/‘TALENTIRANA KANTAUTORICA’ Petra Antolić: ‘Nije lako biti žena u glazbenom svijetu, no ne treba tražiti instant rješenja’

‘TALENTIRANA KANTAUTORICA’ Petra Antolić: ‘Nije lako biti žena u glazbenom svijetu, no ne treba tražiti instant rješenja’

„Ne treba uvijek raditi kompromise i smatram da ukoliko pjevačica ima ideju o tome kako se želi predstaviti i što želi dati glazbenom svijetu to treba i napraviti onako kako želi. U tom slučaju put je duži i uspjeh ne dolazi odmah”, rekla nam je glazbenica Petra Antolić. Ova talentirana zagrebačka pjevačica i kantautorica snažnog i prepoznatljivog vokala iza sebe ima objavljeno šest singlova i video spotova, a nedavno je predstavila svoj najnoviji singl „Srce valova“. Snimila je i odličan duet s Ivanom Kindl „Prijatelj je uvijek tu“, a trenutno priprema i album prvijenac koji će izaći u izdanju Dallas Recordsa na jesen.

Petra se pjevanjem bavi od malih nogu i kaže da je oduvijek osjećala da je glazba dio nje, što ne čudi jer joj je otac Čedo Antolić koji će ostati zapamćen kao legenda hrvatske duhovne glazbe. U intervjuu za Generaciju Petra nam je govorila o svom glazbenom putu, novim singlovima, nadolazećem albumu te položaju žena u umjetnosti i glazbi u Hrvatskoj.

U glazbi ste od malih nogu. Od kuda ljubav prema ovoj umjetnosti i kako biste opisali svoj glazbeni put?

Ljubav prema glazbi se rodila na samim počecima mog života uz tatinu glazbu i njegove pjesme. Odrasla sam u glazbenoj obitelji pa se nekako spontano i prirodno dogodilo da sam i ja krenula putem glazbe. Naime, s četiri godine sam krenula u glazbeni vrtići i baš sam osjećala da je glazba jedan veliki dio mene. U osnovnoj školi sam svirala violinu, u srednjoj sam u Glazbenoj školi Elly Bašić bila u teoretskom odjelu i onda sam sa 17 upisala pjevanje kod prof. Mirele Brnetić. Završila sam pjevanje u Vokalnom studiju Bacchabundus, a tenutno radim u Mikrofonu – školi pjevanja gdje predajem suvremeno pjevanje.

Kada sam krenula na pjevanje počela sam upoznavati širok spektar vokalistica koje su mi dan danas uzor i pjevajući njihove pjesme i vježbajući kroz njihovu glazbu sam polako otkrivala i formirala svoj stil. Počeci su bili pjevanje uz bend, nastupi i kasnije festivali i gostovanja. No 2011. sam se počela autorski realizirati i pisati sama pjesme. Od tada se bavim uglavnom autorskim radom. Objavljenih autorskih pjesama zasad imam šest. Snimila sam i album duhovne glazbe „Ti me vodiš u svitanje“ na kojem su isključivo moje autorske pjesme. Sada je u pripremi moj album prvijenac svjetovne glazbe s Dallas Recordsom koji će izaći u rujnu. Na njemu će biti uglavnom autorske pjesme. U nekim pjesmama mi je mama Verica pisala tekstove. Jedna će pjesma biti i cover jedne jako lijepe pjesme, ali neću još otkriti koje. Za neke pjesme je aranžman radio Mario Rašić, a sada radim sa Sašom Miočićem koji je zadužen za aranžmane i produkciju.

Koji su vam glazbeni uzori i koje pjesme najviše volite izvoditi?

Aretha Franklin, Mahalia Jackson, Whitey Houston, Jennifer Hudson…Sve su to pjevačice koje su me inspirirale. No ima puno pjesama koje me jako inspiriraju na rad, primjerice čak i rock pjesme. Ima jako puno glazbe koja me inspirira da radim i nevezano za glazbeni stil pronalazim u nekima iskru koja probudi u meni inspiraciju.

Predstavite nam vaš najnoviji sing „Srce valova“. O kakvoj je pjesmi riječ?

Ja sam autor teksta i glazbe, a pjesma je nastala prije četiri godine. Aranžman je radio Saša Miočić. Spot je radio Doringo, snimali smo djelomično u Uraniji i imali smo predivne plesače – Filipa Likića i Kristinu Boljun. Meni je ta pjesma jako osobna i jako je intimna te se osjećam ogoljeno pjevajući taj tekst i pjesmu. Mislim da je ranjivost nešto što je jako lijepo i poželjno u trenutku izvođenja.

Objavili ste i pjesmu „Gdje najviše smo ljudi“. Koju poruku ste željeli prenijeti publici?

Tekst je pisala moja majka, ja sam radila glazbu, dok je Saša radio angažman i produkciju. To je pjesma s kojom želim probuditi u ljudima onaj iskonski osjećaj ljudskosti i osjećaj za drugog čovjeka koji je u nekoj životnoj problematici. Tadašnja događanja u Europi su me inspirirala da pokušam dati ljudima nekakav input da je ljudskost nešto što je predivno, da trebamo uvijek biti tu jedni za druge u ljubavi i poštovanju.

