju veliku ulogu u stvaranju slike o vlastitom tijelu kako bi dijete moglo razumjeti dijelove svog tijela i stvarati ideje što sve može raditi.

Također, veliku ulogu primjerena organizacija osjetila ima i u razvoju motoričkog planiranja. Primjer dobre organizacije slike o vlastitom tijelu je da hodamo bez da gledamo u svoja stopala ili da se počešemo po nosu bez da se gledamo u ogledalo. Dobra senzorna integracija važan je temelj za razvoj motoričkih, spoznajnih, socijalnih i ostalih vještina važnih za djetetov razvoj. Rana detekcija teškoća senzorne integracije u smislu pretjerane ili smanjene osjetljivosti omogućava kreiranje aktivnosti i okruženja koje će djetetu biti poticajno.

Kako ih roditelji mogu prepoznati? Kako se oni manifestiraju i na koji način djeci pomaže terapija u senzornoj sobi?

Teškoće senzorne integracije mogu se manifestirati na različite načine. Dijete može na pojedine podražaje biti pretjerano osjetljivo pa će mu i najmanji podražaj uzrokovati nelagodu, strah ili promjenu ponašanja. Na primjer, djeca koja su preosjetljiva na području vestibularnog sustava (svijest o tome stojimo li ili se krećemo te ravnoteža) pokazat će reakcije izbjegavanja pokretnih sprava u parku, ljuljačke, klackalice, a i u samom kretanju mogu biti prilično nesigurni.

S druge strane, djeca na neke podražaje mogu biti smanjeno osjetljiva što znači da trebaju puno više podražaja da bi pokazali reakciju. Primjer su djeca koja imaju slabu reakciju na bol, kada se npr. udare ili reakcija izostane. Pretjerana ili smanjena osjetljivost može se javiti na određenom ili na više sustava. Često se kod djece s teškoćama senzorne integracije javlja motorička nespretnost, nemir, teškoće spavanja i hranjenja, teškoće pažnje i koncentracije, teško podnose mjesta s puno ljudi, buku… Također, teškoće senzorne integracije mogu se manifestirati kroz teškoće regulacije ponašanja, pri čemu se djeca često ljute, plaču i vrlo se teško umire.

Kroz terapiju senzorne integracije individualno se kreira okruženje u kojem se potiče dijete da na primjeren način prima i obrađuje podražaje iz tijela i okoline te da na njih odgovara adekvatnim motoričkim, kognitivnim i senzoričkim reakcijama/aktivnostima.

Terapijske aktivnosti kao i savjetovanje roditelja o pravilnom postupanju i poticanju djeteta kroz svakodnevne aktivnosti od strane educiranih stručnjaka senzorne integracije važan su dio u rehabilitaciji djece i razvoju njihovih potencijala.

Svakako je kod primjećivanja nekih od ovih simptoma ili ako dijete dosljedno odbija određene podražaje, potrebno potražiti savjet stručnjaka.

Koja je to skupina djece koja je u riziku od poremećaja u senzornoj integraciji? Povećava li se na godišnjoj razini taj broj i/ili se može reći da se u zadnjih nekoliko godina taj problem sve više prepoznaje od strane liječnika?

U riziku od poremećaja senzorne integracije su prijevremeno rođena djeca, djeca s prenatalnim, perinatalnim ili postnatalnim ozljedama središnjeg živčanog sustava te djeca s oštećenjem vida zbog veće potrebe motivacije za istraživanjem od strane okruženja. Različite bolesti ili sindromi također sa sobom nose određene rizike za razvoj teškoća senzorne integracije. Na razvoj teškoća senzorne integracije također može utjecati i nedostatak različitih iskustava u dječjoj dobi (nedostatno poticajno okruženje).

Primjećuje se povećana potreba za savjetovanjem i intervencijom na području senzorne integracije što je dijelom svakako i zbog rane detekcije i prepoznavanja teškoća od strane liječnika i ostalih stručnjaka u radu s djecom.

Ima li Hrvatska dovoljan broj radnih terapeuta i senzornih soba?

Nemamo točan podatak koliki je broj senzornih soba u Republici Hrvatskoj i radnih terapeuta educiranih u području senzorne integracije, ali svakako iz iskustava roditelja vezano za procjenu i terapiju senzorne integracije često čujemo da su liste čekanja jako duge. U Zagrebu je nešto bolja situacija, no u ostalim dijelovima Hrvatske ima ih jako malo ili čak uopće nema adekvatno opremljenih senzornih soba kao ni educiranih stručnjaka.

Na terapiju se najčešće čeka po godinu dana, što nam također ukazuje na to da imamo nedovoljan broj stručnjaka i senzornih soba. Naglašavamo, to ne moraju nužno biti samo radni terapeuti – naš tim zajedno čine edukacijski rehabilitator i radni terapeut i zajedno provodimo procjenu i terapiju senzorne integracije u Malom domu – Zagreb.

Također, važno je napomenuti da i drugi stručnjaci kao logopedi, fizioterapeuti, kineziterapeuti, tj. svi oni koji su uključeni u ranu intervenciju, uz adekvatnu edukaciju iz područja senzorne integracije mogu provoditi istu. Smatramo da se ne treba ograničavati samo na jednu struku jer je bit kvalitetnog provođenja rane intervencije timski pristup prema djetetu i obitelji. Stručnjaci različitih struka svojim znanjem i kompetencijama trebaju činiti jednu cjelinu, ujednačiti pristupe i međusobno se nadopunjavati, čime se ciljano djeluje na rast i razvoj djeteta na svim područjima.

Čest problem roditeljima predstavljaju različiti pristupi i različite preporuke, što bi se adekvatnom timskom suradnjom moglo izbjeći. Zato mi u Malom domu –  Zagreb zajednički promišljamo o djetetu, trudimo se gledati u istom smjeru i, iako smo različitih struka, svi imamo isti cilj, a to je osnaživanje djetetovih mogućnosti.

‘Mliječna staza 2020.’ i inicijativa UNICEF-a za edukacijom stručnjaka i opremanjem senzornih soba od velikog je značaja za podršku djeci i roditeljima u dijelovima Hrvatske gdje takav oblik podrške sada nije dostupan te je od srca pozdravljamo i podržavamo!

Smatrate li da su pedijatri i specijalisti dovoljno educirani da prepoznaju kod djece te probleme?

Pedijatri su najčešće prvi koji detektiraju teškoće senzorne obrade. Iz iskustva, dosta djece nam je dolazilo na procjenu senzorne integracije po preporuci neuropedijatra ili fizijatra. Smatramo da su drugi stručnjaci dovoljno educirani da prepoznaju probleme senzorne obrade, ali u smislu da upute dijete i roditelja na pravo mjesto gdje se može provesti procjena, a nakon toga stručnjaci educirani iz područja senzorne integracije daju informacije ima li potrebe za uključivanjem djeteta u terapiju senzorne integracije.              

Razgovarala: Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Mali dom