Snimili ste duet s Ivanom Kindl „Prijatelj je uvijek tu“. Kako je došlo do ove suradnje?

Nekoliko sam godina razmišljala o tom projektu i javila sam se Ivani te joj predložila suradnju, a ona je pristala. Kada sam napisala pjesmu, a to je bio u roku od dva dana, Ivana je bila oduševljena. Pjesma je to o prijateljstvu. Smatram da je pravi prijatelj uvijek uz tebe u svakom trenutku – i kada ti je teško i kada nije, ne osuđuje te i ne kritizira te izražava svoje mišljenje bez da ti ga nameće.

Ivana i ja se znamo od ranije. Naime, ja sam 2008. nastupala na njezinom koncertu „Gospel u Komediji“, a upoznale smo se kod moje profesorice pjevanja. Jako mi je inspirativan njezin vokal. Volim raditi s ljudima koji me inspiriraju i bude nešto dobro u meni.

Kakav je položaj žena u glazbi i umjetnosti danas? Ima li omalovažavanja, seksizma ili mobinga?

Smatram da nije lako biti žena u glazbenom svijetu, ali da ne treba tražiti nekakva instant rješenja te da treba biti uporan u onome tko si i čime se želiš baviti. Mislim da ne treba uvijek raditi kompromise i da ako pjevačica ima ideju o tome kako se želi predstaviti i što želi dati glazbenom svijetu da to treba i napraviti onako kako to želi i misli. U tom slučaju je put duži i uspjeh ne dolazi odmah, no postavlja se pitanje što je uspjeh. Za mene je uspjeh ako napreduješ u životu kao cjelovito biće i na tom putu uspiješ izraziti sebe na najautentičniji i najčišći način.

Sigurno da ima nekakvih uvjeta koji se nameću pjevačicama jer su za širu publiku primamljiviji. No smatram da ženstvenost, koja je vrlo primamljiva većem dijelu publike, nije uvijek jedino što je dio osobnosti neke pjevačice i nije jedino što je lijepo u kontekstu pjevačice kao čovjeka.

Što je sve potrebno da se uspije u glazbi u Hrvatskoj, a što vani? Koliko je teško probiti se na tom tržištu?

Ovisi što vam je cilj. Svakako je potrebno neko vrijeme određenog probijanja na scenu jer je bitno upoznati ljude, upoznate sebe, kao i proces rada u glazbi, a da bi se uspjelo na duge staze potrebno je više vremena. Ne vjerujem u uspjeh preko noći. Nisam se dosad pokušavala probiti vani, no sada sam počela raditi i pjesme na engleskom. Možda ne bih otišla izvan zemlje, ali plan mi je raditi nešto što bi bilo dostupno i izvan granica Hrvatske. Naravno da me privlači međunarodni uspjeh, ali sam se trenutno fokusirala na domaću scenu.

Stil glazbe koji njegujem je rodom iz Amerike i naravno da je teže razviti takav stil gospela, bluesa i soula u zemlji u kojoj su korijeni nešto drugo, ali sigurno postoji publika, iako u manjini, te smatram da čovjek treba raditi ono što osjeća i da je to najbolji put da bude sretan i iskren prema sebi i drugima, jer najljepše je raditi ono što voliš.

S čime ste se kao žena susretali tijekom karijere? Jeste li nailazili na predrasude?

Osobno sam se više puta susretala s predrasudama. Primjerice, kada bi upoznala nekoga i kada bi mu rekla da se bavim glazbom i pjevanjem, često bi čula odgovor: „Dobro, a što inače radiš?“ .Neki ljudi ne shvaćaju vrijednost glazbenog davanja i ne shvaćaju koliko je potrebno truda i rada na sebi da bi mogao producirati nešto što ima umjetničku vrijednost.

Što biste poručili mladim ženama i budućim pjevačicama koje tek ulaze u svijet estrade i glazbe?

Moja je poruka da rade na svom samopouzdanju, na svom glasu i na svom stilu i da jednostavno budu vjerne sebi i daju se kroz glazbu bezuvjetno na način na koji same osjećaju glazbu. Živimo u svijetu koji je postao jako digitalan i mogu se tako promovirati, ali smatram da im je u startu najvažnije okružiti se s glazbenicima s kojima im je super raditi i stvarati neku svoju priču.

Osobno koristim društvene mreže i na njima sam aktivna, jer smatram da su dobre za promociju jer ih danas svi koriste u velikoj mjeri. PR je jako bitan općenito, a meni se javljaju ljudi koji imaju predivne reakcije na moju glazbu i pjesme. Zadovoljna sam, no voljela bih da je toga malo više i da u budućnosti poradim na tome. Ali bit će i to.

Maja Šubarić Mahmuljin

Foto: Doringo Photography

*Tekst je objavljen u sklopu projekta „Žene u 21. stoljeću- je li jednakost nedostižna?“ kojeg financira Agencija za elektroničke medije.